KONKLAVA koja treba izabrati nasljednika pape Ivana Pavla II. počet će idućeg tjedna, a jedno od pitanja vezanih za nju, koje intrigira javnost, je uloga koju će u cijelom postupku imati "Opus Dei" (Božje djelo), snažna konzervativna katolička organizacija koja unutar Crkve jedina ima status osobne prelature, pišu strane agencije.

Upućeni promatrači tvrde kako je Opus Dei jedina organizirana skupina koja ima dovoljno moći da se njezin utjecaj osjeti tijekom same konklave za izbor novog poglavara Katoličke crkve.

Opus Dei diljem svijeta ima oko 80 tisuća pripadnika, načelno vjerskih laika, a osnovan je 1928. u Španjolskoj u kojoj je igrao veliku političku ulogu u razdoblju frankizma i post-frankizma.

Službeno sjedište organizacije je u Rimu, ali veliku važnost ima i američko sjedište u New Yorku, a sastoji se "od prelata, vlastitoga klera -oko 1.800 svećenika- i laika, koji na temelju božanskog poziva dragovoljno stupaju u prelaturu" i iz kojih se i izabiru svećenici, kako stoji na službenoj internetskoj stranici Opusa.

Svećenički status, međutim, ni na koji način ne mijenja njihovo mjesto kao redovitih kršćanskih vjernika laika unutar Crkve, jer, prema istom izvoru, "laici koji pripadaju prelaturi ne postižu nijedan novi osobni teološki i crkvenopravni položaj, oni ostaju redoviti vjernici i kao takvi ponašaju se u svojoj djelatnosti".

Iako su među 115 kardinala koji će izabrati novog papu samo dvojica - Španjolac Julian Herranz i Peruanac Juan Luis Cipriani - službeno pripadnici Opusa, to ni izdaleka ne odgovara stvarnom utjecaju te organizacije, koju njezini protivnici nazivaju sektom.

Herranz, dosadašnji predsjednik Stegovnog povjerenstva Rimske kurije i član nekoliko kongregacija, poznat je po čestim pozivima drugim prelatima na druženja u rimskoj vili u vlasništvu Opusa Dei, a član organizacije je i glasnogovornik Svete Stolice Joaquin Navarro-Valls.

Ivan Pavao II je i drugim konzervativnim kršćanskim skupinama, poput Kristovih legionara, pružao potporu, ali je samo Opusu Dei 1982. odobrio status osobne prelature, po čemu je jedinstvena unutar Katoličke crkve.

To znači da je Opus postao eksteritorijalna biskupija, koja se ravna isključivo prema kanonskom pravu i svojim vlastitim pravilima, a odgovorna je samo Papi.

Njezinu posebnu ulogu potvrđuje činjenica da joj je Papa 1998. dodijelio i teološko sveučilište u Rimu, stavljeno na istu razinu kao i prestižno gregorijansko sveučilište kojim ravnaju jezuiti.

Ivan Pavao II također je 2002., samo 27 godina nakon njegove smrti, kanonizirao utemeljitelja organizacije Josea Mariju Escriva de Balaguera, a prošle se godine za beatifikaciju drugog čenika Opusa Dei, msgr. Alvara del Portilla, založio rimski vikar kardinal Camillo Ruini.

Ruini je predsjednik Talijanske biskupske konferencije i jedan od kandidata za novog papu.

Sve te činjenice Opus Dei koristi kao argumente za odbacivanje etikete o manipulirajućoj, tajnoj, sektaškoj organizaciji, koja joj se pripisuje čak i unutar same Katoličke crkve.

Od svojih pripadnika organizacija zahtijeva da u svakodnevnom životu i radu tragaju za duhovnim savršenstvom, a "tvrda jezgra" bira se iz obrazovanih i kultiviranih društvenih slojeva, kako bi u svojim područjima igrali važnu ulogu. Zavjetuju se na skromnost i poniznost, najmanje jednom na tjedan pročišćavaju tijelo bičevanjem i u zajednici žive po strogim pravilima organizacije.

Te i druge njihove osobine protivnici Opusa tumače apsolutnim fanatizmom i vjerskom zaslijepljenošću, predbacujući mu zagriženost, samoživost, neutemljeni elitizam i težnju za vlastitim probitkom koji pokušava ostvariti svim sredstvima, među kojima i infiltracijom svojih kadrova u sve pore društvenog i vjerskog života.