*INDEX je pokrenuo seriju velikih reportaža pod nazivom Nevidljiva Hrvatska. Želimo čitateljima vjerno dočarati kako izgleda život u hrvatskim gradovima za koje se inače čuje jednom ili dvaput godišnje i to prilikom prigodnih obljetnica događanja iz rata. 

Ostale reportaže pogledajte ovdje.

Tamo negdje ispod ličkih smreka, a iznad mora, na raskrižju između Zadra, Šibenika i Knina, usred kanjona Zrmanje izvalio se Obrovac. U kršu, među liticama, maleni gradić je sve više rastao u vjetrobranu našeg auta dok smo mu se približavali niz mučne zavoje. 

Sunčani kanjon Zrmanje

Podigli smo ručnu kočnicu, protegnuli zgrčene noge i na toplom obrovačkom betonu otresli zagrebačko blato s cipela. Zgužvani, pospani i još pomalo smušeni od divljih serpentina koje su nas doveli u grad, škiljili smo u osunčani kanjon Zrmanje. Razbacane kućice ispranih fasada oslikavale su se u strujećoj rijeci. Bilo je tiho. Ni daška vjetra. 

Nije bilo vremena za dokono zijevanje jer nas je čekao susret s gradonačelnikom. Zaputili smo se prema zgradi gradske uprave, ali pažnju nam je odvuklo nešto drugo. Iza mosta, s druge strane gradonačelnikova ureda, uz obalu se ljuljala mala flota kajaka. Nasmijani mornari su iz kombija ubacivali zalihe hrane i piva u ruksake dok je nekolicina domaćih gusaka gnjevno gakala, vidno iznervirana prisustvom perolakih brodova.

Prišli smo im i gurnuli najveselijem mladiću mikrofon pod nos. Došli su iz Češke i oduševljeni su Zrmanjom, kaže nam. I Obrovać mu je super isto. Saznao je za njega preko interneta. Obrovać, kako ga je naš simpatični češki sugovornik uporno nazivao, idealan je grad za kajakaše koji traže lijepu rijeku, netaknutu prirodu i što manje ljudi oko sebe. Mahnuli smo Česima koji su se pripremali za otiskivanje od obale i, praćeni ljutitim gakanjam gusaka, otperjali prema zgradi uprave. 

Indexu otprije poznat gradonačelnik

Gradonačelnik Ante Župan čekao nas je usred građevinske zone. Radnici su štemali zidove, kabeli su visjeli sa stropa i činilo se kao da cijela zgrada vibrira. Gradonačelnikov pomoćnik nam se ispričao zbog radova, makar nije bilo potrebe za tim jer su radovi utihnuli čim smo stigli.

Župan je znao da dolazimo. Već prije smo se čuli i, na naše iznenađenje, bio je iznimno susretljiv. Pomogao nam je sa snalaženjem po gradu, kao i s pronalaženjem sugovornika. Bili smo iznenađeni jer Index već otprije ima povijest s ovim HDZ-ovcem. Posljednjih godina pisali smo o natječaju za nabavu službenog vozila Grada Obrovca. Radilo se o luksuznoj limuzini s trozonskom klimom, vrijednoj najmanje 255 tisuća kuna. U međuvremenu, nakon reakcije javnosti, natječaj je povučen. Gradonačelnik danas koristi takav automobil, vidjeli smo ga parkiranog pred zgradom uprave. Rekao nam je kako se radi o privatnom autu, nabavljenom na leasing. Njegovim glasačima očito ne smeta, ovo mu je šesti mandat.

Reputacija ratnog grada

Sjeli smo preko puta HDZ-ovca, po struci liječnika. Ispričao nam je ono što vjerojatno većina Hrvatske zna o Obrovcu. Rekao nam je kako u gradu, kojim dominiraju loša infrastruktura i nezaposlenost, prevladava starije stanovništvo, opterećeno socijalnim problemima i slabijim kvalifikacijama. 

Međutim, iznio nam je i, kako tvrdi, konkretne korake koje su poduzeli kako bi promijenio ovu situaciju. Primjerice, kaže nam, rješavaju infrastrukturne probleme izgradnjom cesta, kanalizacije i obnavljanjem ruševne stare jezgre. Pritišćući papir s brojevima i statistikama iz posljednjih godina svog mandata, pohvalio nam se kako stipendiraju šezdesetak studenata, dijele financijske nagrade najboljim učenicima te kako sva djeca u gradu imaju besplatan vrtić.

Reputacija ratnog grada je činjenica, kaže nam Župan sliježući ramenima. Dodaje kako ta reputacija smeta u onolikoj mjeri koliko se građani s njom nose. Optimističan je. Kaže nam kako kroz sljedećih dvadeset godina vidi Obrovac kao grad turizma, industrije i energetskog razvoja.

"Doprinos lokalnoj zajednici"

Napustili smo zgradu uprave praćeni obnovljenom bukom građevinskih strojeva. Prešli smo most preko rijeke i na drugoj obali ugledali trgovinu poljoprivrednim proizvodima. 

"Ova trgovina je doprinos lokalnoj zajednici", pisalo je na bijelom papiru zalijepljenom na izlogu. Ušli smo unutra, a dočekao nas je žustri vlasnik, raspoložen za priču. Jovan Šukara vratio se ovdje prošle godine iz Novog Sada. Tamo je ostavio tvrtku s 15 zaposlenika kako bi u svom rodnom kraju otvorio poljoapoteku. Šukara trlja ruke i uzbuđeno nam priča o svojem poslu. Pokazuje nam stranicu svoje firme u Srbiji i otkriva planove za budućnost. Kaže kako želi pomoći. Odavde je protjeran u kolovozu 1995., u Oluji. 

"Iako se zovem Jovan i iako sam evidentno Srbin, nikad nisam imao problema zbog nacionalnosti", govori nam ovaj ekonomist, sretno pokazujući zemljoradnički asortiman. 

Šukara nije jedini Srbin u Obrovcu. Nešto više od 30 posto stanovnika srpske je nacionalnosti. Prije rata, prema popisu stanovništva iz 1991., u Obrovcu ih je bilo više od 65 posto. Bili su većinsko stanovništvo.

Pogledajte kako žive obrovački Srbi s kojima smo razgovarali: 

Pioniri raftinga

Idemo dalje, pozdravljamo razdraganog Jovana na vratima "doprinosa lokalnoj zajednici" i žurimo na sastanak s Đurom Županom, vlasnikom Riva rafting centra. 

Smireni čovjek nam priča o svojoj tvrtki, jednoj od prvih u Hrvatskoj koja se bavi organizacijom team buildinga. U širokoj lepezi programa, nude raznovrsne sportske i avanturističke aktivnosti, kao što su jahanje, rafting, biciklizam, safari džipovima i špiljarenje. 

U ovaj avanturistički koncept, Župan je pridodao i gastro ponudu. Obnovio je kuću svog oca, razrušenu u ratu i nazvao je Mićanovi dvori. Njegovo seosko gospodarstvo nalazi se nedaleko od Obrovca, a restoran u sklopu Dvora nudi tradicionalnu kuhinju pripremljenu u autohtonom ambijentu. 

Priča o svom zavičaju, nabrajajući sitnice koje prosječnom prolazniku nikad ne bi zapele za oko. Svoj rodni kraj naziva kamenom bajkom. S poslom je počeo davno, još u drugoj polovici devedesetih. Kaže kako je počeo pionirski jer na ovim prostorima do tada nije bilo poslovnog okvira za zanimanje kojim se naumio baviti. 

Instaliranje kirurške sale u jami

Nakon samo nekoliko godina poslovanja, Župan i njegova tvrtka pomagali su Felixu Baumgartneru, onom istom što je nedavno skočio s ruba atmosfere, da skoči u jamu Mamet u Velebitu. Red Bull je organizirao skok, a kao predviđenu mjeru osiguranja, bilo je potrebno spustiti i instalirati kiruršku salu u gotovo 200 metara dubokoj jami.

Srećom, kirurška sala nije bila iskorištena jer je Baumgartner uspješno obavio skok. Direktor Riva rafting centra pomogao je u cijelom procesu. Skromno sliježe ramenima i kratko nam konstatira kako je tu bilo jako puno posla.

Iako svjestan problema, i on smatra kako, uz koordinaciju vlasti i znanstvene zajednice, Obrovac ima šansu za napredak.

Rukovali smo se s Đurom koji nam je poklonio narukvicu sa zviždaljkom i nožićem. Naša snimateljica je sad nosi na svim terenima. 

Desetkovana infrastruktura

Obišli smo grad. Gradonačelnik je bio u pravu, infrastruktura je veliki problem. Zgrade su u rasulu, fasade su oguljene i izmrcvarene gelerima, prozori razbijeni, a ulice uske. Neki dijelovi Obrovca izgledaju kao da je rat završio jučer, a ne prije 23 godine. Depresivne uništene kuće stoje kao otužni rekviziti iza nasumičnih građana s kojima smo razgovarali. Neki su zadovoljni svojim gradom. Neki su izgubili svaku nadu. Neki smatraju da je ovo lijepo mjesto za život. Neki su potpuno razočarani. Neki vjeruju da Obrovac ima šanse. Neki su se potpuno predali.

Mišljenja građana razlikuju se međusobno kao razrušene zgrade koje godinama stoje na mjestu i blistava Zrmanja koja munjevito protječe ispod njih.

Prednost Obrovca? Nema konkurencije

Sljedeća stanica je izvan Obrovca. Nekoliko desetaka kilometara od grada, u mjestu Vrana, pržeći se na krovu ispod nesmiljenog sunca, čekao nas je Borislav Veselinović. 
Simpatični bradonja vlasnik je kamenoklesarskog obrta Golubić i zadovoljan je poslom. Njemu je dobro, kaže, jer radi. Posla ima. Onaj tko ne radi, tko živi samo na socijali i odbija raditi, njemu neće biti dobro, namršteno zaključuje dok maže malter po svježe izbrušenom kamenu. 

Kao prednost navodi to što u gradu nema konkurencije. Čime god da se bavite, lako se snaći. Otišli su ljudi u Njemačku pa je lako, govori Borislav i sliježe ramenima.

Ne namjerava odseliti iz Obrovca, zadovoljan je životom ovdje. Odselio je nakon Oluje i vratio se nakon deset godina kako bi pokrenuo posao. Ni on, kao ni Jovan iz poljoapoteke, nikad nije imao problema zbog nacionalnosti. 

"Ima puno važnijih stvari"

Nakon što smo ugasili kameru, Borislav i njegova dva zaposlenika bili su znatno opušteniji. Proveli su nas kroz gradilište, ponosno nam pokazujući obrađeni kamen. Sve rukama rade, nema takvih majstora u ovakvom kraju, tvrde nam Veselinović i njegovi radnici, a vlasnik kuće kimajući potvrđuje. Popričali smo i s vlasnikom koji se do tada držao po strani. 

Hrvat, prošao je rat, sad živi i radi u Zagrebu, a ovdje obnavlja obiteljsku kuću. Nema problema sa Srbima, davno je prošlo to vrijeme, kaže nam. Ima sad puno važnijih stvari, priča nam dok žmirka prema krovu kojeg obnavlja mladi Borislav.

Socijala kao oslonac

Isto prezime dijeli i Jagoda Veselinović, koja sa suprugom Darkom ima OPG Darko Veselinović u Golubiću, nedaleko od Obrovca. Gospođa Jagoda je rođena u blizini ovog kraja, gdje je provela mladost. Krajem devedesetih s obitelji je odselila u Veliku Britaniju. Tamo su joj kćeri studirale, a Veselinovići su našli posao na Otoku, ali nakon nekoliko godina, ipak su se vratili kući.

"U Engleskoj imaš pare, ali njih jedino imaš. S posla na posao", objašnjava nam Jagoda dok nas vodi kroz svoje gospodarstvo. Dok zveckaju zvona oko vratova domaćih životinja, gospodarica imanja izdvaja najveće probleme obrovačke općine. 

"Nerad, korištenje socijalne pomoći umjesto zaposljenja i odlazak mladih. Tko hoće raditi, on ima. Ali svi se oslanjaju na socijalu i penziju", kratka i jasna je Jagoda.  Upire prstom u državu, govoreći kako je ona odgovorna za bijeg mladosti.

Stočarstvo je oduvijek ovdje

Na imanju im ide dobro, priča nam. Stočarstvo je ovdje oduvijek tradicionalno zanimanje, a turiste, kako se čini, privlače krave, ovce, svinje, konji i magarci obitelji Veselinović. Stane im ponekad cijeli autobus s pedeset ljudi, a mogu ih primiti i sedamdeset. Nezgodno je, kaže, što nemaju pomagača, sve sami rade.

Ali ipak nekako stignu, kaže Jagoda, nasmijano nadglasavajući njačuće magarce koji nas okružuju. 

Prilazimo toru s ovcama koje bleje sve glasnije jer im je vrijeme za izlazak. Ne želimo stajati na putu nervoznom čupavom stadu i pozdravljamo se s Jagodom. U prolazu mašemo njenom mužu koji upravo dolazi s puta i krećemo na susret s još jednim stočarom. 

Pogledajte kako žive obrovački stočari:

Najsimpatičniji stočar

Mladi Šimun Bašić ima samo 25 godina i odgovorno tvrdimo da je jedna od najsimpatičnijih osoba na planetu. Kao od brda odvaljen, vječno nasmijan, ova momčina porijeklom iz Kruševa drži preko 150 koza, 20 krava, dva magarca i pet pasa u Lici, usred ničega. Ovo "usred ničega" nije pretjerivanje, Šimun je zbilja usred ničega. 

Na GPS-u nema njegove lokacije. Usmjeravao nas je telefonom, govoreći nam kako moramo zaobići drvenu tablu na kojoj piše Obradovići i onda nakon limene table, na kojoj piše Dautovići, skrenuti na bijeli put. I onda je lako, put će nas dovesti do njega. Šimun nam nije rekao o kakvom putu se radi. Srećom, imali smo terenca i nakon možda pola sata divljeg bacakanja po razrovanom makadamu i tečnog psovanja svega po Šimunovom spisku, došli smo pred njegovu kuću. 

S osmijehom od uha do uha, dočekao nas je na svom imanju. Pružio nam je ruku veličine tanjura, izbrazdanu žuljevima i ožiljcima i obavijestio nas da smo stigli upravo na vrijeme jer mu se stado upravo vraća s paše. Okrenuli smo se u smjeru u kojem nam je pokazivao, a horizont su zakrčile koze. Bijele, crne, smeđe, šarene, rogate, glasne, smiješne, buljave, brze, male, velike, koze su u tren oka bile svuda oko nas. 

Koze u Lici

Radi se o autohtonoj pasmini, hrvatskoj šarenoj kozi, a Šimun je od prvog dana nakon završetka srednje škole odlučio da će se baviti ovim pozivom. Kad je stvorio dovoljno velik broj koza, odlučio se i na uzgoj goveda, i to francuskih. Idealne su za krčenje krških pašnjaka, pojašnjava Šimun.

Upitali smo ga što, kvragu, koze rade u Lici. 

Nikad se nisu one ovdje držale, kaže nam mladi stočar. Ali u Dalmaciji, tamo iznad Obrovca odakle on potječe, veliki je problem s vukovima i pašnjaci su počeli izumirati. Zaključio je kako mu je lakše i isplativije kupiti zemlju u Lici i onda, dok traje ljeto, ovdje držati koze. Kad dođe zima, spustit će ih nazad kod Obrovca. Tamo ima štale, ali kupit će ih još.

"Stvoren za ovo"

Prošle godine je dobio nagradu Grada Obrovca za rad u stočarstvu. Razlikuje sve svoje koze, svih 150. Pitamo ga kako to da se, za razliku od većine njegovih vršnjaka, odlučio baviti ovim poslom i provoditi pola godine usred Like.

"To vam je sve kako čovik unutra osjeća. Svaki dan me vukla priroda i životinje. To ne može radit niko ko nije stvoren za prirodu i stoku. Stoka to osjeća, ko je voli, a ko ne. Nije svak stvoren za doktora ili policajca, tako nije ni svak stvoren za ovo", iskreno odgovara mladi Bašić.

Na odlasku, dok nam makadam premješta bubrege, gledamo u retrovizoru asertivnog mladića koji već ide dalje za poslom. Nema vremena za mahanje i duge oproštaje, čeka ga njegovo stado.

Obrovac nema izliku

Šimun, iako dolazi iz općine Obrovac, svojim hohotavim smijehom, svojim neobičnim životnim izborom i svojom čvrstom voljom trenutno ne predstavlja Obrovac. Bez obzira na to što ga Obrovac svojata. Bez obzira na to što je ovjenčan nagradom Grada.

U Obrovcu sada nema toliko smijeha, nema toliko volje i nema toliko snage.

Međutim, Obrovac bi se morao potruditi da postane kao Šimun Bašić. Mlad, jak kao bik na njegovoj ledini, neopterećen, s voljom koja inspirira i željom prema napretku, a s korijenima duboko u tradiciji, Bašić je uzor kojeg bi Obrovac morao slijediti.

A s njim i svi oni koji su napustili nadu ili pridonijeli da nade nestane.

Ako jedan gotovo golobradi mladić može uzgojiti živa bića, od zarađenog novca kupiti zemlju daleko od kuće, potjerati 200 životinja u brdo i u roku od godinu dana udvostručiti kapital, a sve dok radi ono što istinski voli i ne traži milostinju, Obrovac nema nikakvu izliku. 

Obrovac se mora trgnuti.