PROSVJED vozača koji voze i za Wolt (ne radnika Wolta, kako bi ih mnogi u startu željeli prikazati) otvorio je mnoga duboka pitanja.

Naizgled jednostavna tema, prosvjed jednih koji traže nešto od drugih, potakla je žustre diskusije po društvenim mrežama.

Tema je prerasla u društveno-političku i nadrasla je osnovni ekonomski motiv prosvjednika.

No u pozadini stoji stara hrvatska boljka, katastrofalno zakonodavstvo, mahom radno, propisi koji su teško provedivi te koji i moderna rješenja (neuspješno) trpaju u prastare kalupe.

Prvi kalup: Mentalni kalup koji forsiraju sindikati

Prvi kalup je mentalni, onaj koji forsiraju sindikati potpomognuti lijevim strankama, a bazira se na tome kako je svako pomicanje dupeta sa stolice rad i, kao takav, treba biti reguliran. I ne samo reguliran nego nadgledan do ridikulizacije u kojoj postoji neki ćato, koji zna bolje od radnika kako raditi posao, a bolje od poslodavca kako rasporediti i organizirati posao.

Drugi kalup: Nekompetencija

Drugi kalup je nekompetencija. Javna uprava je razorena kadrovski i organizacijski, pa ni oni koji bi još nešto znali ili mogli ne dolaze na pozicije na kojima mogu i smiju nešto zaista mijenjati.

Sve počinje od činjenice kako oni koji su u životu konkretno radili malo ili ništa, a nisu nikad nekome stvorili ni radno mjesto ni isplatili plaću, propisuju svima koji rade i koji zapošljavaju kako bi idealan odnos te dvije strane trebao izgledati.

Takva početna pozicija, uz uvriježeni populizam i kukavičluk političara spram svakog vriska sa sindikalne strane, već desetljećima je jedan od razloga nekonkurentnosti i zaostajanja Hrvatske.

Treći kalup: Nepovjerenje

Treći kalup je nepovjerenje. Narativ u kojem su poslodavci zle lopine, "privatnici" koji su sve drpili kojekakvim privatizacijama, malverzacijama i na štetu nekog trećeg (često radnika), duboko je ukorijenjen u društvu. Naučen je dobro još u doba socijalizma kad smo lovili kulake i kad je sve bilo "naše", a prenosi se s koljena na koljeno. Drugi, suprotstavljen narativ je onaj u kojem su Hrvati lijenčine i jalni neradnici. Oba narativa su loša generalizacija, no radno zakonodavstvo se piše upravo gledajući ta dva suprotstavljena mitska lika.

Zakon o radu pisan je za zlog privatnika, krvavih očiju i vampirskih zuba, koji želi popiti krv radniku i zavaljati državu. Većina članaka pazi da kulak ne iskoristi dobrog radnika, a ostatak pokušava obuzdati neradnika - lijenu bitangu kojoj je rad najgora tlaka i koja mora evidentirati svaku minutu provedenu na radnom mjestu, bez obzira na ukupni radni učinak.

Poslodavac i radnik su danas sve više partneri u odnosu u kojem svatko traži i daje. Nema većeg partnera poslodavcu od radnika i obratno. Zakon o radu svojim besmisleno restriktivnim odredbama rezultira upravo suprotnim od željenog - poslodavac se panično boji neradnika koji mu, uslijed loših zakonskih rješenja i teškog otkazivanja te sudske prakse naklonjene radniku, može prouzročiti vrlo ozbiljnu štetu. Stoga neki poslodavci naginju ugovorima na određeno vrijeme, što je dugoročno loše za obje strane.

Dobrog i vrijednog radnika zakon ograničava, a neradnik se lijepo provuče kroz paragrafe. Zašto dobar radnik ne bi imao pravo na godišnji u prvih šest mjeseci, zašto mora početkom godine reći kad će koristiti godišnji i dobiti odluku? Zašto mora voditi evidenciju radnih sati ako to poslodavcu ni njemu ne treba?

Četvrti kalup: Promjena odnosa

Četvrti kalup je promjena odnosa snaga na tržištu rada, koju gore navedena ekipa javnosektorskih sindikalista, birokrata i političara odbija prihvatiti. Oni većinom i nemaju neku stvarnu vrijednost na tržištu rada, ili je ona daleko niža od primanja i statusa koje uživaju na postojećim pozicijama. Stoga je NJIHOVA moć u eventualnom radnom odnosu relativno niska. Svjesni su toga i stoga teško puštaju velika stečena prava, a zakone kroje sukladno svom stavu o potrebi značajne zaštite radnika od zlog poslodavca.

Naravno, privatnik je u njihovim očima zli kulak jer im nikada ne bi omogućio takve koristi za tako mali učinak, a što imaju na trenutnoj poziciji.

Poslodavac se, stoga, u radnom pravu smatra eksponencijalno jačom stranom, što je u doba industrijske revolucije možda i bilo točno, ali u digitalnom dobu taj se odnos značajno izmijenio. Radnika, čak i samo vrijednih, a pogotovo vrijednih i sposobnih, nedostaje toliko da radnik često vodi glavnu riječ kod zaposlenja.

Poslodavci se dovijaju na sve moguće načine da radnike zaposle i zadrže. I to nije samo trend u IT-ju, gdje opet oni koji kroje propise i koji su zapeli u prošlosti ozbiljno otežavaju poslodavcu davanje ekstrapogodnosti najboljim radnicima, poput korištenja automobila, rada od kuće i fleksibilizacije radnog vremena, organizacije godišnjih itd., ali i raznih financijskih ili davanja u naravi.

Nedostaje jako puno radnika i za pozicije koje zahtijevaju niže kvalifikacije, a koje bi oni koji rade preko platformi mogli popuniti. No mnogi i uz takvu situaciju svjesno izabiru platforme kao opciju.

IT platforme nisu zamišljene da zapošljavaju ni da imaju svoje restorane

Kalupa zasigurno ima još mnogo, no ovi su ključni za sagledavanje svih nedoumica oko pravilnog razumijevanja statusa IT platformi i onih koji ih koriste. Jedni platforme koriste kako bi dobili uslugu (dostavu hrane na kućni prag), a drugi ih koriste kako bi ponudili svoje usluge (dostavljači s jedne, a restorani s druge strane).

Platforme ne samo da povezuju te strane, na bolje načine nego tradicionalni servisi, nego nude i značajan doprinos u vidu marketinga pružatelju usluga.

Konkretno, da nema Wolta ili Glova, za mnoge restorane i fast foodove nikad ne biste ni čuli, a kamoli  d biste postali njihovi kupci. Tako platforme mogu biti i značajan generator povećanja prihoda ugostiteljima.

IT platforme baš su tako i zamišljene. Uber nije zamišljen kako bi došao i zaposlio taksiste i kupio aute kojima bi nas oni vozili. Wolt i Glovo (pa ni Pauza, koja je nastala u Hrvatskoj, a Glovo ju je kupio) nisu osmišljeni da zaposle dostavljače i isplaćuju im plaće, kupuju i održavaju bicikle i aute. Nisu napravljeni ni da imaju svoje restorane.

Teško je zamisliti život bez platformi

Platforme su značajno mijenjale svijet u kojem živimo i danas je teško zamisliti život bez njih.

Bez Bookinga i Airbnb-ja bi i danas uz cestu ljudi stajali s natpisima Zimmer frei. Bez Index oglasa, Amazona, eBaya i drugih, prljali biste prste Plavim i Zelenim oglasnikom, a Večernji bi subotom išao u daleko višoj tiraži.

Naravno, te platforme su natjerale oglasnike na preustroj ili brzu smrt.

