NA MALENOM japanskom otoku Yonaguni, smještenom svega 110 kilometara od Tajvana, prijetnja ratom postala je stvarna. Ovaj otok, koji je nekoć bio raj za ronioce poznat po morskim psima čekićarima i tajanstvenim podvodnim ostatcima, je prva crtu bojišnice mogućeg sukoba Kine i Tajvana, piše The Telegraph.

Njegovim zelenim brežuljcima sada dominiraju radarske postaje i jedinice za presretanje projektila, a vojna baza Japanskih samoobrambenih snaga (JSDF) toliko se širi da bi uskoro mogla brojčano nadmašiti civilno stanovništvo.  Otok je dio šireg napora militarizacije koji je zahvatio Indo-Pacifik, od Japana do Filipina, dok se cijela regija priprema za najgori mogući scenarij.

Stručnjaci se slažu da bi američko sudjelovanje u eventualnom ratu bilo presudno, bez potpore SAD-a, malo je vjerojatno da bi Tajvan mogao obraniti svoju autonomiju. A upravo je Yonaguni, kao dio japanskog teritorija, najbliža točka Tajvanu kojoj američke snage mogu pristupiti.

Vrh koplja

Sjedinjene Države u Japanu imaju više od 55.000 vojnika, što je njihov najveći kontingent izvan vlastitog teritorija, a sve u sklopu sigurnosnog sporazuma koji obje zemlje obvezuje na međusobnu obranu. Više od 30.000 njih stacionirano je na glavnom otoku Okinawe, udaljenom oko 580 kilometara od Tajvana, što ih čini ključnim dijelom američkog odgovora u slučaju krize.

"Okinavske snage bile bi vrh koplja za američki odgovor", rekao je Michael Hunzeker, profesor na Sveučilištu George Mason. "Moram vjerovati da im je ovo već neko vrijeme prioritetni scenarij obuke, tako da bi bili vrlo spremni za ovo", dodao je.

Randy Schriver, bivši pomoćnik ministra obrane za američke indo-pacifičke sigurnosne poslove, slaže se da bi američke snage u Japanu bile "najvažnije" u sukobu oko Tajvana. U kolovozu prošle godine, japanska vlada je ocijenila da se suočava s "najtežim i najsloženijim sigurnosnim okruženjem od kraja Drugog svjetskog rata".

Ubrzo nakon toga, tada nova japanska premijerka Sanae Takaichi izazvala je bijes u Pekingu izjavom da bi kineski napad na Tajvan mogao izazvati odgovor Tokija.  Kao odgovor, SAD i Japan jačaju zajedničku spremnost i raspoređuju moćniju tehnologiju na južne otoke bliže Tajvanu.

"Resolute Dragon"

Ove godine, dvije su zemlje održale dosad najveću zajedničku vojnu vježbu, nazvanu "Resolute Dragon", koja je istaknula važnost najjužnijih japanskih otoka. Vježbe su uključivale napredne američke raketne sustave Typhon i Nmesis, čiji domet lako pokriva udaljenost do Kine.

Američki marinci po prvi su put na Yonaguniju uspostavili isturenu točku za naoružavanje i opskrbu gorivom, ključnu za podršku brodovima i zrakoplovima u slučaju sukoba. 

Kapetan Colin Kennard, časnik za strateške komunikacije, izjavio je da su snage "danas spremnije za sukob nego ikada prije" i da će se, "ako bude potrebno, boriti rame uz rame s našim japanskim saveznicima kako bi obranili mir i stabilnost u indo-pacifičkoj regiji".

No, za one koji žive na otoku, ova rastuća militarizacija izvor je velike zabrinutosti. Na sastanku gradskog vijeća u prosincu prošle godine, gdje su dužnosnici obrane predstavljali novu vojnu tehnologiju, stanovnici su izrazili svoje strahove.

"Koliko dugo još možemo živjeti ovdje s ovom stalnom napetošću?", upitala je jedna žena drhtavim glasom. "Kada Kina odluči da joj je dosta i pokrene veliki napad na Yonaguni, što ćemo učiniti?", pitao je drugi muškarac. Dužnosnici obrane nisu imali jasne odgovore.

Pitanje od milijun dolara

Dok se Japan priprema za rat na svom pragu, službena politika Washingtona je da i dalje vlada pitanje "strateške neodređenosti", namjerno ostavljajući neizvjesnim hoće li intervenirati kako bi odvratili Peking.

Randy Schriver objasnio je da će američka odluka ovisiti o tri ključna faktora: kako je sukob započeo, kako će Tajvan reagirati u prvim danima napada te što se još u to vrijeme događa u svijetu i koliko su američke snage rastegnute.

Ako bi se SAD uključio, suočio bi se s kineskom obrambenom strategijom (A2-AD) osmišljenom upravo za suprotstavljanje američkoj vojnoj sili. Najbolja opcija, smatra Schriver, bila bi upotreba podmornica i drugih podvodnih sustava koji mogu djelovati relativno slobodno u takvom okruženju.

Angažiranje velikih snaga

Početni američki odgovor vjerojatno bi došao s Okinawe, no uključio bi i snage iz Južne Koreje te ključne baze na Guamu. "Guam je vrlo važan jer je to prva i najvažnija američka baza u Tihom oceanu", objasnio je Jason Hsu, viši suradnik na američkom Hudson institutu.

Uz to, SAD bi mogao koristiti i baze na Filipinima, bliskom savezniku čiji se najsjeverniji otoci nalaze jedva 140 kilometara od tajvanske obale. Filipinski ministar obrane Gilbert Teodoro potvrdio je da "svakodnevno" prate mogućnost kineske invazije na Tajvan i pripremaju se za moguće posljedice.

Domaća obrana

U međuvremenu, i sam Tajvan jača vlastite obrambene sposobnosti. Ranije ove godine, tajvanski predsjednik Lai Ching-te najavio je dodatni obrambeni proračun za zaštitu od rastuće prijetnje iz Kine. Fokus je na nabavi naprednog oružja iz SAD-a i razvoju domaćih sustava poput višeslojnog sustava protuzračne obrane T-Dome.

Pukovnik Sun Li-fang, glasnogovornik ministarstva obrane, objasnio je da kombinacijom sustava poput Himarsa i protuzračnih projektila Tien Kung stvaraju "operativnu strukturu sa sposobnostima proaktivnog udara, slojevite obrane i dubinske zaštite".

Ipak, isporuke oružja iz SAD-a kasne, a Tajvan se suočava s ogromnom vojnom nadmoći Kine. Stručnjaci se slažu da je malo vjerojatno da će Tajvan sam postići vojni paritet s Kinom, zbog čega ostaje presudno ovisan o američkoj potpori. Većina ratnih simulacija pokazala je da je bez izravne američke intervencije Tajvanu iznimno teško obraniti svoju autonomiju.