RATNI dnevnik bosanskog franjevca Josipa Markušića, poznatog kao provincijala koji je nesmiljeno poratno nasilje vlasti nad franjevcima 1949. ublažio pronalaženjem "modusa vivendi" s Josipom Brozom Titom, pojavio se kao knjiga Ratne zabilješke 1941.-1945.

Proučavatelj Markušićevog života i djela, književnik i urednik Ivan Lovrenović, susret provincijala Markušića i maršala Tita uspoređuje s epskim susretom fra Anđela Zvizdovića i sultana Mehmeda II. 1463. Susret potonjih se dogodio nakon pada Bosne pod Osmanlije i gubitka perspektive za opstanak Katoličke crkve u Bosni.

Nesređen rukopis

Na ravno 400 zasebnih listova fra Josip Markušić je kroz gotovo punih pet godina svojim sitnim rukopisom i u krajnje discipliniranoj samokontroli zapisivao što se događalo u njegovoj okolini. Tu vrstu ratnoga dnevnika, koju ćemo uvjetno nazvati i samostanskom kronikom, vodio je s takvom dosljednošću i detaljnošću kojom tih godina nije vodio ni jedan drugi kroničar Bosne Srebrene, kazao je priređivač knjige Jozo Džambo. 

On napominje da je rukopis nepaginiranih odvojenih stranica do priređivača stigao s poremećenim redoslijedom i gubitkom bilješke za neka razdoblja.

Kako je Markušić pristupao svojim obavezama u zla vremena, govore njegove izjave da je jedina stvarna opasnost "ne pokazati se čovjekom". Ostati s narodnom hrvatskim i katoličkim, a sa svima ostalim u najljepšim odnosima i zaista bratski, bila je deviza tadašnjeg jajačkog gvardijana. "Ostali smo da svjedočimo za istinu, za svoje ideale i vjerovanja. Nismo bili političari, već jedino ispovjedaonici", napisao je.

Knjigu je uredio Drago Bojić, franjevac čije je sjedište u samostanu sv. Luke u Jajcu, kao i Markušićevo za vrijeme Drugog svjetskog rata. U uvodu ističe da se Markušić pridružio listi franjevačkih ljetopisaca koji zapisima ostavljaju svjedočanstva o svom vremenu te prenose iskustva kako bi se nasljednici lakše nosili s izazovima svoga vremena. I jedno i drugo svjedoči kako su minule generacije franjevaca imale snažnu svijest o važnosti povijesnog pamćenja iz kojeg zajednica izrasta, ističe Bojić.

Lovrenović u pogovoru kaže da su Ratne zabilješke gorki trijumf istinoljublja i čovještva te solidarnosti sa slabijima, u kojima se očituje starinski patriotizam i otpor tuđinstvu. "Iz toga izlazi sva snažna političnost ove kronike, a ne iz pripadništva ikojoj političkoj ideologiji, smatra Lovrenović.

Franjevac bosanskog formata

Kao svećenik i katolički vjernik Markušić je cijelim svojim bićem franjevac "bosanskog formata" i cijelo njegovo djelovanje je time označeno. Predstavnik je tradicionalnog konzervativnog bosanskog katolicizma, odan crkvi i disciplini Reda. Ljubav prema svom narodu povezivao je s nepotkupljivim svjedočanstvom o nečovještvu počinjenom u ime toga naroda, ističe se.

Lovrenović podsjeća da je Markušić bio pristalica Jugoslavije, ali ne u političkom i ideološkom pogledu, nego je to izlazio iz stare integralističke južnoslavenske struje među franjevcima. Ta struja njeguje predodžbu o srednjovjekovnom Bosanskom Kraljevstvu kao svom institucionalnom ishodištu, objašnjava Lovrenović, te dodaje da je Markušić nacifašističku okupaciju zemlje doživljavao je kao narodnu katastrofu.

Josip Markušić (1880.-1968.) bio je gvardijan u Jajcu, Sarajevu i Beogradu; nastavnik i ravnatelj franjevačke gimnazije u Visokom, te definitor, kustos i provincijal Bosne Srebrene. Godine 1955. odlazi u mirovinu, kada je odlikovan Ordenom bratstva i jedinstva I. reda.

Posjetili ga poznati književnici

Za vrijeme rata samostan u Jajcu posjećivali su književnik Ivo Andrić i pjesnik Nikola Šop, a tijekom tridesetih godina, dok je vodio samostan u Beogradu, s jednim od najvećih slovenskih arhitekata Jožetom Plečnikom (1872.-1957.) Markušić je izgradio crkvu sv. Ante. Intenzivno je tragao za umjetničkim rješenjima sakralnih prostora. Prema Lovrenoviću, bio je "jedinstvena pojava među katoličkim intelektualcima u BiH 20. stoljeća".

Knjiga, u nakladi franjevačkog samostana sv. Luke u Jajcu i Synopsisa, na 730 stranica osim ratnih bilješki donosi brojne priloge, dokumente i karte, među kojima su dokumenti o zabrani obavljanja političkih i javnih poslova franjevcima, te o zabrani upotrebe crkava za obranu.

Od 1980. rukopis se nalazio izvan samostana i bio izgubljen, premda je u nekoliko navrata korišten i javno citiran, da bi prije nekoliko godina bio pronađen u Arhivu Republike Srpske u Banjoj Luci, od kuda je vraćen u Franjevački samostan u Jajcu.