DVA DANA nakon velikog prosvjeda studenata u Srbiji Čovjek mi je prepričao jednu - od prve do zadnje riječi - vjerodostojnu priču koja se vodila između tri vjerodostojna europska sugovornika.

Nisam reagirao na tvrdnje koje su u priči iznesene unatoč tome što su me neke od njih razljutile, druge izazvale podsmijeh, a treće melankoliju. Što bi se reklo, je li moguće da je ovo što čujem točno ili me zaglušio nekakav zvučni top, pa mi se svaka riječ i rečenica u ušima izvrnula i vibrirala potpuno suprotno od svog pravog značenja i smisla.

Primjerice, kada je Čovjek prenosio razmišljanje nekog od sugovornika, ili preciznije sugovornice – bila je tu prisutna i jedna žena – koja bi trebala reći kako je predsjednik Srbije ključni faktor nestabilnosti u regiji Zapadnog Balkana, meni bi se pogrešno učinilo kao da veli kako je Vučić sidro stabilnosti i uspješni vodič Srbije na putu reformi.

Tko je Čovjek?

Nije me, nažalost, zaglušio nikakav zvučni top - a volio bih da jest - jer u posljednje vrijeme nisam boravio u Beogradu, a sve što je prepričao Čovjek o razgovoru troje europskih prijatelja bilo je, izgleda, sušta istina. Vjerojatno ste nestrpljivi saznati tko je Čovjek i tko su sugovornici koje je prisluškivao.

Čovjek je, zapravo, ona ista osoba koju predsjednik Vučić redovito susretne u kuloarima zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku kada se priprema za sjednicu Opće skupštine UN-a ili sjedištu Europske unije u  Bruxellesu, gdje povremeno ćaska s Albinom Kurtijem, ili na proputovanjima diljem Srbije, koja mu, opet, redovito prenosi – slično kao i meni – razne priče vjerodostojnih europskih, ali i regijskih sugovornika.

Vučić ih onda revnosno podijeli s građanima Srbije i regije u stilu "nakon teških pregovora s Kurtijem, gdje sam mu u lice sasuo sve što mislim o njemu", pa onda red tišine, oblizivanja i uzdisanja, "skoro se sudarim s Čovjekom na vratima toaleta. Nekim običnim, skromnim europskim birokratom.

Čovjek me odmah prepozna i kaže 'vi imate prednost, gospodine predsjedniče'. Ma kakva prednost, Čovječe. Samo naprijed. Čovjek neće ni da čuje, što ti je EU, a ne kao kod nas u Srbiji, kad god te malo jače stisne, zgazio bi i predsjednika samo da prvi stigneš na red". Potom ide dublje upoznavanje, prijateljstvo i Čovjek se na koncu otvara.

A tko su europski sugovornici?

Jako važni i jako prijatni momci. Njihova razmišljanja nisu obvezujuća, kao ni rezolucije Opće skupštine UN-a, ali imaju taj teško stečeni utjecaj u Vijeću sigurnosti. I unatoč tome što znaju da su im dani slave odbrojeni, nikako ne žele u mirovinu. Ne žele se odreći privilegija i držanja lekcija slabijima od sebe pa makar ih Amerikanci omalovažavali i podsmijevali im se, što bi se reklo, od jutra do sutra. Za razliku od kolega, gospođa je kudikamo razumnija osoba. Ona je na vrijeme shvatila da mirovina i nije toliko loše rješenje kad te tijek događanja demantira u svakom pogledu, opovrgne tvoja očekivanja, želje i projekcije.

Nisam doznao kako se Čovjek uspio ubaciti u ovo elitno društvo i čuti njihovu vjerodostojnu priču, ali i da jesam, ne bih vam rekao. Takve se stvari nikada ne iznose u javnost.

Kad ste, molim vas, čuli od gospodina Vučića, na primjer, ime i prezime Čovjeka koji mu je tijekom slučajnih susreta sugerirao tko će biti novi selektor nogometne reprezentacije Srbije, ili predsjednik nogometnog saveza Srbije, ili predsjednik Vrhovnog suda Srbije, ili vrhovni državni tužitelj Srbije, ili ravnatelj radio-televizije Srbije, ili načelnik glavnog stožera vojske Srbije, ravnatelj policije Srbije, ravnatelj kliničkog centra Srbije, rektor sveučilišta u Srbiji, ravnatelji srednjih škola ili vrtića u Srbiji, odgovornih pedagoginja u školama i vrtićima u Srbiji, higijenskih radnika u Srbiji. A rekao mu je.

Čak je otišao i korak dalje, pa mu je počeo nabrajati tko bi mogao postati gradonačelnik, ili ministar, ili predsjednik u susjednim zemljama Crnoj Gori ili Bosni i Hercegovini. Nagađam dalje, Hrvatskoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Sjevernoj Makedoniji.

Vjerodostojna priča europskih sugovornika

Dva dana, dakle, nakon prosvjeda Čovjek mi je prenio kako je vjerodostojna trojka vjerodostojnih europskih sugovornika postavila pitanje kredibiliteta studentskog bunta u Srbiji. Nije im bilo jasno što studenti zapravo žele. Jer nesreće se događaju u cijelom svijetu.

A predsjednik Vučić i njegovi stručni suradnici u vladi, odgovarajući na nesreću u Novom Sadu, djelovali su odlučno - možda ne dovoljno brzo jer to je ipak Zapadni Balkan – ali ipak odlučno i hrabro, utvrđujući objektivnu odgovornost pojedinaca.

Uslijedili su studentski prosvjedi s četiri zahtjeva koje je Vučić ispunio. Donio je pola tuceta dokumentacije koja je, zaista, trebala biti kod tužiteljstva, ali kakve sad to veze ima. Bitno je da ih je gospodin predsjednik učinio javnima. Uhitio je odgovorne.

Neki od njih jesu pušteni da se brane sa slobode, ali i to je sukladno pozitivnom pravu jer sud nije očekivao da mogu pobjeći iz zemlje. Ili utjecati na svjedoke tijekom suđenja. Po riječima Čovjeka, gospođa je bila osobito osjetljiva na kritiziranje rada institucija sugerirajući da studenti svojim blokadama ne dozvoljavaju državnim organima da rade svoj posao.

Napadi na policiju

Jedan od sugovornika primijetio je i da su se studenti ponašali agresivno u više navrata napadajući policiju prilikom vršenja službene dužnosti. Kolegica je dodala kako je, izgleda, u suvremenom svijetu ušlo u modu rušiti vlastitu državu. Čovjek nije najbolje razumio na koga je gospođa mislila prilikom isticanja ove paralele. Drugi sugovornik bio je primjetno tiši tijekom diskusije.

Prvi je nastavio tvrdnjom kako je Vučić predložio i više od onoga što jedan demokratski izabrani predsjednik može predložiti prosvjednicima. Ponudio je nove izbore, ali su ih demonstranti glatko odbili. Uvjeti održavanja izbora jesu problem, ali Srbija u tom smislu nije iznimka u odnosu na bilo koju drugu zemlju u tranziciji.

Ponudio je savjetodavni referendum o vlastitom statusu i obvezao se da ako ne dobije potporu 50 posto plus jednog glasa, odmah podnosi ostavku na mjesto predsjednika države. Studenti ni na to nisu pristali. Pomilovao je prosvjednike koji su počinili kaznena djela, a to uopće nije morao.

Zvučni top

Na koncu, u razgovor se umiješao onaj mirniji, staloženiji sugovornik koji je slušao kolege kako s primjetnom simpatijom govore o predsjedniku Srbije. Postavio je jednostavno pitanje: "Ako je sve ovo što kažete točno, zbog čega je onda gospodin predsjednik upotrijebio nešto toliko gnjusno kao zvučni top protiv svog naroda?"

Čovjek mi veli da su se sugovornici iznenadili postavljenim pitanjem. Djelovalo je kao da su se prenuli iz nekog stanja sličnog hipnozi u kojem jesi pri svijesti, ali nisi svjestan. Ili iz nekog razloga ne želiš biti.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala