Igor Rudan, jedan od najuspješnijih i najcitiranijih hrvatskih znanstvenika, član Kraljevskog društva u Edinburghu i pokretač Škole za 21. stoljeće, za Index je napisao seriju tekstova o (ne)održivosti svijeta. Rudan često oštro i argumentirano komentira društvene događaje u Hrvatskoj i svijetu, a mi u nastavku donosimo šesti tekst iz Rudanovog serijala. 

>> (Ne)održivost svijeta (I): Što se uopće događa i je li stanje alarmantno?

>> (Ne)održivost svijeta (II): Što i kako činiti ako zaista želimo napredak?

>> (Ne)održivost svijeta (III): Arhitektura kolapsa

>> (Ne)održivost svijeta (IV): Sve dulji život mogao bi nas skupo koštati

>> (Ne)održivost svijeta (V): Možemo li spasiti oceane onako kako smo spasili djecu?

U ovom nastavku opisat ću još jedan izazov povezan s održivosti s kojim ćemo se susresti kao čovječanstvo u 21. stoljeću. Radi se o otpuštanju ugljičnog dioksida (CO2) u atmosferu zbog spaljivanja fosilnih goriva - nafte, ugljena i zemnog plina.

Fosilna goriva dovela su nas do opasnog zagrijavanja atmosfere

Njihova uporaba kao izvora energije dovodi do zagrijavanja atmosfere s nizom neželjenih posljedica. Dosad ponuđena rješenja vrijedna pažnje i razumijevanja su tzv. Pariški sporazum i nametanje "poreza na ugljik". S time je povezano i razmatranje problema zbrinjavanja prvih klimatskih izbjeglica koji nas također očekuje u doglednoj budućnosti.

Osvrnimo se najprije na "Pariški sporazum", kao središnji plan borbe protiv zagrijavanja koji trenutno imamo kao čovječanstvo. Pariški sporazum proizašao je iz dva znanstvena opažanja: da na površini Zemlje bilježimo sve više temperature, kao i da je to zagrijavanje u najvećoj mjeri posljedica povećanja koncentracije CO2 u atmosferi zbog ljudskih djelatnosti na Zemlji. Zagrijavanje atmosfere bilo je lakše znanstveno dokazati samo po sebi, ali pripisati ga ljudskim djelatnostima bilo je znatno teže.

Važnost Pariškog sporazuma

U dokazivanju ove dvije činjenice znanstvenici su se najprije trebali pozabaviti "arheologijom" meteoroloških zapisa i utvrditi kakve su bile temperature zraka u pred-industrijsko doba. Pariški je sporazum zatim, na preporuku klimatologa, utvrdio kao svoj glavni cilj da se prosječna globalna temperatura nikako ne smije povećati za više od 2°C iznad pred-industrijskih razina, ali i da treba aktivno raditi na tome da ne prijeđe niti 1,5°C, jer to bi nas dulje držalo sigurnima.

Uz to, sporazum traži ulaganja u povećanje sposobnosti čovječanstva da se prilagodi učincima klimatskih promjena. Pritom je posebno naglašena potreba za osiguranjem i zaštitom proizvodnje hrane. Još jedan posebno zanimljiv definirani cilj bio je učiniti financijske tokove konzistentnima sa smanjenim otpuštanjem stakleničkih plinova. 

Prvi sveobuhvatni svjetski "plan" o klimi

Pariški sporazum može se sažeti "središnjim planom 20/20/20", tj. ciljevima smanjenja otpuštanja stakleničkih plinova za 20%, povećanja udjela obnovljivih izvora energije za 20%, te povećanja efikasnosti korištenja energije, što bi trebalo smanjiti potrošnju energije za 20%. Namjera Pariškog sporazuma je da čovječanstvo što prije dosegne točku maksimalnog otpuštanja stakleničkih plinova u atmosferu te se zatim njihovo otpuštanje počne smanjivati. Pritom se zagovara što brži prelazak s fosilnih goriva na druge izvore energije.

Pariški sporazum je prvi sveobuhvatni svjetski "plan" o klimi. Potaknut je fenomenom zagrijavanja atmosfere kao posljedice ekonomskog rasta temeljenog u najvećoj mjeri na energiji iz fosilnih goriva. Možda treba primijetiti i da nije konstruktivno "kriviti" ekonomski razvoj ili slobodno tržište za ovaj problem. Globalna se industrija proteklih desetljeća razvijala na fosilnim gorivima jer je malo tko razmišljao o tome da bismo mi, ljudi, mogli time značajno utjecati na klimu i temperaturu na površini cijele Zemlje.

Porez na ugljik

Posebno je zanimljivo i uvođenje tzv. "poreza na ugljik". Ovaj se porez nameće na ugljičnu komponentu goriva te je oblik određivanja cijene ugljika. Izgaranje ugljikovodičnih goriva - ugljena, plina i nafte - stvara ugljični dioksid, dok ga energija vjetra, sunca, geotermalna, nuklearna i hidroenergija ne stvaraju. Ugljični dioksid je tzv. "staklenički plin" koji zadržava toplinu u atmosferi i tako je zagrijava. Količina ugljičnog dioksida koja se otpušta izgaranjem fosilnih goriva u međuzavisnosti je s količinom ugljika u svakom gorivu.

Zanimljiv je, sada, koncept tzv. "negativnih eksternalija", jer otpuštanje ugljičnog dioksida postalo je negativnom društvenom posljedicom trgovine i potrošnje goriva, koja nije uračunata u cijenu goriva. Kako bi se i ona uključila uveden je "porez na ugljik", koji se može primijeniti u bilo kojoj fazi proizvodnje goriva. Namjera je tim porezom na efikasan način smanjiti otpuštanje ugljičnog dioksida.

Porez koji je smanjio otpuštanje C02 u atmosferu

"Porez na ugljik" je porez tzv. "Pigovian " (ili Pigouvian) tipa. Takva vrsta poreza treba korigirati nepoželjan ili neefikasan ishod tržišta, izjednačujući se s društvenom cijenom posljedičnih tzv. negativnih eksternalija. To je stoga što u prisutnosti negativnih eksternalija - u ovom slučaju, otpuštanja CO2 u atmosferu - društvena cijena tržišne aktivnosti nije uključena u privatnu cijenu te aktivnosti, čime ishod nije efikasan. No, kako bi se spriječilo da "porez na ugljik" postane regresivan, tj. da najviše pogodi one najsiromašnije u društvu, prihodi namaknuti ovim porezom trebali bi se planski trošiti na potrebe najsiromašnijih. Tijekom 2018. već je barem 27 država ili oblasti počelo primjenjivati "porez na ugljik", a prva su istraživanja već pokazala kako je taj porez smanjio otpuštanje CO2 u atmosferu. No, zemlje koje snažno ovise o fosilnim gorivima u proizvodnji struje, poput SAD-a, Rusije i Kine, za sada se protive uvođenju "poreza na ugljik", iako su najveći "trovači" atmosfere s CO2.

Klimatske izbjeglice

S izazovom sprječavanja porasta temperature povezano je i pitanje zbrinjavanja tzv. "klimatskih izbjeglica". Naime, postoji cijeli niz načina putem kojih bi klimatske promjene mogle proizvesti valove ljudi koji će ostajati bez domova i radnih mjesta, u razmjerima nikada ranije zabilježenima tijekom ljudske povijesti. U prošlom nastavku ove serije tekstova opisano je kako zagrijavanje Zemlje grije i oceane, a oni zbog toga ostaju bez kisika, dok u toplijim vodama živa bića moraju disati brže.

Pomor života u oceanima ugrozio bi prehranu za više od pola milijarde ljudi te radna mjesta za oko 350 milijuna ljudi. Nadalje, otapanje leda i podizanje razine mora ugrozilo bi stanište za dodatnih pola milijarde ljudi, a neke bi otočne državice najvjerojatnije nestale sa zemljopisne karte svijeta i njihova bi se cjelokupna stanovništva morala preseliti nekamo drugdje.

Hoće li morska voda "pojesti" kopno?

Uz to, otapanje glečera na planinama smanjilo bi cikličke vodotoke golemih rijeka, primjerice u Bengalskom zaljevu, pa bi slana morska voda "ušla" u kopno desecima kilometara. Time bi najplodniju zemlju na deltama velikih rijeka učinila neiskoristivom za proizvodnju hrane. To bi ugrozilo i stanovništvo unutrašnjosti tih država, jer i oni ovise o toj hrani.

To je očigledan problem u Indiji i Bangladešu, ali i drugdje u svijetu. I konačno, zbog poremećaja klime zalihe vode nekih velikih svjetskih gradova mogle bi presahnuti i dovesti do masovnog iseljavanja. Cape Town u Južnoj Africi ima više stanovnika nego cijela Hrvatska. Nakon tri godine bez kiša, koje su izostale radi klimatskih promjena, u jednom je trenutku došao jako blizu "dana nula", kada se očekivalo da će milijuni njegovih stanovnika ostati bez vode. Srećom, kiše su ipak pale prije presušivanja vodovoda, no mjesecima se iščekivalo hoće li Cape Town postati prvi svjetski grad koji je ostao bez vode.

Scenarij kojeg ćemo izbjeći samo ako se krene aktivno djelovati

Kako će se klimatske izbjeglice zbrinjavati? Vjerojatno sličnim metodama kao i izbjeglice zbog trenutnih sukoba u Siriji, ili zbog bilo kojega drugoga rata. Najprije će se ustrojiti izbjeglički kampovi i tamo slati humanitarna pomoć. Zatim će sve izbjegle trebati nekako integrirati u život negdje drugdje. Ali ovdje se neće raditi o nekoliko stotina tisuća, ili čak nekoliko milijuna ljudi, kao kod ratova među državama.

Ovdje će možda trebati zbrinjavati stotinu puta više ljudi u odnosu na izbjegličke krize na koje smo već navikli. Čini mi se kako će pitanje zbrinjavanja prvih klimatskih izbjeglica zahtijevati globalnu koordinaciju i vrlo dobar plan. Trebat će pomoći ljudima koji su zbog nuspojava ekonomskog razvoja cijelog čovječanstva i njegova utjecaja na klimu na kraju ostali bez ičega. Naravno, možda ćemo uspjeti nekako izbjeći ovakav scenarij, ali za sada se on čini prilično izvjesnim ako se ne počne aktivno djelovati kako bi ga se izbjeglo.