Foto: Getty images

BROJNIM mladim osobama s invaliditetom zbog nedostatka uvjeta za samostalan život prijeti smještaj u dom za starije osobe ili su u njemu već smještene, upozorila je u ponedjeljak pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak.

Zbog brojnih pritužbi takvih osoba koje su smještene u domove za starije i nemoćne, u kojima ne mogu dobiti odgovarajuću skrb, ili centre za rehabilitaciju, ured pravobraniteljice je organizirao skup "Pravo osoba s invaliditetom na život u zajednici – gdje, s kim i kako".

Raspravom i osobnim pričama takvih ljudi ured želi upozoriti da bi oni mogli samostalno živjeti u organiziranom stanovanju kad bi im se pružila prilika, odnosno kad bi im se osigurala podrška koja bi im omogućila život prema vlastitom izboru i željama, ali zasad nemaju alternative.

Zaboravljene osobe s invaliditetom u domovima za starije i nemoćne

"Nema aleternative i zbog toga se tim osobama, kad ne znaju kuda i kako da ih smjeste, vrlo često predlaže smještaj u domove za starije i nemoćne osobe", rekla je Slonjšak.

EU je, po riječima pravobraniteljičine savjetnice Branke Meić Salie, obvezala Hrvatsku da ljudima s intelektulanim i psihičkim teškoćama, umjesto u ustanovama omogući život u zajednicama, ali su u tom programu zaboravljene osobe s invaliditetom koje žive u domovima za starije i nemoćne.

"Svi ostali domovi imaju se obvezu transformirati s tenedencijom zatvaranja, ali osobe s invaliditetom su ostale zaboravljene jer se domovi za starije neće zatvoriti", kazala je Meić Salie. Razvoj usluga se fokusirao na osobe s intelektulanim i psihičkim teškoćama, što je vrlo potrebno, ali treba voditi računa i o drugoj kategoriji.

"Kako bi oni mogli živjeti kod svoje kuće cijela zajednica se mora prilagoditi, građevine i prijevoz moraju biti pristupačni, a to pretpostavlja i njihov ulazak na tržište rada“, kazala je savjetnica. No, cijeli problem kreće od obrazovanja jer 70 posto osoba s invaliditetom ima samo osnovnu ili nikakvu školu.

Završio u domu jer mu je život u stanu postao pretežak

Svoju osobnu priču ispričao je Damir Beluhan koji je prije 22 godine obolio od multipleskleroze, a prije godinu i pol završio u domu jer je život u stanu za njega i njegovu obitelj postao pretežak.

"Nisam više uspjevao samostalno obavljati osobnu higijenu, stan mi je na trećem katu bez lifta, i to je postalo prenaporno pa sam na vlastiti zahtjev otišao u dom jer nije bilo alternative“, kazao je.

Nadao se da će mu dom biti puno primjereniji, no nakon što je tamo proveo godinu i pol, uočio je kako mu nedostaje najpotrebnije – poticanje.

“Oni meni pomažu, ali nije cilj pomaganje, cilj je da vas potiču da sami to radite. Multipla je progresivna bolest, malo pomalo sve teže neke stvari obavljate, ali ako neko umjesto vas obavi sve, od umivanja do pranja zubiju, vi samo pogoršavate svoje stanje. Oni nemaju vremena da ja sam to obavim, jer sestra njegovateljica i osobe moraju obići mnogo soba“, rekao je Beluhan.

Primjećuje kako je u domu za starije sve prilagođeno starijim osobama, dok je za mlađe i osobe srednje dobi takvu okolinu vrlo teško psihološki podnositi, iako je riječ o privatnom VIP domu.

To bi se, po njegovim riječima, moglo promijeniti kroz neki oblik stambene zajednice, a ključno je osigurati uslugu u kući, ali ne unaprijed dogovorenu, već putem pripravnosti na poziv.

Prikovan za kolica ne može se družiti s ljudima

Dvadesetogodišnji Mario Mužek, koji boluje od celebralne paralize, živi s majkom u Krapinskim Toplicama i cijeli život je prikovan za kolica. Njegova je svakodnevnica, kaže, jako teška jer njihova kuća nema prilagođen prilaz, a od grada je udaljen šest kilometara.

"Ustanem, popijem kavu, gledam TV i tako mi prođe cijeli dan, jako teško mi je biti kod kuće  jer vidim da dosta ljudi mojih godina izlazi van i zabavlja se, meni to nedostaje. Tri godine sam pohađao srednju školu u Zagrebu i bilo mi je predivno jer sam se mogao družiti s ljudima, a sad sam to izgubio", rekao je.

Želja mu je da nađe posao koji može raditi i da može uzeti stan u Zagrebu i da može počet neki svoj život, a ako već mora ostati doma, onda želi dam u se osigura polaganje vozačke škole i kupnja automobila kako bi se mogo kretati i zadovoljavati svoje društvene potrebe.

"Nemam pravo na slobodu kretanja. Država bi se trebala pobrinuti za to jer nije riječ samo o meni nego i svim ljudima poput mene. Država se brine za sve, pa gdje smo onda mi, jesmo li građani drugog reda",, kaže  Mužek.

Predstavnica Ministarstva socijalne politike i mladih Zvjezdana Bogdanović kazala je da su donijeli operativni plan deinstitucionalizacije, odnosno transformacije domova socijalne skrbi i drugih pravnih osoba koje obavljaju djelatnost socijalne skrbi do kraja 2016. godine.

Pokrenut proces deinstitucionalizacije socijalne skrbi

"Bilo je već komentara da plan ne obuhvaća sve domove i sve osobe koje su u institucijama, no od nekud smo morali početi. Počeli smo od domova kojima je osnivač Hrvatska i gdje je najveći broj osoba s invaliditetom, kako bi pokrenuli proces deinstitucionalizacije i na tim primjerima pokazali kako je proces moguć i da su korisnici zadovoljni uslugom", rekla je Bogdanović.

U tom procesu je u zadnje dvije i pol godine deinstitucionalizirano 647 osoba s invaliditetom koji žive u više od 240 stambenih zajednica, one imaju podršku i dio ih se zapošljava.

Pravobraniteljica Slonjšak pak ističe kako je to proces u koji su krenuli s domovima za osobe s psihičkim i intelektualnim teškoćama, ali problem je što osobe s tjelesnim oštećenima također očekuju pomoć i ne mogu više čekati.

"Oni koji ne mogu živjeti u svojim domovima nemaju mogućnosti izbora ni alternative. Hoćemo li to mjesto zvati dom za starije ili centar za rehabilitaciju njima je svejedno, važno im je da žive prema vlastitom izboru. U domovima žive po institucionalnim pravilima, od doručka do ručka i od ručka do večere. Žive kao da su stavljeni u vrtić ili skladište", rekla je Slonjšak.