VOLITE li rješavati zagonetke? Zamislite da vam netko pruži potpuno nepoznat kod - bez rječnika, bez gramatike, bez prijevoda.

Upravo s takvim problemom suočavaju se arheologija i lingvistika kada je riječ o brojnim drevnim jezicima, odnosno pismima. Ona su i danas zagonetka - unatoč našoj visokoj tehnologiji i umjetnoj inteligenciji - i svjedoče o razvijenim civilizacijama čije pismo vidimo, ali ga ne razumijemo.

Svenja Bonmann je lingvistkinja na Sveučilištu u Kölnu i bavi se povijesno-usporednom lingvistikom. U svom istraživanju pokušava dešifrirati povijesne jezike i rekonstruirati njihove strukture, piše Deutsche Welle.

"Za mene je izuzetno privlačno kada pred sobom imam intelektualnu zagonetku koja je toliko zahtjevna da ju nisu uspjeli riješiti ni najpametniji umovi", kaže ona. "Pomoću takvih pisanih tragova dobiva se pristup kulturi koja je odavno nestala." To je, kaže Bonmann, poput svojevrsnog vremeplova pomoću kojeg se barem pasivno može komunicirati s tuđom kulturom.

Prekratko, premalo, previše strano: prepreke u dešifriranju

Bonmann trenutačno istražuje epi-olmečko pismo, koje se nekoć koristilo na južnoj obali Meksičkog zaljeva. Pojedinačni natpisi i simboli pisma drevnih Olmeka upućuju na rano razvijeno pismo, ali njegovih primjeraka ima toliko malo, a kontekst je toliko nejasan da je dešifriranje iznimno teško.

Jednako zagonetno je i indsko pismo Harappske kulture na području današnjeg Pakistana i sjeverozapadne Indije. Ono se pojavljuje na stotinama pečata i krhotina keramike, ali gotovo uvijek u izuzetno kratkim nizovima. Krije li se iza toga potpuno razvijen jezik ili simbolički sustav – to je i dalje predmet rasprava.

Zagonetan ostaje i etruščanski jezik, kojim se u antici govorilo u središnjoj Italiji. Iako se pismo može čitati jer je izvedeno iz grčkog alfabeta, sam jezik gotovo da nema prepoznatljivih srodnika. Zbog toga je teško razumjeti što zapravo piše na natpisima.

Vrlo apstraktno je i rongorongo s Uskršnjeg otoka, koje podsjeća na slikovno pismo s pticama, ljudima i ornamentalnim oblicima, a sačuvano je samo na nekoliko, djelomično oštećenih drvenih ploča.

S područja današnjeg Irana potječe proto-elamsko pismo, najranija poznata tradicija pisanja i administracije na području kasnijeg Elama. Znakovi su dobro katalogizirani, ali su pločice često fragmentarne, sadržaj djeluje kao administrativne bilješke, a jezik koji stoji iza njih ne pripada nijednoj poznatoj jezičnoj obitelji.

Poznatija nam je minojska kultura na Kreti: od njezina tri pisma samo je linear B dešifriran, jer predstavlja rani oblik grčkog jezika. No kretski hijeroglifi i linear A do danas ostaju zagonetka.

S Krete potječe i čuveni disk iz Faitosa iz 2. tisućljeća prije nove ere – jedinstveni glineni predmet sa spiralno raspoređenim pečatnim simbolima. Spektakularan, ali upravo zato što je jedinstven primjerak, gotovo nemoguć za sustavno dešifriranje.

Kada pisma postanu nerješive zagonetke

Sva ova pisma imaju jedan temeljni problem: nedostaje "ključ", takozvani "Kamen iz Rosette", odnosno dvojezični natpisi u kojima je isti tekst zapisan i na nekom poznatom jeziku i na zagonetnom pismu. Bez takvih ključeva povezivanje znakova s glasovima, slogovima ili riječima ostaje iznimno teško.

Ali ne i nemoguće, kaže Bonmann, podsjećajući na dešifriranje lineara B: "Dvojezični tekstovi nisu nužno potrebni, ali je neophodna neka vrsta kontinuiteta s povijesnim vremenima. To mogu biti, primjerice, imena mjesta, vladara ili bogova. Tada je to sasvim izvedivo."

Problem nastaje kada postoji samo mali broj vrlo kratkih tekstova, jer se obrasci tada teško uočavaju, a hipoteze teško provjeravaju. Ili kada su nalazišta uništena ili loše dokumentirana. "Uvijek radimo samo s fragmentima ili krhotinama iz prošlosti", kaže Bonmann. U Europi, srećom, postoji relativno mnogo izvora, dok se u regijama poput Srednje Amerike mora raditi s onim "što su konkvistadori ostavili iza sebe", ističe njemačka lingvistkinja.

Za dešifriranje je, osim toga, presudno i može li se jezik svrstati u neku poznatu jezičnu obitelj. Bez tog okvira nedostaju glasovni sustavi, strukture riječi i tipični gramatički obrasci na kojima bi se hipoteze mogle testirati.

Umjetna inteligencija - samo djelomično od pomoći

Umjetna inteligencija često se spominje kao mogući "razbijač kodova". Ona može ispitivati nizove znakova, prepoznavati obrasce, razlikovati varijante, nadopunjavati oštećena mjesta i računati učestalost.

Međutim, kaže Bonmann, kod vrlo malih količina teksta ona brzo dolazi do svojih granica. Umjetnoj inteligenciji su za analizu potrebne velike količine podataka, a kod neodgonetnutih pisama obično postoji samo mali broj natpisa. "Po mom mišljenju, relativno je malo vjerojatno da će se u skorije vrijeme razviti programi koji mogu raditi s tako malo podataka."

Osim toga, objašnjava Bonmann, umjetna inteligencija ponajprije ponovno kombinira već poznate informacije, umjesto da doista "osmisli" nešto novo: "Umjetna inteligencija jednostavno varira određene fraze i riječi i time stvara privid inteligencije. No u biti je riječ samo o simulaciji inteligencije. Program zapravo ne razmišlja."

Tako ponekad nastaju tumačenja koja djeluju elegantno, ali su znanstveno slabo utemeljena. Postoji i opasnost da sustavi odražavaju nesvjesna očekivanja znanstvenika – primjerice kada "otkrivaju" srodstva s jezičnim obiteljima koje su bile osobito često zastupljene u materijalu za obuku, upozorava Bonmann.

Zagonetke koje možda ostanu zagonetke

Možda upravo u tome leži posebna privlačnost ovih jezika: oni pokazuju da čak i u doba naizgled sveznajućih strojeva neki glasovi prošlosti ostaju nijemi – barem zasad.

"Mi ljudi, koliko znamo, jedina smo vrsta na planetu koja ima svijest o povijesti. Razmišljamo o tome odakle dolazimo i kamo idemo", kaže Bonmann. Razmišljanje o prošlim društvima, o tome kako su funkcionirala i zašto su nestala, za ovu lingvistkinju predstavlja samu srž ljudskog postojanja. Utoliko je dešifriranje tih jezika, zaključuje Bonmann, iznimno relevantna i suvremena tema.