Netflix, Spotify, Deezer, Tidal, ali i hrpa malih operatora fiksne i mobilne telefonije, ponuđača iPTV-a i sličnih, platforme su koje povezuju nekog sa sadržajem i/ili tehnologijom s korisnicima. Svaka od njih okretala je tržište naglavačke (disrupt) i zadavala glavobolje regulatorima, ali i tradicionalnim pružateljima usluga. Većinom su korisnicima dale puno veću vrijednost za njihov novac.

Otiđimo sad malo i do krajnosti. OnlyFans je platforma koja je nekima koji rade sadržaj omogućila da dođu do onih koji taj sadržaj konzumiraju. Jesu li oni koji prodaju sadržaj putem OnlyFansa, ili čak Pornhuba, zaposlenici tih platformi? Hoćemo li i njima nametnuti zakonsku obvezu koju naši zakonodavci nameću platformskom radu? Evidenciju radnog vremena, ulazak poslodavca u prostor, kupnju opreme za snimanje (a ne daj Bože i korištenje) u nekim videouracima?

Za rad nije nužno biti u radnom odnosu

Za razumjeti srž problema potrebno je shvatiti kako za rad nije nužno biti u radnom odnosu. To je jedan od hrvatskih kalupa koje je najteže razbiti. Naše zakonodavstvo radni odnos tjera do apsurda prisilama poslodavaca da se zaposle u vlastitim firmama, kako bi zadovoljili propise i kako bi baš tako plaćali doprinose. Poslodavac tako potpisuje ugovor o radu sam sa sobom, de facto postajući sam svoj zaposlenik.

Stoga, nije čudno pitanje koje često dobijem -  Zašto ih Wolt/Uber/Bolt/Glovo/itd. ne zaposli?

Pa zato što taj sustav nije tako zamišljen!

Bojler za tuširanje vam možda može grijati vodu za čaj, ali on nije predviđen ni dizajniran za to.

Zašto je sustav IT platformi uspješan?

Sustav IT platformi osmišljen je upravo kako bi konkurirao tradicionalnim sustavima s puno zaposlenih, puno ulaganja u opremu, kompleksnim odlučivanjem i velikim neefikasnostima koje prolaze baš iz svega toga.

Zašto je sustav IT platformi uspješan, zašto su platforme postale nezaobilazan dio našeg života, zašto ih koristimo?

Pa baš zato što su efikasne, brze, jednostavne za korištenje, često više user-friendly od tradicionalnih kanala (iako je to tema za posebnu raspravu) i značajno su jeftinije za krajnjeg korisnika.

Kada bismo IT platforme stavili u kalupe tradicionalnih poslovnih modela - recimo da eBay ide u tisak kao oglasnik - nikad ne bi bile tako brze i efikasne, nikad ne bi stekle toliko korisnika, nikad ne bi imale toliku ponudu, a ne bi bile ni besplatne za korisnike.

Tako i servisi za dostavu hrane ili ridesharing (Uber, primjerice, nije zamišljen kao taksi, ali su ga regulatori gurnuli u taj kalup pa posljedice sada trpimo svi) ukalupljeni u naše tradicionalne modele ne bi bili ni toliko brzi, efikasni i cjenovno povoljni te bi izgubili svoj smisao.

Zašto se uključuju sindikati i lijeve stranke?

No, za kraj, ne ulazeći duboko u sukob davatelja usluge prijevoza i platforme preko koje rade (uz napomenu kako je situacija još zamršenija jer su pružatelji mahom u odnosu s posrednikom, a ne platformom protiv koje prosvjeduju i od koje traže poboljšanja), zanimljiv mi je fenomen uključivanja sindikata i ekstremno lijevih političkih stranaka. Njihovim dolaskom prosvjed se sve jače usmjerava prema vladi.

Ne prema agregatoru-posredniku ni prema platformi, nego prema onima koje svi plaćamo.

Naravno, oni iz iskustva znaju kako kukavički populisti najbrže reagiraju na takve pritiske s ulice, a dobar dio populacije još nasjeda na poruke u kojima se traži da država uradi nešto i upetlja se u još jedan problem s kojim ima najmanje veze. Pa država nije ni jedan takav problem ikad riješila, pogotovo ne još jednim izmjenama zakona! Ok, osim ako zabrane ili regulacije koje dovedu do zabrana i/ili onemogućavanja rada ne smatrate rješenjem.

Kao da ti pružatelji usluga ne mogu odbiti usluge takvoj platformi i voziti za druge (ima ih nekoliko), kao da ne mogu štrajkati protiv poslodavca i iskoristiti postojeća zakonska prava (ako su zaposleni kod agregatora), kao da ne mogu prihvatiti posao u nekoj tvrtki koja traži vozače i dostavljače, kao da ne mogu prihvatiti neki drugi posao za koji su kvalificirani, kao da ne mogu steći ni neku kvalifikaciju koja bi im pomogla da pojačaju pregovaračku snagu na tržištu rada…

Kao da je jedina opcija natjerati birokrata da naredi platformi - moraš raditi tako kako sindikalist i političarka kažu da treba!

Možda je nešto slično nekad napravila neka Njemačka. Nije da se slažem s time, ali kao da smo sad mi bitni kao Njemačka i organizirani kao Njemačka, kao da imamo veličinu njemačkog tržišta i njezinu kupovnu moć, pa će svjetske platforme sve svoje procese prilagoditi željama naših sindikalista i političara.

Ovo nije usmjereno protiv dostavljača

I stoga, moj status koji je naljutio mog prijatelja lijeve orijentacije, gdje on misli kako ja vrijeđam vrijedne dostavljače nudeći im da sami registriraju agregatora, sklope ugovor s platformom (zajedno su jači), uzmu naknadu koju platforma daje agregatoru, te zaposle Marija i Katarinu da im vode posao onako kako ih nagovaraju da treba raditi, nikako nije usmjeren protiv dostavljača. Usmjeren je protiv ovo dvoje koji smatraju kako su samim time što su potpisali ugovor o radu zaslužili sve. Time što su se zaposlili, a ne time što rade. I što rade na tome da nas sve pretvore u zaposlenike države koju bi oni vodili.

Za kraj, političari si pucaju u nogu kad napadaju platforme i njihov način rada. Nije država ni jednom izmjenom zakona suzbila sivu ekonomiju i poreznu evaziju davatelja usluga, kao što su to učinile platforme svojim dolaskom.

Platforme su potakle plaćanje karticama, svakoj usluzi obavljenoj preko njih lako se ulazi u trag, pa ni prihod nije više lako staviti u džep. Sjetite se koliko je prije platformi bilo taksija, iznajmljivača, restorana, dostavljača i drugih koji su primali kartice i prijavljivali promet.

Sad se "samo" političari moraju dogovoriti tko će i kako porezima oderati same platforme.

Ako cijenite dostavljače, dajte im dobru napojnicu

Ne sažalijevajte dostavljače i ne podržavajte ih porukama na društvenim mrežama. Ako zaista cijenite njihovu uslugu, ima puno načina da im to pokažete. Ne budite bahati kad vam pozvone. Nemojte ih ostavljati da čekaju (vrijeme njima jeste novac). Ako donose nešto teško - izađite i pomozite, pridržite im barem vrata. Ako baš morate plaćati kešom, pripremite im točan iznos. Zahvalite im!

Ako su bili baš loši ili neljubazni, prijavite to preko platforme. Tako ćete pomoći onim dobrima da se istaknu. Tu su platforme također odlično napravljene jer nama koji ih plaćamo daju mogućnost koju nam političari nikada neće dati!

I da, svima dobrima dajte napojnicu. Napojnicu u kešu, šuštavim eurićima ili barem zveckavim centima, kako dio ne bi otišao agregatoru, platformi, ali i na financiranje Katarine, Marija i ostalih. Ne trebaju vam ni Njemačka ni regulacija kako biste im pomogli i olakšali posao i život.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala