AMERIČKI predsjednički izbor dosegli su nacionalni medijski vrhunac trećom i posljednjom televizijskom raspravom. Devedeset minuta političke rasprave strogo kontroliranim pravilima gledalo je preko 51 milijun Amerikanaca.

Rezultat, iskazan šahovskom terminologijom, 2,5 naspram 0,5 za izazivača senatora Kerrya. Rasprave su bila dobra prilika da glasaći koji su se već odlučili potvrde svoj odabir, a onih osam posto neodlučnih, o kojima ovisi politička budućnost dvojice kandidata (ali i svijeta) se približe svojoj konačnoj odluci koju će demonstrirati u utorak 2. studenog 2004.

Premda po mnogo čemu slični u svojoj mladosti, obojica odgojeni “srebrnom žlicom”, dovoljno bogati da se mogu baviti politikom,  sa istog faksa, iz sličnog društvenog okruženja, danas su oličenja dvaju ideološki nepomirljivih političkih tabora.

Već neko vrijeme američko društvo i politička javnost oštro su podijeljeni na socijalnim, gospodarskim, političkim, kulturnim, međunarodnim ili bilo kojim drugim temama. Bilo je to vidljivo na prošlim izborima, vidljivo je to u minimalnoj prednosti Republikanaca u Zastupničkom domu i Senatu SAD, vidljivo je to i danas u gotovo mrtvoj trci predsjedničkih kandidata.

U tako zadanim političkim okolnostima televizijske rasprave imale su posebnu važnost. Kerry ih je iskoristio predstavivši se kao ozbiljan, informiran i razborit političar. Uspio je stvoriti uvjerenje da se za njega može glasati radi njega samoga i programa kojeg nosi, a ne samo kao slučajna alternativa a s prvenstvenim motivom glasanja protiv Busha. Vratio je ritam svojoj kampanji i ohrabrio pristaše da izdrže do kraja.

Za predsjednika Busha rasprave su bile nužno zlo. One trenutačnom predsjedniku nikada nisu od koristi, osim ako izrazito ne gubi u istraživanjima podrške birača. Kroz njih je trebalo proći s najmanjom mogućom štetom. Bushu je to uspjelo, šteta nije nepopravljiva ali je ipak bila napravljena.

Ostatak vremena kandidati imaju dva cilja. Prvo, nastaviti borbu za neodlučne potencijalne birače  i to prije svega u onim federalnim državama koje još nisu anketno pale niti u jedan stranački tabor. Njih je šest do osam i donijet će pobjedu onom tko ih najviše osvoji. Drugo, ohrabriti i potaknuti biračku jezgru da izdrži do kraja, da izađe na glasanje i da ništa ne propusti slučaju. I ovog puta, baš kao što i treba u demokraciji, svaki glas bit će važan. Naravno, pod pretpostavkom da ovaj puta bude i prebrojan.

Dr. Ivan Grdešić