Foto: Index, FAH

PADOM Frankensteina od vlade koji je okupirao prostor na Markovom trgu pola godine, i raspisivanjem prijevremenih parlamentarnih izbora, hrvatsko je društvo dobilo bonus džokera za popravljanje štete koju su tih mjeseci uspjeli producirati likovi poput Karamarka, Hasanbegovića, Nakića I Šustara. Zoran Milanović, kao i prije četiri godine, opet samo čeka da mu vlast nezasluženo padne u krilo, nudeći svoju 2.0 verziju u obliku Narodne koalicije. Uputno je, stoga, vidjeti što se glasaču ljevice ovoga puta nudi na izbor.

SDP je za ove izbore pripremio novu koaliciju, u kojoj je pored HNS-a i HSU-a pridružio i HSS pod vodstvom Kreše Beljaka. Već prvi javni signal, ime koalicije, otkriva puno toga.

Prije četiri i pol godine, lijeva je koalicija nevoljko prihvatila ime koje joj je u javnosti već pripisano – „Kukuriku koalicija“, prema restoranu u kojemu su pali prvi dogovori o zajedničkom nastupu. Četiri godine kasnije, koalicija je sama birala ime, i nazvala se „Hrvatska raste“ pokušavajući iskoristiti pozitivne gospodarske trendove iz zadnjih šest mjeseci svoje vladavine (nažalost, kumulativni četverogodišnji rezultati nisu bili istog predznaka). Danas u osvit novih izbora, (navodno) lijeva politička grupacija odabrala je ime „Narodna koalicija“.

SDP privlači birače desnice

Samim odabirom imena, SDP je pokazao da se po tko zna koji put ne obraća svojim biračima, već biračima desnice. Narodna koalicija očigledan je kontrapunkt etiketi „nenarodne vlade“ kojom je ekstremno desni Karamarkov HDZ obilježavao proteklu Vladu. Time je zapravo afirmiran, tj. priznat taj naziv. Sama potreba da se negira ta etiketa, takvom nazivu daje legitimitet. Među biračima ljevice nikada nije bilo potrebe isticati da je prošla vlast „nenarodna“ prema šovinističkim i klijentelističkim kriterijima HDZ-a. Dakle, samim se odabirom imena, SDP pokušava opravdavati pred biračima suprotne opcije.

Kao da tako nešto može imati efekta? Naravno da ne može.

Da se kojim slučajem SDP želio afirmativno obratiti svojim biračima, koaliciju bi recimo nazvao„građanskom“ – budući da su to vrijednosti koje su se našle pod udarom u šest mjeseci koalicijske vlasti HDZ-a i Mosta.

Koalicija s ikonom katolibanske desnice

Nadalje, nova koalicija, u usporedbi sa prethodne dvije SDP-ove koalicije, definitivno predstavlja odmak u desno. Ne samo ka centru, već u desno.

HSS naime nije samo Krešo Beljak (čije su sklonosti ka lijevom političkom spektru očigledne). HSS i je i ikona katolibanske javnosti, Marijana Petir. Ako mislite da je takva kvalifikacija pretjerana, dovoljno se sjetiti rasprave o medicinsko potpomognutoj oplodnji, u kojoj je ultimativno tražila odgovor na pitanje „tko će čuvati frižidere“ s oplođenim jajnim stanicama. Nije loše ni sjetiti se javnih izjava da ju „ne zanima što znanost govori o homoseksualnosti“. Što ju naravno nije spriječilo u križarskom pohodu na prava LGTBQ zajednice.

HSS je i notorni „kralj Neretve“ Stipe Gabrić Jambo, koji se nakon članstva u HDZ-u, 2003. godine smjestio u HSS-u. Jambo u novu koaliciju ulazi s brojnim aferama i nekoliko svježe potvrđenih optužnica na leđima. To je još jedan potez kojim se Zoran Milanović ne obraća biračima ljevice, koji u Jambu vide antipod svega poželjnog u politici.

Iako programski dokumenti nove koalicije još nisu sastavljeni i prezentirani javnosti, za očekivati je da će HSS-ove programske odrednice i politike utjecati na politiku koalicije. Kao što je HNS u protekloj vladi služio kao lijep izgovor za neprovođenje porezne reforme (kojom bi se porezno rasteretio rad, odnosno dohodak, a opteretio kapital, odnosno imovina – čije je porezno opterećenje među najnižima u Europi), tako bi u ovoj koaliciji HSS mogao biti dežurni izgovor za, na primjer, neprovođenje reforme i modernizacije školstva.

Još razočaranja

I to u situaciji u kojoj Zoran Milanović u kampanju ulazi s kurikularnom reformom kao udarnom porukom. Hoće li i to predizborno obećanje Zoranu Milanoviću također postati „više figurativno“ kao i Plan 21?

Ukupno gledano, birači ljevice kojima je je prošla vlada Zorana Milanovića bila razočaravajuća, od nove potencijalne vlade Narodne koalicije mogu očekivati samo – još više razočaranja.

Nakon očiglednog skretanja u desno, od novih / starih ministara, pa i onih „socijaldemokratskih“ po nazivu, može se opet očekivati zagovaranje flat-rate poreza (kao što su u prošlom mandatu to radili Grčić, Lalovac, a posredno i Milanović), shizofrenu politiku u zdravstvu (hoću-neću privatizaciju) radno zakonodavstvo koje smanjuje prava radnika, traženje izgovora za neprovođenje teritorijalnog i administrativnog preustroja (tko želi – nađe način, tko ne želi – nađe izgovor), izbjegavanje porezne reforme u korist prihoda od rada, a s novim partnerom, moguće i razvodnjavanje kurikularne reforme.

Uostalom, upravo je Zoran u prošlom mandatu za ministra obrazovanja izabrao čovjeka kojemu je prvi potez bio trčanje na Kaptol po mišljenje.

I sve to, bez da se uopće dotaknu teme koje bi programska ljevica trebala otvarati u društvu – poput rastuće nejednakosti. Ili pak održivosti Vatikanskih sporazuma kojima je država (Ustavu usprkos) dopustila vjersku indoktrinaciju u javnim školama te temeljem kojih je Crkvi do sada iskeširala blizu milijardu eura. A da održivost mirovinskog sustava koji mora isplaćivati enormne iznose mirovina koje nisu temeljene na radu i ne spominjemo.

Rujan će, dakle, pokazati je li šest mjeseci Hasanbegovića, Karamarka i Šustara dovoljan razlog da se začepi nos i glasa za još veće razočaranje od prošloga – barem iz perspektive lijevo pozicioniranog birača.

Ili će upravo na tom odmaku SDP-a ka desnici, na izborima rezultat polučiti Pametno (koje neupitno nudi društvene građanske vrijednosti, ali i ekonomski liberalizam) ili potencijalna koalicija Josipovića, Laburista i Oraha, pred kojima je pak enorman zadatak – političkog uskrsnuća.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala