JASNO je da je ovaj udar na Iran još jedan u nizu kršenja međunarodnog prava, što je intenziviran posljednjih godina. Isto tako, nema spora da je i Iran taj koji je u više navrata kršio međunarodno pravo, posebno u područjima nuklearnog programa i podrške terorističkim skupinama kao što su Hezbollah, Hamas i Huti.

To dovodi svijet do opasnog trenutka kada međunarodne organizacije poput UN-a praktički su izgubile svaki smisao te dovodi svijet do točke u kojoj više nije moguće osigurati "predvidivost" ponašanja globalnih i regionalnih sila u svijetu. Dodatno, vidljivo je i iz ponašanja američkog predsjednika da on ne samo što sustavno zanemaruje UN, već postavlja novu globalnu platformu - Vijeće za mir, koje bi po svojoj logici trebalo zamijeniti UN, ali "učinkovitije".

Galerija

Ciljevi

Udar na Iran može se promatrati na nekoliko razina. Prije svega, ovaj napad vrlo je vjerojatno izveden sa svrhom da režim u Iranu "dobije po prstima". Odnosno, teško je vjerovati da će ovo biti nešto više od ograničenog napada koji sam po sebi neće napraviti veliki "potres" u svijetu, osim što će sasvim izvjesno imati utjecaja na tržište nafte. Javno iskomunicirani ciljevi SAD-a i Izraela su uništenje iranskog nuklearnog programa te smjena režima u Teheranu.

Međutim, vrlo vjerojatno to nije moguće napraviti u potpunosti bez kopnene invazije. SAD, Izrael i saveznici vrlo vjerojatno nemaju kapacitet ni mogućnost, a ni želju za kopnenu invaziju na Iran. Radi se o zemlji koja je, nasuprot recimo Ukrajini, uglavnom planinska, puna vojnih utvrda i prirodnih prepreka. Kopnena invazija izgledala bi kao rat u Afganistanu, s time da je Iran daleko ozbiljnije politički uređena država od Afganistana, s vrlo jasnom vojnom, političkom i vjerskom strukturom po dubini. Također, radi se o ogromnoj zemlji. Percepcije radi: zapad Irana bliži je Dubrovniku i Osijeku nego istoku Irana.

Nejasan status nuklearnog programa

Što se tiče uništenja nuklearnog programa, tu su stvari prilično nejasne za širu javnost. Prema procjeni IAEA-e, Iran ima sposobnost obogaćivanja urana do 60%, što znači da je Iran ili vrlo blizu izrade nuklearnog oružja ili ga čak i ima u nekom obliku (tzv. prljava bomba). Ono što se ne zna jest kakav je bio učinak posljednjeg američkog udara prošle godine na nuklearni program. SAD, odnosno predsjednik Trump, tvrdio je da je nuklearni program "potpuno uništen".

Dakle, ili program nije uništen (što je vjerojatno) ili ga je Iran ekspresno obnovio (što je malo vjerojatno).

To znači da se jedan od ključnih razloga napada praktički ponovno vraća u javni diskurs. To vodi do zaključka da se napad prošle godine gotovo isključivo koristio u političke svrhe kako bi se djelomično umirila unutarnja javnost SAD-a i glavni saveznik na Bliskom istoku - Izrael.

Smjena režima

Što se tiče smjene režima, to je također vrlo upitan cilj. Iako je u dobroj mjeri ubijen niz visokih dužnosnika na čelu s ajatolahom, nije slomljen lanac zapovijedanja. Izrael već desetljećima primjenjuje strategiju ciljanih eliminacija visoko rangiranih dužnosnika neprijateljskih strana s ciljem izazivanja unutarnjeg kaosa. Međutim, čini se da je ta struktura u Iranu puno složenija i dublja.

Dakle, čak i da su potvrđene likvidacije vjerskog vođe i visokih vojnih dužnosnika istinite, to samo po sebi vrlo vjerojatno neće izazvati željeni kaos u Iranu. Dodatno, budući da SAD i Izrael neće izvesti kopnenu invaziju, vrlo vjerojatno računaju na povećanje etničkih tenzija i sukoba u Iranu kako bi smijenili vlast u Teheranu. Međutim, pravih opozicijskih snaga u Iranu nema ili ih barem mi ne vidimo.

U Iranu postoje etničke manjine, što komplicira političku sliku zemlje, ali to se ne može promatrati na isti način na koji se etničke grupe promatraju u Europi. Npr. najveća etnička skupina u Iranu su Azeri. Azeri u Iranu i u Azerbajdžanu nisu "isti" Azeri. Iako obje skupine imaju neki zajednički nazivnik poput religije i jezika, identitet im je drugačiji. Iran nije građanska ili nacionalna država u europskom smislu, već se radi o državi-civilizaciji.

Taj koncept podrazumijeva da država nije samo politička tvorevina moderne ere, već kontinuirani nositelj neke drevne civilizacije, što znači da su svi (ili većina) građani Irana integrirani u iranski/perzijski identitet. Primjerice, vrhovni vođa Hamenei etnički je Azer. Ipak, to ne znači da je Iran u potpunosti imun na etničke napetosti.

Kurdi - glavni saveznici

To je najviše vidljivo kod Kurda, kod kojih je separatizam najizraženiji u Iranu. Osim toga, tu su i Arapi te Baloči, kod kojih se nezadovoljstvo javlja zbog ekonomske situacije, a što se potom svrstava i u etnički okvir. Osim tih skupina, javlja se i nezadovoljstvo kod jednog dijela mlađe populacije koja je nezadovoljna nametanjem vjerskih pravila ponašanja.

Međutim, sve to nije dovoljno da se stvori kritična opozicijska masa koja bi se okupila oko ideje smjene vlasti.

Priča sa sinom šaha koji se nalazi u SAD-u nije realna. Tu se donekle i američki predsjednik "ogradio", spomenuvši kako bi iranski narod trebao smijeniti vlast u Teheranu. To znači da Washington već sada ima izlaznu strategiju ukoliko se ne dogodi promjena režima. Washington može reći da je pomogao uništiti režim, ali da iranski narod nije dovoljno "hrabar" da se bori protiv njega.

Dokad će trajati rat?

Što se tiče daljnjih koraka, ovaj rat mogao bi trajati još neko vrijeme, barem dok Iran ima mogućnosti uzvraćati. SAD i Izrael vjerojatno neće stati dokle god Iran ima dovoljno projektila da gađa položaje na Bliskom istoku te dok se drastično ne umanji moć terorističkih skupina koje se povezuju s Teheranom.

Iran prema procjenama ima oko 3000 balističkih raketa kratkog i srednjeg dometa, preko 10 000 Shahed dronova (koje koristi Rusija u napadima na Ukrajinu) i vjerojatno do 1000 krstarećih raketa. Ako intenzitet rata ostane isti, pod uvjetom da iranska skladišta oružja nisu pretrpjela veće štete, Iran bi mogao gađati položaje na Bliskom istoku iduća dva mjeseca.

S druge strane, SAD i Izrael mogli bi izdržati to razdoblje što se tiče municije, s time da SAD ima apsolutnu premoć na moru i u zraku. U teoriji to znači da bi SAD s Izraelom mogli ostvariti tzv. zonu zabrane leta nad Iranom, ukoliko bi sukob ušao u neku srednjoročnu fazu. Ali to nema smisla ukoliko se ne bi pojavila neka unutarnja snaga koja bi barem pokušala preuzeti kontrolu nad dijelom Irana - npr. Kurdi na zapadu.

Što preostaje?

Nekakav intenzivni period dakle mogao bi trajati do dva mjeseca, nakon čega bi se prešlo u dugotrajan "hladni" rat s povremenim udarima. Iran bi bio vojno oslabljen, ispraznio bi zalihe oružja, ostao bi izoliran i pod stalnim pritiskom, ali režim bi mogao, ili čak trebao, preživjeti. SAD i Izrael u tom bi slučaju proglasili stratešku pobjedu jer bi moć Irana bila objektivno manja. S druge strane, režim u Teheranu također bi mogao proglasiti pobjedu jer su uspjeli sačuvati vlast u državi bez većih potresa, nasuprot daleko nadmoćnijem suparniku.

Drugi, manje vjerojatan scenarij jest da se uspije preko Kurda i možda još nekih skupina i slojeva društva destabilizirati zapadni dio Irana, što bi dovelo do određene kontrole dijela iranskog teritorija od strane SAD-a i Izraela. To bi se ostvarilo kroz proglašenje nekakve paradržave ili kroz široku autonomiju regije. To bi dovelo do trajne destabilizacije Irana ili barem do trenutka dok se ne uspostavi za Zapad "prihvatljivija" vlast u Teheranu.