PROLAZI deveti mjesec otkako je izbio rat u Ukrajini, a kako dani i tjedni odmiču, situacija je sve kompliciranija. Najviše pati ukrajinsko civilno društvo koje je mjesecima uskraćeno za osnovne ljudske potrebe poput hrane i tople vode. Iako pomoć pristiže sa svih strana, resursi se brzo troše pa brojne udruge i organizacije apeliraju na tešku situaciju Ukrajinaca kojima je svaka pomoć dobrodošla.

A bombardiranom Ukrajinom prolaze i hrvatski volonteri koji su se u humanitarnu pomoć uključili već po izbijanju rata. Razgovarali smo s nekima od njih koji su nam rekli da se zgražaju nad pojedinim scenama s kojima se susreću, posebice na istoku Ukrajine te u okolici Kijeva. Ipak, kažu da im upravo to daje motivaciju za daljnje pružanje pomoći, da straha od rata nema te da ih ukrajinski narod, a posebice djeca, sada treba više nego ikad.

Hrvati se organizirali odmah po izbijanju rata

Senad Palić predsjednik je udruge Dobro dobrim, osnovane s ciljem zaštite, promicanja i unaprjeđenja kvalitete života obitelji koje žive u riziku od siromaštva i društvene isključenosti, koja je do sada organizirala niz akcija za potrebite, uključujući i one nakon potresa u Zagrebu i Petrinji.

Odmah po izbijanju rata u Ukrajini, u veljači ove godine, posjetili su ukrajinsko veleposlanstvo u Zagrebu te su, priča Palić, za pomoć ponudili resurse udruge, ali i svoje osobne.

"Nismo htjeli da dođe do šumova u pružanju pomoći i dobili smo povjerenje Veleposlanstva iz kojeg je proizašao Memorandum o suradnji s ukrajinskom vladom kojime su akreditirani za koordinaciju svih aktivnosti i prikupljanje humanitarne pomoći u Ukrajini.

Kako nisu imali status nikakve međunarodne i pravni okvir, sklopili su suradnju s križevačkim Caritasom i tako dobili međunarodnu komponentu. Zajedno s njima smo, pod svojim vodstvom, koordinirali tu priču i koordiniramo ju već devet mjeseci.

Nikada pomoć nismo dostavljali po skladištima, već smo se fokusirali na najugroženije skupine, odnosno dječje domove i svu djecu u ratom zahvaćenim područjima. Nakon anketiranja socijalnih ustanova počeli smo s prikupljanjem pomoći. Pretežito se radi o hrani i higijenskim potrepštinama te toploj obući i odjeći", kaže Palić.

Trenutno velika potražnja za agregatima

Palić kaže kako je Ukrajincima uništena sva energetska infrastruktura pa su u stalnoj potrazi za agregatima. Usto, svaka tri mjeseca odvoze lijekove u Kliniku za epilepsiju u Lavovu. Kaže da su svi volonteri obučeni, da imaju iskustvo iz Domovinskog rata te da među njima nema straha.

"Većina naših volontera koji idu u Ukrajinu ima iskustvo Domovinskog rata. To su ljudi koji se rata ne boje. Sigurnosne pripreme s njima su obavljene prije puta, u prvom redu su upoznati s rutama kojima će putovati i s ljudima s kojima će komunicirati na putu, što uključuje Austriju, Mađarsku, Moldaviju, Rumunjsku i brojne druge zemlje, ovisno o tome u koji se grad ide", kaže Palić.

Ljudi žive u mraku, bez hrane i vode

Volonteri se u prosjeku na terenu zadržavaju od tri do sedam dana, a znali su, raspoređujući robu, ostati i cijeli mjesec. Svi prihodi su, kaže Palić, donatorski, zbog čega se resursi brzo troše. Kaže da je situacija u Ukrajini katastrofalna te da je ljudima potreba svaka pomoć.

"Tamo je humanitarna katastrofa. Ljudi žive u mraku, nemaju ni struje, ni vode, ni hrane. Dućani ne rade, nema namirnica, posebice na istočnom dijelu Ukrajine. Tamo je zlo i naopako. Ljudi se, bez obzira na sva stradanja, još dobro drže i moral im je velik. Zahvalni su za bilo kakvu pomoć koju dobiju od nas.

Pokušavamo pomoći svakome tko pomoć potraži. Primjerice, zahvaljujući Infobipu, uspjeli smo osigurati i humanitarnu blagdansku pomoć za djecu", kaže Palić.    

Do sada su osigurali 97 šlepera pomoći, a ovaj će tjedan još četiri šlepera s potrepštinama ići na istok Ukrajine. "Sve su to prikupili građani i tvrtke iz Hrvatske. Radi se oko 40 milijuna kuna pomoći koje najčešće prikupljamo preko putem humanitarnog telefonskog broja", kaže Palić te poziva sve koji mogu da doniraju na putem broja 0609005.

Velik broj djece ostao je bez oba roditelja

Damir Livančić do sada je u Ukrajini bio osam puta. Prvi put već u ožujku, kada su prevozili medicinske potrepštine dječjoj bolnici. Kaže da se svega nagledao. Susreo se s brojnim obiteljima koje uz svojih dvoje, troje djece na čuvanju imaju po desetero onih čiji su roditelji poginuli u ratu. 

"Potrebno je pomoći civilnom društvu koje je na koljenima, a sve zbog suludog rata. Kada vidite tugu roditelja za izgubljenim djetetom, nestaju vam sve nade u bolju budućnost. To su ljudi kojima je svijet srušen i oni više ne vide izlaz. Puno je kritičnih slučajeva kojima je potrebna pomoć, ali i razgovor.

Sutra su trebali krenuti na put, ali kako se situacija stalno mijenja, vjerojatno će čekati početak sljedeće godine. Damir kaže da se ne boji jer ne ide protiv svoje volje, već ima potrebu pomoći. Ispričao nam je i da je ugodno iznenađen poštivanjem pravila ponašanja u Kijevu.

"U tijeku najvećih opsada, poput one kijevske, nije dozvoljeno pušenje i nema alkohola. Tamo su ljudi razumni i trijezni, od vojske do civila. Nema smeća na ulicama bez obzira na to što je rat. Mene je sram kada u Zagrebu vidim smeće pored kontejnera, toga tamo nema, bez obzira na rat.

Djeca u poderanoj odjeći, a obukla su najbolje što imaju

Djeca obuku najbolje što imaju i to je tako tužno vidjeti. Dijete u poderanim kroksama i u razvučenoj majici, a obuklo je najbolje što ima. Nekoliko puta mi se stegnulo u grlu i morao sam susprezati suze. Oni su razgrabili plišance kao da su vidjeli ne znam što. U šest godina otkako je jednoj obitelji iz Donbasa izgorjela kuća pa su dobili drugi smještaj, mi smo bili prvi koji smo im donijeli pomoć. Ti su ljudi neizmjerno zahvalni."

Livančić ističe da je problem u tome što velik broj ljudi okreće glavu od ove situacije te, iako znaju da postoji udruga, mnogi od njih ne žele se uključiti i pomoći. Kaže da je novac problem, da vide da je dostava stigla u Ukrajinu, ali da nitko ne shvaća da treba napuniti šleper potrepština, platiti gorivo.

Ne terenu se nagledao svega

Livančić nam je ispričao o periodu kada su dvije ruske brigade napadale Kijev i nisu uspjele probiti liniju ukrajinskog otpora pa su se zadržale u okolnim selima. Kaže da su prizori tada bili strašni te da su počinjeni veliki zločini nad ukrajinskim stanovništvom.

"Unutar ta dva tjedna počinili su strašne zločine. Nekoliko žena od Buče do Kijeva nađeno je silovano i izgoreno pored autoceste. Pucali su nasumično na sve, stare ljude na biciklu. Jedna je žena našla svoje dijete u šahtu", kazao nam je Livančić.

Pomoć nosili pred samu liniju udara

Radovan Žepec, dopredsjednik udruge Dobro dobrim, vratio se iz Ukrajine prije tri tjedna. Prevozili su potrepštine za pedesetak dječjih domova u kijevskoj regiji. Radi se o hrani, madracima, odjeći za djecu. Kaže da su volonteri nosili humanitarnu pomoć na svega 20 kilometara udaljenosti od linije udara i topničkih napada. I on se osvrnuo na situaciju u Buči i Irpinu, za koje je rekao da su mjesta ogromnih stradanja.

"Bilo je do četiri-pet uzbuna dnevno. Ljudi u Kijevu su u stalnoj nesigurnosti. Imaju struju po dva sata dnevno i onda je to jurnjava po gradu. Putuju jedni kod drugih na kupanje ili kuhanje. Moramo uzeti u obzir da je tamo klima puno hladnija nego kod nas i temperature prelaze i preko -25 Celzijevih stupnjeva. Što se ide prema istoku, situacija je sve gora.

Prometnice su u jako lošem stanju i inače u Ukrajini i onda se morate voziti zaobilaznicama po kojima šleperi ne mogu voziti. Iz jedne je šume šleper vozio četiri kilometra u rikverc kako bi izašao. Organizirani smo, znamo gdje točno i kome moramo pomoći. Sada je u Kijevu veliki problem jer zgrade od 20, pa i 30 katova nemaju vodu i struju, pa ni kanalizaciju. U takvim zgradama ljudi ostavljaju hranu i vodu u liftovima za slučaj da netko ostane zaglavljen zbog prekida struje. Snalaze se na sve moguće načine kako bi si olakšali život", priča Žepec.

A što kaže stanovništvo?

Pitamo Žepeca što kaže stanovništvo s kojim se susreće.

"Ideja vodilja nam je da pomažemo žrtvi agresije. Sam rat je po sebi veliko zlo i na kraju okonča nekim pregovorima. Očito je situacija takva da te pregovaračke volje još uvijek nema. Ukrajina ima izuzetno visok moral i želju da oslobodi svoju zemlju od agresije pod kojom se našla.

Koliko će to još trajati, to je teško procijeniti. Mi smo maksimalno predani onima koji su teško oštećeni dok se situacija ne riješi. Pedeset posto Ukrajine je bez električne energije. Nama je teško kada ponekad ostanemo bez struje dva sata, a kako je njima kada danima nemaju gdje kuhati i okupati se... Ne mogu gotovo ništa", kaže.

Ipak, priča kako Ukrajinci imaju izrazito jak nacionalni ponos te da ovaj rat vide kao nastojanje da se zatre ukrajinska nacija i to je, kako kaže, očito dovoljno jak motiv da se pomrse planovi onome koji je ovaj rat htio riješiti na brzinu.

Kaže da ne zna hoće li rat skončati nakon zime ili početkom proljeća, no nada se da će završiti što prije i da će se naći neko rješenje koje nosi pravdu. Ipak, na mržnju Ukrajinaca prema Rusima nije naišao.

"Mislim da te vrste antagonizma nema. Koliko ja pratim, ljudi se, bez obzira na naciju, solidariziraju u situaciji stradanja. Velik broj Ukrajinaca bolje govori ruski nego ukrajinski jezik, velik je broj Rusa koji su se zatekli na teritorijama gdje je ukrajinska vlast i nemaju problema.

Ovo je ipak stvar koja male ljude u nevolji, bez obzira na nacionalnost, zbliži i pomažu jedni drugima. U tom smislu nisam osjetio da bi među Ukrajincima postojala ta vrsta nacionalizma i šovinizma pa da misle da su svi Rusi isti. Oni misle da je to rezultat politike koja nije dobra ni za Ukrajinu ni za Rusiju", zaključuje Žepec.