POKOJNI Krsto Papić, jedan od naših najboljih redatelja, jako je dobro znao da u ovim krajevima ni cijela grupa scenarista na najboljim psihoaktivnim supstancama ne može biti maštovitija od samo jednog jedinog dana naše stvarnosti. Filmovi koje je radio bili su dokumentarci, ponekad uz ponešto glumački rekonstruiranih događaja.

Ali događaj iz Splita iz studenog 2018. zaista nitko ne bi mogao smisliti. Ante Lj. je u noći sa 7. na 8. studenog 2018. počinio dva kaznena djela. Prvo je oko 3:50 sati provalio u ugostiteljski objekt ST Riva na Rivi, gdje je ukrao bocu viskija Jack Daniel's i likera Southern Comfort. Nakon toga, oko 4:45 ujutro, pokušao je srušiti spomenik Radi Končaru. Pri tom pokušaju, Rade Končar mu je slomio nogu. Ante se branio kako "nema ništa protiv Rade, čovjeka i ne poznaje".

Rade Končar, partizan, prvi narodni heroj Jugoslavije, streljan je u Šibeniku od strane talijanskih fašista 22. svibnja 1942. U istrazi ni pod mučenjima nije nikoga odao. Talijanskim sucima je rekao: "Milosti ne tražim, niti bih je imao prema vama", a egzekutorima, talijanskim kukavicama koji su ga svezali za stup i pucali mu u leđa, zavikao je: "Pucajte u prsa, kukavice!"

Rade Končar je brzo odradio pravdu

Onda, više od 75 godina nakon što je ubijen - Rade Končar, odnosno njegova bista, nije ostala dužna svom napadaču. Svaki put kada lagano šepajući uđe u lift, Antu će pratiti natpis Končar na ploči s brojevima katova. Rade je svog napadača sredio u sekundi, istom onom srčanošću kako je davne 1942. zavikao talijanskim kukavicama.

Cijeli se događaj zbio 2018. godine i već je pomalo izlazio iz kolektivne svijesti da nije nove vijesti - napadač na bistu Rade Končara je osuđen. Sada, u 2026. godini. Nepravomoćno. Dakle, za ovaj pomalo bizaran, ali krajnje jednostavan slučaj trebalo im je skoro osam godina. I to nije sve. Ako se Ante bude žalio, ovo će ići na drugostupanjski sud, dakle bude brat bratu deset godina suđenja, možda i više.

Deset godina suđenja za ovako jednostavan slučaj?

Pa ljudi moji, jeste li vi normalni? Ako za ovakav jednostavan slučaj treba skoro osam godina, možda i deset, koliko vam treba za nešto složenije? Dakle, čovjek maznuo žesticu, napio se, pokušao srušiti spomenik, spomenik srušio njega, policija došla, hitna odradila svoje, sud na kraju zaključio očito ono što nam je svima bilo jasno prvog dana i to je osam godina?

Koliko onda treba za ozbiljne slučajeve korupcije, za političke i gospodarske afere koje se vuku kroz stotine fascikala i tisuće stranica dokumentacije? Koliko treba kada postoje vještačenja milijunske korupcije duga stotine stranica?

Koja je uopće svrha ovako dugačkih suđenja?

Davno je bilo, ima preko 30 godina, kada sam polagao kazneno pravo. Među uvodnim lekcijama bila je i svrha kaznenopravnih sankcija. U aktualnom Kaznenom zakonu lijepo piše: "Svrha kažnjavanja je izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo."

Volio bih, više kao pravnik nego kao novinar, doći ministru pravosuđa, ekipi sa splitskog suda, predsjedniku Vrhovnog suda, svim tim ljudima i čisto kao kolega pitati: "Pa dobro, ljudi, recite mi koja je svrha kažnjavanja ispunjena ovime?" Nakon osam godina ste osudili čovjeka na uvjetnu kaznu plus sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu. I to se može razvući još barem par godina? Čemu uopće služi to?

U normalnoj zemlji ministar bi krenuo s ozbiljnom reformom

U normalnoj zemlji ministar bi nakon ovoga izišao pred govornicu, rekao kako to tako više ne ide, okupio radnu skupinu i krenuo pisati novi Zakon o kaznenom postupku, krenuo u ozbiljne reforme. Ovo ovako više ne ide. Zamislite što se onda događa u složenijim slučajevima, onima u kojima optuženi imaju novca za ozbiljnu odvjetničku ekipu, za "stare mačke" pravne struke.

Uostalom, ne morate zamišljati - evo još jednog slučaja od jučer. Bivši šef JANAF-a Dragan Kovačević, kojeg USKOK tereti za seriju zlouporaba i primanje mita, uhićen je još u rujnu 2020., a na optuženičku klupu sjeo je tek prije par tjedana. Suđenje zapravo nije ni počelo, a evo čitamo kako je cijela optužnica u zraku! Pazite, šest godina da stvar samo počne!

Za Agrokor i sami odvjetnici kažu da će otići u mirovinu i da će kraj afere dočekati naredna generacija. Pa je li to dopustivo? Kakvog to uopće smisla ima?

Što ako je netko nevin? Uništili ste mu život dugotrajnim suđenjem

No postoji još jedna stvar. Nije problem samo što krivci godinama ostaju neosuđeni. Problem je i to što ljudi godinama žive kao optuženici, a možda su potpuno nevini. Kazneni proces, budimo realni, čovjeku suspendira život. Netko deset ili petnaest godina nosi etiketu optuženika, gubi poslove, projekte, ugled i karijeru. Poslovni partneri nestanu preko noći, društveni krug se raspadne, bračnom drugu dosadi osoba u stalnom stresu, a javnost već presudi jer "sigurno tu nešto ima". Obitelj i posebno djeca slušaju priče o ocu ili majci iz crne kronike.

A onda nakon deset godina suđenja sud možda kaže: krivnje nema. I što tada? Tko tim ljudima vraća deset godina života? To je nešto što je u pravnoj državi jednostavno nedopustivo.

Ovakvi kazneni postupci nemaju smisla

Kazneni postupci imaju smisla samo ako vrijede dvije elementarne stvari: da se krivce kažnjava brzo i pravedno i da se nevine ljude brzo oslobađa sumnje. Sustav u kojem postupci traju deset ili petnaest godina ne radi ni jedno ni drugo. On ne štiti društvo od kriminala, ali jednako tako ne štiti ni građane od države. Takav sustav štiti samo sebe jednom jedinom mantrom: "Radi se."

Splitski spomenik Radi Končaru pokazao se kao najučinkovitiji dio našeg sustava sankcija. On je reagirao odmah. Rade Končar, ubijen od strane talijanskih fašista 1942. godine, riješio je vlastiti pravosudni problem u nekoliko sekundi, bila to slučajnost, kozmička pravda ili božja volja, u koju god varijantu osobno vjerujete.

Biste li uložili u ovakvu Hrvatsku?

A sada se pošteno zapitajte: je li država kojoj treba gotovo deset godina da presudi zbog dvije boce žestice i jednog oborenog spomenika država u koju biste sutra uložili svoj novac? Biste li u takvoj državi otvorili pogon, gradili hotel, ušli u koncesiju ili potpisali ozbiljan poslovni ugovor? Biste li riskirali kapital ako znate da će svaki spor, svaka prijevara i svako kršenje ugovora završiti u pravosudnom labirintu koji traje desetljeće?

U sustavu u kojem presuda za dvije ukradene boce viskija dolazi nakon gotovo deset godina, poruka je jasna: ovdje se investira samo ako imate vezu, stranačkog čovjeka u općini ili nekoga "tko može nazvati gdje treba". Pravosuđe vam tada ni ne treba.

Znate kako to završava? Ovdje ozbiljni investitori ne dolaze. Dolaze samo oni koji unaprijed računaju na vezu ili "svog čovjeka", a ne na zakon.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala