Igor Rudan, jedan od najuspješnijih i najcitiranijih hrvatskih znanstvenika, član Kraljevskog društva u Edinburghu i pokretač Škole za 21. stoljeće, za Index je napisao seriju tekstova o (ne)održivosti svijeta. Rudan često oštro i argumentirano komentira društvene događaje u Hrvatskoj i svijetu, a mi u nastavku donosimo peti tekst iz Rudanovog serijala. 

>> (Ne)održivost svijeta (I): Što se uopće događa i je li stanje alarmantno?

>> (Ne)održivost svijeta (II): Što i kako činiti ako zaista želimo napredak?

>> (Ne)održivost svijeta (III): Arhitektura kolapsa

>> (Ne)održivost svijeta (IV): Sve dulji život mogao bi nas skupo koštati

Od početka industrijske revolucije ljudi su u rijeke ulijevali otpadne vode i bacali smeće, a rijeke su to onečišćenje odnosile u mora i oceane. Kako bi osigurali energiju za ekonomski rast i razvoj, ljudi su iz zemlje vadili i spaljivali fosilna goriva - ugljen, naftu i zemni plin.

Spalili smo značajan dio goriva koja su stvarana milijunima godina

U fosilnim gorivima se tijekom mnogih milijuna godina skladištila sunčeva energija, a mi smo njihov značajan dio spalili tijekom samo nekoliko desetljeća. Plinovi nastali spaljivanjem otpušteni su u atmosferu. Radi njih se atmosfera zagrijava, pa time i oceani postaju sve topliji. U toplijim oceanima smanjuje se koncentracija kisika. Zato živa bića u oceanima moraju disati brže, što dodatno pogoršava njihove probleme. Također, ispuštanje otpadnih voda punih kemikalija radi industrijske proizvodnje, kao i kanalizacijskih odvoda i gnojiva, također smanjuje količinu kisika u morima uz obale. Sve jasnije vidimo i koliko plastike svaki dan završava u rijekama, morima i oceanima.

"Mrtve zone" u oceanima su sve veće

Oceani su golemi, ali nisu beskonačno veliki. Prema izvještaju UNESCO-ve Međunarodne oceanografske komisije, "mrtve zone" u oceanima, tj. "džepovi" bez kisika, povećale su se od 1950. do danas čak četiri puta, a mrtve zone uz obale deset puta. Radi se o površinama mjerenima u milijunima kvadratnih kilometara, tj. otprilike reda veličine čitave Europske unije.

Oceani pritom danas hrane više od pola milijarde ljudi, uglavnom u siromašnijim zemljama svijeta. Oni pružaju i uposlenje za 350 milijuna ljudi, a u njima je i većina biomase na zemlji. Pitanja povezana s dugoročnom održivošću su: kako prestati zagađivati oceane bez ugrožavanja daljnjeg ekonomskog rasta i razvoja te kako ih očistiti od već nastalog zagađenja? Oceanolozi trenutno pozivaju na uzbunu, kažu da se radi o kataklizmi koje ljudi još nisu dovoljno svjesni te kako moramo početi djelovati kako bismo oceanima omogućili oporavak.

Globalni problemi koje zajednički imamo na savjesti

Zagrijavanje i zagađivanje oceana primjer je globalnog problema koji zajednički imamo na savjesti, ali gdje je teško pronaći ekonomsku motivaciju za njegovo rješavanje. Zato me taj izazov podsjetio na jedan analogni problem koji bi možda mogao pokazati put. Radilo se o problemu umiranja djece u svijetu krajem 20. stoljeća. Smrtnost djece zadržavala se na razinama koje nisu bile moralno prihvatljive, predstavljajući također izazov na kolektivnoj savjesti čovječanstva. Problem umiranja djece istaknut je kao globalni prioritet kada je bio proglašen jednim od osam "Milenijskih razvojnih ciljeva" Ujedinjenih naroda.

Traži se trajno rješenje problema prerano umiranja djece

Ekonomski rast koji opažamo u sve većem broju siromašnih zemalja vremenom će smanjiti smrtnost djece, ali kod spašavanja života bitno je upravo vrijeme, tj. brzina djelovanja. Stoga je bio potreban neki drugi pristup koji bi dao rezultate. Prvi korak u rješavanju problema umiranja djece bilo je dobro razumijevanje uzroka smrti. Angažirana je skupina znanstvenika koja je dala odgovor na to pitanje. Drugi korak bio je identificiranje lijekova i cjepiva koji bi mogli smanjiti taj problem na barem polovicu unutar petnaest godina između 2000. i 2015. Pritom je posebno trebalo smanjiti umiranje u nedostupnim džunglama, favelama, pustinjama i mjestima izvan dosega zdravstvenih sustava. Važno je bilo riješiti taj problem i na dugoročno održiv način, a ne samo jednokratnim smanjenjem smrtnosti djece, nakon kojeg bi vremenom opet slijedilo pogoršanje stanja.

Jaz od kojeg je trebalo premostiti

Kako je to učinjeno? Procesom koji je dobio naziv "advance market commitments", a koji ću objasniti krajnje pojednostavljeno, zaokružujući brojke, združujući neke pojmove i preskačući mnoge detalje radi što veće lakoće praćenja. Važno je objasniti logiku rješenja, a detalji nisu toliko važni.

Na svijetu je 2000. godine u siromašnijim zemljama svijeta živjelo čak oko 600 milijuna djece, a u bogatijim zemljama 60 milijuna. Djeca u bogatijim zemljama primala su lijekove i cjepiva protiv zaraznih bolesti. Ti bi isti lijekovi i cjepiva bili djelotvorni i u siromašnim zemljama, ali bi koštali, primjera radi, 100 dolara godišnje po djetetu. Tamošnje vlade toliki iznos nisu mogle platiti, one bi mogle iz svojih proračuna uložiti možda samo oko 15 dolara. Farmaceutska industrija nije bila voljna spuštati cijene koje su već bile određene u bogatim zemljama. Između cijene lijekova i cjepiva za djecu i mogućnosti plaćanja siromašnih država postojao je jaz od 85 dolara koji je nekako trebalo premostiti.

Gates, Buffet i Davos

Tada su na scenu stupili Bill Gates i Warren Buffett i njihova humanitarna zaklada. Sazvali su predstavnike farmaceutske industrije. Zanimalo ih je koliko bi cijena pala ako bi se tržištu za lijekove i cjepiva od 60 milijuna djece u bogatim zemljama pridodalo još 600 milijuna djece u siromašnijim zemljama. Predstavnici farmaceutske industrije zaključili su da bi im se spuštanje cijena s tadašnjih 100 dolara na oko 30 dolara i dalje isplatilo, ako bi doista mogli računati na tako veliko tržište. To je već bio važan pomak, jer preostali cjenovni jaz koji je trebalo premostiti sada je bio samo 15 dolara. 

Zatim su šefovi vlada i njihovi ekonomski savjetnici na sastancima u Davosu i skupovima G8 procijenili kako bi predviđen ekonomski rast siromašnih zemalja mogao već unutar jednog desetljeća omogućiti plaćanje te tražene cijene od 30 dolara, ali u tih desetak godina čekanja nepotrebno bi umrli milijuni djece. Trebalo je nešto učiniti odmah.

Spas za svu djecu - odmah

Tada su svi sjeli za stol: Gatesova humanitarna zaklada, vlade bogatijih i siromašnijih zemalja, farmaceutska industrija i međunarodne organizacije poput UNICEF-a i Svjetske zdravstvene organizacije. Dogovorili su osnivanje posebnog fonda - tzv. "Globalnog saveza za cjepiva i imunizaciju". Fond bi trebao premošćivati taj jaz u cijeni od 15 dolara, kako bi se svoj djeci svijeta lijekovi i cjepiva mogli dostaviti odmah. Polovicu sredstava za taj novi fond poklonila je Gatesova zaklada, a vlade bogatijih zemalja obvezale su se uplaćivati preostalu polovicu. Siromašne zemlje morale su, pak, ispuniti posebne uvjete da bi postale korisnice ovoga fonda. Ti uvjeti trebali su osiguravati njihov ekonomski rast i razvoj, kako bi one svake godine počele same preuzimati plaćanje sve većeg dijela cijene, rasterećujući postupno Zakladu Gates i vlade zapada. Na kraju ovoga procesa, siromašne zemlje nastavile bi kupovati od farmaceutske industrije lijekove i cjepiva za djecu po 70% sniženoj cijeni. Najvažnije je, međutim, što bi sva djeca mogla biti liječena odmah, a UNICEF bi sa svojim timovima lijekove i cjepiva dostavio djeci u cijelom svijetu.

Je li to način i za čišćenje i oporavak oceana?

Ovaj je plan, razrađen kroz globalnu koordinaciju sasvim različitih aktera - filantropa, vlada bogatih, vlada siromašnih, farmaceutske industrije i humanitarnih organizacija - riješio velik zajednički problem čovječanstva na dugoročno održiv način. Njime se prioritiziralo najugroženije, a smrtnost djece u svijetu je značajno smanjena. U ovom konkretnom slučaju, ljudi koji su pokazali inicijativu i izradili plan za cijelo čovječanstvo bili su Bill Gates i Warren Buffett, kao i šefovi vlada najrazvijenijih zemalja svijeta. Prvi je dvojac autoritet priskrbio ulaganjem milijardi vlastitih dolara kako bi riješili problem, a drugi time što su u svojim državama pobijedili na demokratskim izborima. Možda je taj primjer barem jedan mogući putokaz i prema rješenju problema kako očistiti i oporaviti oceane. 

I kod oceana u prvom će koraku ponovo biti važni znanstvenici koji će se trebati usuglasiti oko načelno mogućih rješenja. U drugom, ispitat će se cijene tih rješenja. U trećem, trebat će ponovo okupiti globalnu koaliciju koja će razmisliti kako stvoriti poticaje za kompanije iz privatnog sektora, kako bi se i one uključile u rješavanje problema zdravlja oceana - kao što se i farmaceutska industrija uključila u rješavanje problema zdravlja djece, nakon što je stvoren kontekst u kojemu je i ona mogla pronaći ekonomski interes.