U PODRUČJE bez signala danas je zašla Vedrana Rudan (76), jedna od najglasnijih osoba hrvatskog i eksjugoslavenskog javnog prostora, žena jedinstvenog talenta, osobnosti i karaktera koja nam je svima mogla držati lekcije iz novinarstva i koju volimo ili barem poštujemo zato što u svojim tekstovima i knjigama desetljećima nije štedjela nikoga, ponajmanje sebe.

Mrtva je novinarska fraza reći da je bila kontroverzna novinarka, zato što je bila briljantno slobodna dok je napadala tabue i autoritete. Ponekad je bila nepodnošljivo samouvjerena i vlastito uvjerenje predstavljala kao činjenicu, a cijeli je život pisala protiv pristojnosti kao oblika poslušnosti.

To je ona pristojnost koja nalaže da supruga bude smjerna i poslušna, da novinar ne postavlja neugodna pitanja, da radnik bude zahvalan što uopće ima posao, da se siromašan ne žali, da žena skriva obiteljsko nasilje, a da bolesnik dostojanstveno pati i umire bez neugodnih detalja.

Sve je to Vedrana, originalna, buntovna, luckasta i zajebana kakva je bila, beskompromisno odbacivala. U sterilno doba pretjerane javne korektnosti prema svima i svemu, govorila je i pisala što god bi joj palo na pamet. Autocenzuru je svela na nulu i nije se ustručavala psovki. U posljednje dvije godine i vlastitu je tešku bolest pretvorila u temu pisanja.

"Novinar si ako hvataš bika za rogove dok je u trku"

Dobar dio novinarske karijere provela je izvan etabliranih medijskih kanala. Malo je redakcija, glavnih urednika i vlasnika medija moglo tolerirati njezino geslo: "Novinar si ako hvataš bika za rogove dok je u trku." Nije bila novinarka distance i odmjerenosti nego suprotstavljanja i preispitivanja, pa i vulgarnosti. Nije vjerovala u hladno i ceremonijalno novinarstvo, u puko prenošenje priopćenja.

Za nju je novinarstvo imalo smisla samo ako zadire u nekoga tko ima moć. To joj je donosilo publiku, ali i otkaze, kritike i sukobe. Sama je kasnije svoju profesionalnu biografiju sažimala gotovo kao vic: "Na svakom poslu na kraju bih dobila otkaz ili dala otkaz".

Kad više nije mogla dobiti kolumnu u mainstream medijima, a prestati pisati nije dolazilo u obzir, sin joj je pomogao da pokrene blog. Vedrana je shvatila da joj internet zapravo odgovara bolje od redakcije: nema urednika, nema zabranjenih tema, nema cenzure i reakcija publike stiže odmah. Još 2012. govorila je kako joj se čini da je "internet izmišljen baš za nju".

"Ja sam pisačica kratke forme, uživam u povratnoj reakciji, koje nema u pisanom novinarstvu. Luda sam i za radijem, ali tko bi mene zaposlio? Televizija je davež. Prije nego išta kažeš, šminkaju te, kamerman i tonac moraju biti dobre volje, ako nisu, ni ti nećeš biti, urednik ne smije biti kukavica, a da nije kukavica ne bi bio urednik... Pa se ti opušteno kesi iako nikad ne znaš što će ti pustiti a što odrezati. Žalim televizijske rasne novinare i urednike. Internet je sloboda s rokom trajanja", rekla je Rudan u jednom intervjuu.

Književni fenomen u pedesetima

Književnu je eksploziju doživjela tek u svojim pedesetima. "Uho, grlo, nož" objavila je 2002. kao 52-godišnjakinja i praktički odmah postala književni fenomen. Junakinja je bila sredovječna žena koja govori o tijelu, seksualnosti, politici, braku i mržnji jezikom kojim se od žene njezinih godina tada baš nije očekivalo da govori.

Njezina je književnost uvelike proizašla iz njezine biografije. Odrastala je u nasilnoj i siromašnoj obitelji, otvoreno je govorila o ocu zlostavljaču kojeg je dvaput pokušala ubiti, o pasivnoj i prestrašenoj majci, vlastitom prvom braku, obiteljskom nasilju, novcu, strahu, djeci i starenju.

"Bukowski je jednom napisao da tko nije imao nesretno djetinjstvo, nema što tražiti u književnosti. Moj je otac bio zlostavljač i pijanac, majka alkoholičarka, ja sam zato - bogato ljudsko biće. Zahvaljujući roditeljima mogu sto knjiga napisati jer bubetali su me od rođenja", kazala je na promociji autobiografije "Ples oko Sunca".

Granice između Vedrane Rudan, njezina javnog lika i književnih pripovjedačica namjerno su bile mutne. Miješala je fikciju i zbilju, glumila i režirala, izmišljala ljude i događaje i zabavljala se reakcijama publike. I sama je upozoravala da 'Vedrana' koja govori iz teksta nije nužno privatna Vedrana. "Ja imam lik. Ja prodajem priču, ne prodajem sebe", rekla je 2025. godine.

Glumila je bijes i mržnju

Knjige su joj prevođene na niz jezika, a dramatizacije su igrane od Rijeke i Beograda do Varšave, Budimpešte i SAD-a. Desetljećima je provocirala nacionalne identitete i postala je jedna od rijetkih postjugoslavenskih autorica čiji se glas prepoznavao bez prijevoda od Zagreba do Beograda.

Bez kompleksa je 2019. prihvatila gostovanje na Pink TV-u s Aleksandrom Vučićem. Preuzela je dinamiku emisije, provocirala predsjednika Srbije i natjerala ga na vrstu razgovora na koju nije bio naviknut. A u studio nije željela ući dok joj vlasnik Pink TV-a Željko Mitrović nije isplatio 15.000 eura.

Najveća varka Vedrane Rudan bila je to što je desetljećima glumila da je pokreću bijes i mržnja. Ispod toga su se njezini tekstovi uvijek iznova vraćali ljudima koji nemaju moć, koje nitko ne čuje i koje nema tko zaštiti: zlostavljanoj ženi, umornom radniku i odbačenom starcu.

Maligna bolest bila je završni čin njezina autorskog identiteta. Nakon dijagnoze nije počela pisati "inspirativne" tekstove o borbi i nadi. Pisala je o strahu, tijelu koje propada, želji da umre, odluci da se podvrgne eutanaziji, ovisnosti o obitelji, liječnicima i medicinskim sestrama. U ožujku 2025. rekla je: "Kad pišem, ja sam živa."

Njezina posljednja kolumna, objavljena 26. srpnja ove godine, bila je posvećena iscrpljenim medicinskim sestrama riječkog zdravstva. Čak je i vlastito umiranje pretvorila u društvenu reportažu i napad na nehumani sustav: "Kako ne kužite, slijepci! Budući bolesnici! Izađite na ulice i svim se snagama borite protiv Države koja je rak za Hrvatsku".