AMERIČKI Institut za proučavanje rata (ISW) objavio je kartu na kojoj su označeni ruski vojni i sigurnosni objekti koji bi bili u dometu raznih verzija projektila Tomahawk ako Ukrajina dobije taj sustav.

Prema ISW-ovoj karti, na meti varijante Tomahawka koja ima domet oko 2.500 km bi se našlo oko 1.945 ruskih vojnih objekata, uključujući 76 zračnih baza; za varijantu od približno 1.600 km ISW navodi najmanje 1.655 poznatih vojnih objekata, među kojima 67 zračnih baza. 

O kakvim metama bi se točno radilo?

Karta jasno razdvaja više tipova objekata koji bi mogli postati mete: stalne vojne baze, zapovjedna središta, skladišta streljiva i goriva, arsenali, radijske instalacije, protuzračne lokacije, popravne baze, tvornički pogoni za oružje i postrojenja za proizvodnju dronova.

Na karti je tako označena, primjerice, tvornica dronova Shahed u Jelabugi u Tatarstan. ISW naglašava i ključni zračnu bazu Engels-2 te niz drugih aerodroma čije uništenje bi ozbiljno narušilo ruske operativne kapacitete.

Također su na karti prikazane i zone ruskih teritorija pod okupacijom unutar Ukrajine te granice dometa kraćih raketnih sustava (npr. ATACMS dometa oko 300 km) i dvije varijante Tomahawka (oko 1.600 km i oko 2.500 km) — što vizualno pokazuje koliko duboko u ruskom prostoru bi Ukrajina mogla djelovati s tim oružjem.

Tehničke i operativne implikacije dometa

Razlike u dometu nisu samo brojke na papiru: varijanta od 1.600 km već bi omogućila udare po značajnim logističkim čvorovima i zapovjednim centrima u zapadnoj i središnjoj Rusiji, dok bi varijanta od oko 2.500 km dovela u domet i infrastrukturne točke puno dalje, uključujući i važne baze i industrijske komplekse u istočnijim dijelovima zemlje. Ukratko - što veći domet, to širi popis mogućih meta, a ISW-ova brojka od gotovo 2.000 objekata upravo to i ilustrira.

Što je točno Tomahawk?

Tomahawk je, podsjetimo, krstareći projektil velikog dometa. Precizan je i konvencionalno navođen te pogodan za udare na fiksne ciljeve kao što su skladišta goriva, zalihe streljiva, tehnički centri i tvornice.

U kombinaciji s obavještajnim podacima i preciznim navođenjem, to je oružje koje bi moglo dugoročno i sustavno degradirati ruske logističke i opskrbne lance.

Politički i sigurnosni rizici 

Međutim, posjedovanje popisa gotovo 2.000 meta i sposobnost udara po njima nisu isto što i politička odluka da se to i učini. U Washingtonu postoje velike dvojbe oko kontrole upotrebe raketa ako budu poslane preko NATO-kanala, o čemu je sinoć govorio i američki predsjednik Donald Trump.

On je, naime, rekao da je “donekle donio odluku” o slanju Tomahawka, ali da želi znati kamo bi Ukrajinci slali projektile i naglasio da ne želi eskalaciju. Trump je poručio da bi postavio ta pitanja prije isporuke Tomahawka.

Trumpova administracija koja bi trebala isporučiti to moćno oružje nastoji zadržati kontrolu nad time kako bi se ono koristilo. Prijenos Tomahawka Ukrajini preko NATO-partnera otvara pitanja o mehanizmima nadzora, o mogućem preusmjeravanju ili o tome tko će u konačnici odlučivati o odabiru ciljeva.

Što bi Ukrajina mogla gađati i zašto to boli Rusiju?

ISW-ova karta sugerira da su najlogičnije mete one koje direktno podupiru rusku vojsku: skladišta goriva i streljiva koja održavaju tempo borbi, remontne baze koje popravljaju oštećenu tehniku, skladišta streljiva, zračne baze odakle kreću napadi i tvornički pogoni (npr. za proizvodnju dronova). Sustavni napadi na takve objekte mogu smanjiti operativnu fleksibilnost ruske vojske i usporiti njezinu sposobnost vođenja širokih ofenziva.

ISW dodatno naglašava ranjivost komunikacijskih i logističkih koridora. Ispadi u opskrbi gorivom i popravcima brzo se prenose na razinu bojišnice, pa tako manje goriva i resursa znači sporije kretanje, manje patrola i manju vatrenu moć.

Završna bilanca - koliko daleko idu posljedice?

Ako bi SAD i NATO dopustili Ukrajini da dobije Tomahawke i ako bi Kijev, uz odgovarajuće obavještajne podatke, počeo gađati dio tih gotovo 2.000 ciljeva, rat bi se mogao preseliti i dublje u rusku stratešku pozadinu.

To bi otežalo Moskvi vođenje operacija. Ali takav potez potencijalno nosi i veliku političku cijenu: povećava rizik od izravne konfrontacije, nameće pitanje kontrole nad oružjem i otvara debate o tome gdje leži crta koja se ne smije prijeći.