ZEMLJA beskonačne nestašice, ili jedan nedjeljni sociološki (p)ogled.

Zašto je Hrvatska već 13 godina uspješna europska priča, a istok bivše države - Crna Gora i Srbija - još dugo neće biti?

Postoji jedna neugodna istina o društvima: države ne postaju disfunkcionalne samo zbog loših vlada, korumpiranih elita ili pogrešnih politika.

Disfunkcija počinje mnogo ranije - u obitelji.

Disfunkcionalne osobe stvaraju disfunkcionalne obitelji. Disfunkcionalne obitelji odgajaju disfunkcionalne pojedince. A kada takvi pojedinci postanu dominantan društveni obrazac, zajedno stvaraju disfunkcionalna društva.

Zatvoreni krug društvene reprodukcije

To je zatvoreni krug društvene reprodukcije. I upravo taj krug - a ne Bruxelles, ne geopolitika, ne zle namjere velikih sila - objašnjava zašto je jedna država bivše Jugoslavije već trinaest godina članica Europske unije, dok druge još čekaju bez jasnog datuma.

Obitelj oblikuje pojedinca. Pojedinac stvara institucije. Institucije zatim oblikuju nove pojedince. Uzrok postaje posljedica, a posljedica ponovno proizvodi vlastiti uzrok.

Iz generacije u generaciju ne prenose se samo geni, prezimena i imovina. Prenosi se odnos prema radu, disciplini, istini, odgovornosti, novcu, obrazovanju, autoritetu, državi i budućnosti.

Ako dijete vidi da se rad smatra naivnošću, a veza inteligencijom; da je pošten čovjek budala, a onaj koji je prevario sustav "sposoban"; da je agresija snaga, a samokontrola slabost - ono ne usvaja samo loše navike.

Ono usvaja filozofiju života.

Kasnije će kritizirati korupciju, ali će tražiti vezu kada njemu zatreba. Žalit će se na državu, ali će pokušati zaobići njezine zakone. Govorit će o moralu, dok će odgovornost uvijek pronalaziti u drugome: u vlasti, povijesti, susjedima, neprijateljima, velikim silama ili sudbini.

Tako nastaje društvo u kojem svi žele uređenu državu, ali malo tko prihvaća disciplinu koju uređena država zahtijeva.

Vide rezultat, ali ne i proces

Na istoku bivše države taj se obrazac danas susreo s Instagram kulturom društvenih mreža - i proizveo sudar gotovo grotesknih razmjera.

Generacije odrasle u društvima povijesne oskudice svakodnevno gledaju slike globalnog obilja. Vide automobile, satove, jahte, hotele, restorane i savršeno uređene živote, ali ne vide desetljeća obrazovanja, rada, štednje, rizika, kapitala, tehnologije i institucionalnog reda koji su takvo bogatstvo omogućili.

Vide rezultat, ali ne i proces.

Žele luksuz bez kapitala. Status bez profesije. Slavu bez djela. Novac bez stvaranja vrijednosti. Život kao predstavu, a ne kao konstrukciju.

Instagram nije stvorio tu patologiju. Samo ju je učinio vidljivom, ubrzao je i beskonačno umnožio.

U zemlji beskonačne nestašice najveći luksuz često nije ono što čovjek posjeduje, nego ono što želi da drugi misle da posjeduje.

Društvo koje dugo nije imalo dovoljno lako postaje društvo koje mora pokazati previše.

Kada zaobilaženje pravila postane način života

Toj kulturi treba dodati i njezinu najmračniju dionicu.

Sankcije nametnute Srbiji i Crnoj Gori devedesetih nisu samo osiromašile društvo - one su kriminal pretvorile u državnu politiku. Šverc cigareta, goriva i deviza postao je patriotski čin. Država je sama poučila građane da je zaobilaženje pravila pitanje preživljavanja.

A ono što počne kao preživljavanje, nastavi se kao poslovni model.

Tri desetljeća kasnije, dva klana s crnogorske obale - kavački i škaljarski - kontroliraju značajan dio trgovine latinoameričkim kokainom u Europi. Njihovi se ljudi uhićuju od Rotterdama do São Paula, a njihovi se obračuni vode po europskim prijestolnicama.

To nije slučajnost. To nije anomalija. To je diploma one iste škole u kojoj je pravilo prepreka, veza inteligencija, a zakon nešto što vrijedi samo za naivne.

Zato pitanje razvoja država i društava na istoku bivše države nije samo pitanje nove vlasti, stranih investicija ili članstva u Europskoj uniji.

To je pitanje kulture.

Mogu li se izgraditi funkcionalne institucije ako građani institucije doživljavaju kao prepreke koje treba zaobići? Može li postojati meritokracija ako je osobna veza važnija od kompetencije? Može li se izgraditi moderni kapitalizam ako se bogatstvo više cijeni kao status nego kao rezultat rada, znanja, rizika i stvaranja vrijednosti? I može li nastati moderna država ako svaki pojedinac od države traži red, ali za sebe traži iznimku?

Matematika države

Hrvatska je, sa svim svojim slabostima iz nasljeđa komunizma, krenula odavna drugačijim putem.

Ne zato što su Hrvati moralniji, sposobniji ili inteligentniji. Narodi nemaju kolektivni gen za disciplinu.

Dio odgovora nalazi se u povijesnom nasljeđu.

Austro-Ugarska nije Hrvatskoj ostavila samo kolodvore, katastre, sudove i gradske fasade. Ostavila joj je određenu administrativnu gramatiku: ideju procedure, evidencije, pravnog kontinuiteta, obrtništva, računovodstva i institucije.

Ostavila joj je ono što bih nazvao MATEMATIKOM DRŽAVE.

Ta granica nije nova. Krleža ju je vidio davno prije nas - i za ono što je dolazilo s njezine istočne strane imao je jednu, nimalo laskavu riječ: Bizant. Ali dok je Krležin prezir bio književnost, ovdje govorimo o nečemu prozaičnijem: o katastru, o računu, o proceduri.

Hrvatska i dalje ima korupciju, klijentelizam, nepotizam i vlastite oblike društvene disfunkcije. Ali postoji određena institucionalna MEMORIJA REDA.

Postoji svijest da dokument mora postojati, da zemljište mora biti upisano, da račun mora biti izdan i da procedura - koliko god spora, nesavršena i frustrirajuća - ipak ima značenje.

Europska unija dodatno je ojačala taj okvir. Europa Hrvatskoj nije uklonila slabosti, ali je povećala cijenu nepredvidljivosti.

Kada vjera postane nacionalni identitet

Drugo pitanje je religija.

Što se događa kada univerzalna vjera postane prvenstveno nacionalni identitet? Kada Bog postane čuvar granice, a Crkva arhiv nacionalnog sjećanja?

Na istoku bivše države mnogo se govori o svetim precima, nacionalnim crkvama, povijesnim žrtvama, zemlji, krvi, naciji i sudbini.

Ali ponekad se treba jednostavno zapitati:

Gdje je Isus?

Ne Isus kao ikona. Ne Isus kao simbol pripadnosti. Ne Isus kao potvrda da je naš narod izabran, svet ili povijesno nevin.

Nego Isus kao moralni zahtjev. Isus koji govori o osobnoj odgovornosti. O poniznosti. O milosrđu. O istini. O ljubavi prema strancu. O zaštiti slaboga. O vrijednosti svakog čovjeka, bez obzira na njegovu naciju.

Problem nije u Svetom Savi ili Nikolaju.

Problem nastaje kada Sveti Sava i Nikolaj zaklone Isusa.

Kršćanstvo je po svojoj biti univerzalno. Onoga trenutka kada postane dokaz da je "moj narod svetiji od drugih", ono se udaljava od vlastitog izvora.

Ali ni pripadnost "ispravnoj" vjeri ili univerzalnoj Crkvi sama po sebi ne stvara moralno društvo.

Čovjek može svake nedjelje biti u crkvi, a svakog ponedjeljka lagati, varati, ponižavati slabije i živjeti bez odgovornosti.

Religija bez etike samo je identitet. Identitet bez samokritike postaje mitologija. A mitologija bez odgovornosti postaje izgovor.

Promjena ne počinje novim vođom

Problem istoka bivše države nije nedostatak inteligencije. Inteligencije ima.

Nije ni nedostatak talenta. Talenta ima možda više nego što ga društva mogu iskoristiti pa se taj talent oplođuje na drugim meridijanima.

Problem je što se disfunkcija prenosi iz generacije u generaciju, dok se disciplina smatra naivnošću, pravilo preprekom, kompromis slabošću, a osobna odgovornost nečim što uvijek pripada drugome.

Društva se mogu promijeniti.

Nijedan narod nije povijesno osuđen.

Ali promjena ne počinje novim vođom, novom zastavom ili novim sloganom.

Počinje kada obitelj odgoji dijete koje razumije da sloboda bez odgovornosti nije sloboda. Kada škola nauči učenika da znanje vrijedi više od veze. Kada uspješan čovjek postane onaj koji je nešto stvorio, a ne samo onaj koji je nešto pokazao. Kada zakon prestane biti prepreka za naivne, a postane zajedničko pravilo slobodnih ljudi. I kada vjera ponovno postane moralni zahtjev, a ne potvrda kolektivnog identiteta.

Previše identiteta, a premalo Isusa

Možda na Balkanu nema premalo religije. Možda ima previše religijskog identiteta.

Previše povijesti koja objašnjava sadašnjost. Previše svetaca koji služe naciji.

A premalo Isusa.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala