ODNOS između Njemačke i Ukrajine otpočetka ruske invazije je prilično složen. Čak i prije same invazije, unutar EU nije postojao jedinstven stav te je bilo jasno da će Europska Unija te Njemačka, kao njena najveća i najvažnija članica, biti (osim Ukrajine i Rusije) najviše pogođene ratom u Ukrajini.

Tada se tek pripremao dolazak novog kancelara Olafa Scholza, nakon što je bivša kancelarka Angela Merkel otišla u mirovinu. Osim što su Nijemci izabrali novog kancelara, promijenio se i sastav njemačkog parlamenta. Većinu tako sačinjavaju zastupnici tzv. Semafor koalicije: socijaldemokrata, liberala i zelenih.

Jedna od bitnijih točaka programa nove koalicije, ironično, bio je zaokret u energetskoj politici. Upravo kada se naveliko i naširoko pričalo o prijelazu na energetiku baziranu na zelenoj i održivoj energiji, dogodila se najveća energetska kriza u Europi, što je ogolilo nespremnost na takve velike i najavljivane transformacije.

Prije rata

Upravo dolazak nove koalicije na vlast u Njemačkoj poklopio se s ratom u Ukrajini te energetskom krizom izazvanom sankcijama koje je Europska unija uvela Rusiji zbog invazije na Ukrajinu. Mogućnost invazije za njemačku vlast je djelovala prilično zbunjujuće i iznenadno.

Baveći se samom sobom i svojim unutarnjim pitanjima, nije prije ruske invazije gledala s oduševljenjem na naoružavanje Ukrajine. Tako je npr. blokirala Estoniju da prebaci u Ukrajinu oružje proizvedeno u svojoj državi i poslala je Ukrajini tek simboličnu pomoć u vidu 5000 vojnih šljemova.

U siječnju ove godine, netom prije rata, njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock je tijekom posjeta Moskvi izjavila: "Tijekom svog posjeta želim naglasiti koliko su odnosi s Ruskom Federacijom važni za novu saveznu vladu i za mene osobno. Nema alternative stabilnim odnosima Moskve i Berlina."

Pričalo se o nastavku isporuke plina kroz Sjeverni tok sa željom da se izbjegne sve moguće posrednike između ove dvije zemlje u isporuci plina. U to vrijeme najjači odgovor Rusiji je bio iz Francuske, koja je odlaskom Velike Britanije iz Europske unije i uz Njemačku koja se bavila sama sobom postala vodeća sila unutar Europske unije.

Njemački zaokret

Iako je pokazivala određenu toleranciju prema ruskoj politici, Njemačka je uvela sankcije Rusiji. Također, otkad je krenula invazija na Ukrajinu, Njemačka šalje oružje i prima ukrajinske izbjeglice. No odnos Ukrajine i Njemačke i dalje je složen. U travnju, tek nakon više tjedana žestoke rasprave među njemačkom elitom, odobreno je slanje teškog naoružanja u Ukrajinu.

U istom mjesecu predsjednik Njemačke Frank-Walter Steinmeier je planirao s poljskim i baltičkim kolegama otići u posjet Kijevu. Međutim, ukrajinsko vodstvo ga je odbilo primiti zbog njegovih navodnih veza s Moskvom iako je Steinmeier pozivao na solidarnost s Ukrajinom i daljnje sankcije prema Rusiji. Ukrajinski predsjednik Zelenskij je kao objašnjenje odbijanja dolaska njemačkog kolege rekao: "Njemački predsjednik ili Ured njemačkog predsjednika nisu nam se službeno obratili za ovaj posjet."

Zbog toga je postojao veliki pritisak na novog kancelara Scholza da ne ode u posjet Kijevu. Zamjenik predsjednika liberalne stranke FDP, koja je u vladajućoj koaliciji, tada je rekao: "Ne mogu zamisliti da kancelar vlade koju podržava FDP putuje u zemlju koja predsjednika naše države proglašava nepoželjnim."

Ulje na vatru je dodavao i donedavni ambasador Ukrajine u Njemačkoj, Andrij Melnik. On je u njemačkim medijima napadao njemačkog predsjednika, kao i druge u novoj, vladajućoj koaliciji.

Ipak, njemački predsjednik, koji je bio i ministar vanjskih poslova u vladi Angele Merkel, priznao je nedugo nakon neuspješnog odlaska u Kijev da je njemačka politika prema Rusiji posljednjih godina trebala biti opreznija i skeptičnija, što je bio prvi korak ka otopljivanju odnosa između Ukrajine i Njemačke.

Iako je bilo odobreno slanje teškog naoružanja u Ukrajinu, kancelar Scholz je inzistirao na zajedničkoj akciji na razini EU, što je također usporilo slanje njemačkog oružja. To je posebno ljutilo već spomenutog ukrajinskog ambasadora, koji je oštro napadao i vrijeđao kancelara.

Drugi ukrajinski dužnosnik izjavio je kako je Ukrajina dobila tek 10% oružja koje je tražila od Zapada. Kad god su se čule kritike Ukrajine prema Zapadu, nekako je uvijek glavna meta bio kancelar Scholz.

No s kakvim se pritiscima borio kancelar Scholz unutar Njemačke, moglo se vidjeti u svibnju, kada je Scholzu poslano otvoreno pismo njemačkih intelektualaca (njih 28) sa zahtjevom da se prestane naoružavati Ukrajinu i da se Njemačka vrati na poziciju prije rata. Ipak, kancelar Scholz je s liderima Francuske i Italije u lipnju posjetio Kijev. Time se željelo pokazati europsko jedinstvo pred ukrajinskim pritužbama o brzini isporuke oružja.

Konkretne brojke

Ono što se može iz ukrajinske perspektive tumačiti kao pozitivno jest da je Njemačka od zemalja EU poslala u apsolutnim brojkama, iza Poljske (1.8 milijardi dolara), najveću pomoć od 1.2 milijarde dolara.

Ako se uzme da Poljska često kompenzira svoju pomoć novim američkim naoružanjem, taj podatak još više dobiva na važnosti. No ako se pomoć stavi u relativne brojke, Njemačka je na začelju EU s "tek" 0.06% udjela u BDP-u, dok je udio Poljske 0.49%. SAD, koji je prema istim podacima poslao 25 milijardi dolara vojne pomoći, sudjeluje s 0.22% BDP-a.

Osim toga, velik je doprinos Njemačke u primanju izbjeglica iz Ukrajine. Nakon Poljske, Njemačka je primila najveći broj ukrajinskih izbjeglica od zemalja EU te najviše od zemalja koje ne graniče s Ukrajinom. Njih oko milijun je došlo privremeno ili trajno u Njemačku.

Promjene u anketama

No ono što je zanimljivo su ankete koje su provodili njemački vodeći mediji. Tako je recimo u srpnju njemački RTL proveo anketu s pitanjem: "Bi li se Ukrajina radi mira trebala odreći istočnih dijelova?" Na njega je 47% ispitanih odgovorilo pozitivno, a 41% negativno.

U rujnu izašli su rezultati ankete koju je proveo ZDF, u kojoj 70% anketiranih smatra da treba nastaviti podržavati Ukrajinu unatoč visokim cijenama energije. Na drugo pitanje, "kako bi Zapad trebao vojno podržati Ukrajinu", 40% je reklo jače nego sad, 30% isto kao i sad, a 24% manje nego sad.

Najnovije istraživanje ZDF-a je izašlo nedavno. Na postavljeno pitanje "bismo li i dalje trebali pomagati Ukrajini unatoč povećanju cijene energije kod nas" potvrdno je odgovorilo 74% anketiranih, što je više nego u kolovozu.

Ako se uzme u obzir da su građani Njemačke već pripremljeni na poskupljenje plina, koje se predviđa da će za kućanstva biti duplo veće nego dosad, ovaj podatak još više dobiva na težini.

Na drugo pitanje, "bi li Njemačka trebala Ukrajini dostaviti tenkove", pozitivno je odgovorilo 47% ispitanih, a 43% je odgovorilo negativno. Zanimljivo je da najveću podršku za isporuku tenkova daju glasači Zelenih, njih 62%, dok glasači desno orijentiranog AfD-a daju najmanje - 16%.

Njemački stav

Posljednja istraživanja dosta dobro oslikavaju njemačku službenu politiku prema Rusiji i Ukrajini. Jasno je da je Njemačka u velikoj dilemi zbog energetske ovisnosti o Rusiji te zbog velikog broja Rusa u Njemačkoj.

Procjenjuje se da oko 7.5 milijuna ljudi u Njemačkoj ima veze s Rusijom: ili su ruskog porijekla ili su njemačkog porijekla, ali rođeni u Rusiji. S druge strane, Njemačka ne može žmiriti na rusku agresiju i borbu za demokratske vrijednosti koje su temelj Europske unije, kao i na očigledno kršenje međunarodnog prava. Također, rat u susjedstvu nikome nije prijatan, a i ekonomske posljedice koje Njemačka trpi su prilično velike.

Njemačka se tako čvrsto drži politike sankcija prema Rusiji, ali nije toliko otvorena prema slanju oružja Ukrajini, što se često iz Ukrajine tumači kao politika popuštanja Rusiji. Njemačka svakako želi napraviti otklon i od ruske politike prema Ukrajini, ali i politike SAD-a i Velike Britanije.

Pojednostavljeno rečeno, Njemačka je zagovornik politike kompromisa i primirja, no ne želi popustiti pred ruskom agresivnom politikom i politikom pokazivanja moći, već graditi partnerski odnos na uvažavanju i poštovanju međunarodnih sporazuma i međunarodnog prava.

No isto tako Njemačka shvaća da pogoršanje odnosa između nje i Rusije odgovara SAD-u i Velikoj Britaniji, koja se povukla iz EU te sad zauzima drugačiji geopolitički položaj u svijetu.

Pozicija Europske unije nije nimalo jednostavna, a pritom heterogenost među članicama ne pridonosi rješavanju krize. U tom kontekstu Njemačka kao vodeća zemlja Europske unije ima veliku odgovornost i kako god se bude dalje postavljala, to će se odraziti na cjelokupnu politiku i ekonomiju Europske unije.