POMISLITE li nekada da su vas doslovno isprogramirali da prihvaćate neke stvari koje nikako ne biste trebali prihvaćati? Među ostalim je i činjenica da smo u 2020. godini saznali kako u dosta škola u Hrvatskoj nema sapuna, a često su i sanitarni čvorovi u takvom stanju da djeca uredno trpe do kraja nastave kako bi svoje potrebe obavila kod kuće. I to je "normalno". Jer eto, "nema se para".

> Javite nam kakvo je stanje u vašim školama, šaljite nam slike WC-a, opišite u kakvom je stanju škola i koji problemi su najgori. Sve šaljite na mail desk@index.hr ili u inbox naše Facebook stranice.

E, ljudi, nije normalno! I da, ima se para!

Kao prvo, zanimljivo je da nikada nismo pročitali da je sanitarna inspekcija posjetila neku od škola, a kamoli opalila kaznu. Da u zadnjoj birtiji zahod nije dobar i inspektor uleti, prvi put bi dobila paprenu kaznu, a drugi put bi je zatvorilo. Gazda u dug, radnici na burzu. Ovdje u javnom sektoru nema inspektora. Nema često ni sapuna, ni toaletnog papira ni urednog toaleta.

Sada ih je malo nova epidemija razdrmala, a da nije tako, situacija u kojoj u nekim školama nema ni osnovnih sanitarnih uvjeta smatrala bi se "normalnom", a valjda bi se i poneki ravnatelj naljutio da mu se kaže kako se u njegovoj školi ne može pošteno oprati ruke, glumatao žrtvu jer on jadan "nema" ili "ne može", ili kakvo već opravdanje imaju predstavnici javnog sektora.

Sapuni za cijelu školu koštaju ispod 1000 eura godišnje

Poduzetnik Saša Cvetojević na svom Facebooku je napisao: "Litra sapuna za ruke, ako se nabavlja pošteno, košta oko 5 kn. Škole rade oko 200 dana godišnje. Ako potroše i 5 litara sapuna dnevno, pričamo o manje od 5000 kn. Godišnje!" Recimo da treba ponekad promijeniti i plastični držač tekućeg sapuna, no opet ne dolazimo do 1000 eura na godinu po školi.

Pogledajmo sada malo Državni proračun za 2020. godinu. Pod stavkom "Osnovnoškolsko obrazovanje" nalazi se pet i pol milijardi kuna. Većina toga ide za plaće – ali ima i za druge troškove. Pod "Srednjoškolsko obrazovanje" ide skoro tri milijarde kuna. Sve skupa, osnovne i srednje škole za svoj rad dobivaju preko milijardu eura godišnje, pa ako netko misli da se ne može odvojiti tisuću eura za sapun i još tisuću za toaletni papir u školi – krivo misli.

Stvar je u tome što vas je politika naučila da je "nema para" sasvim primjeren odgovor, u državi koja ima PDV kakav ima, koja ima trošarine kakve ima, koja ima porez na dohodak kakav ima. Shvatite jednu temeljnu stvar: porez na dohodak možda i ne plaćate puno ako imate manju plaću, ali za sve što u ovoj zemlji kupite, osim par osnovnih namirnica, uredno plaćate 25% PDV-a, poreza koji ide izravno u državni proračun. Ako nešto popijete ili vozite automobil, tu su i trošarine. A uz 25% PDV-a trebali biste zahtijevati u svakoj javnoj zgradi one japanske zahode koji griju školjku, puštaju muziku i još vas poslije radnje uredno operu!

Sve dok roditelji ne kažu djeci da odu u nastavnički zahod ako nema sapuna u učeničkom (jer, začudo, nastavnički imaju) i dok ravnatelju u facu ne kažu da da ostavku jer ne može organizirati ni sapun (kako onda išta drugo može organizirati?), dotle ćete gledati politički imenovane ravnatelje koji nisu u stanju osigurati ni primjereno održavanje sanitarija. Ali su u stanju zamisliti čudna i od države sponzorirana putovanja u SAD. I poslije se opravdavati da su, eto, krivo informirani.

Zemlja Andrije Štampara krenula je unatrag

Ova zemlja je dala jednog od najvećih inovatora u povijesti javnog zdravstva, Andriju Štampara. Čovjek iznimne biografije (dijelom je izradio Ustav Svjetske zdravstvene organizacije) još je prije gotovo 100 godina uvidio obrazovnu snagu filma i po tadašnjoj zaostaloj i uvelike nepismenoj državi naložio distribuciju i prikazivanje dokumentaraca o osnovama zdravlja, znajući da će žive slike u selima imati bitno jači odjek od bilo čega drugog. Putovao je i po svijetu i širio spoznaje o suvremenom javnom zdravstvu.
Stotinu godina kasnije u njegovoj domovini su primijetili da u školama ne možete ni pošteno oprati ruke. Kako nam se to dogodilo? Jednostavno, prihvatili smo kao normalno stvari koje nisu normalne i ne smiju biti normalne. Prihvatili smo da u školama nema urednih sanitarnih prostora. Prihvatili smo i da stručne škole nemaju labosa i suvremenih radionica. Prihvatili smo da prehrana u bolnicama bude gora od zatvorskih menzi. Prihvatili smo pod normalno da uz plaćanje državne zdravstvene zaštite moramo kod privatnika ako želimo nešto na vrijeme. Prihvatili smo puno i previše stvari koje jednostavno ne smijemo prihvaćati.

Potpuno nakaradan, neradnički, nefunkcionalan sustav javne uprave smo prihvatili kao takav jer, eto, što? Gospodin ravnatelj bi se trebao naći uvrijeđenim? Pa gospodin ravnatelj je plaćen našim novcem i ako nije sposoban organizirati u svojoj ustanovi barem uredne i opremljene zahode – onda nije sposoban ni biti ravnatelj. Ne da takav ne bi trebao ići u New York o narodni račun, već ako netko ne može riješiti da se ujutro tekući sapun nalazi u svom držaču, možda ga treba poslati na procjenu radne sposobnosti. Kako se osoba koja ne može u svojoj ustanovi osigurati sapun može uopće smatrati sposobnom za obavljanje funkcije ravnatelja? I to u ustanovi punoj djece? Ono opravdanje "političari ne daju novce" ne prihvaćamo – sazovite tiskovnu i imenujte ih te navedite tko to imenom i prezimenom ugrožava zdravlje djece. Jer ako nema sapuna i papira – da, to je ugrožavanje zdravlja djece koje se nažalost događa godinama i desetljećima u nekim našim školama.

Kako smo se doveli do toga da nenormalno smatramo normalnim

Zadnjih dana su, čini se, u panici uspjeli doći do sapuna. Dakle, može se. Problem je zašto smo se do toga doveli. A razlog je jednostavan – dopustili smo da nas programiraju da su nenormalne situacije normalne, da je njihov nerad nešto što se može i treba tolerirati. A ne treba. Ono što kao građani trebamo tražiti od javnog sektora je da za novac koji dobiva profesionalno odrađuje svoj posao. Uključivo i opremljene zahode u školama i drugim ustanovama.

Ako netko kaže da to nije u mogućnosti, da nije u stanju organizirati poslovanje svoje ustanove, bila to škola, bolnica ili ministarstvo, treba mu oduzeti rukovodeće mjesto i postaviti ga tamo gdje će posao moći obavljati sukladno svojim sposobnostima. Naglo bismo postali bitno ugodnija zemlja za život.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala