DRŽAVA u svom vlasništvu ima više od 1000 poduzeća, u što spadaju potpuno državna poduzeća, poduzeća u kojima je država vlasnik iznad 50% te poduzeća kojima su vlasnici lokalne jedinice vlasti.

Taj broj varira iz godine u godinu, a iako ne postoji potpuno točan popis, brojka od otprilike tisuću poduzeća je približno točna. Dapače, ta brojka godinama raste pa se trenutno država može "pohvaliti" s više od 1100 poduzeća razasutih po raznim dijelovima gospodarstva. 

Nema dijela gospodarstva u kojem država nema neko poduzeće

Praktički ne postoji dio gospodarstva u kojem država nema neko poduzeće. Država se tako bavi svime - od opskrbe strujom, preko kampova u turizmu do proizvodnje užeta, otirača, košulja i radijatora. Za neke djelatnosti se može argumentirati da ih potpuno ili djelomično treba obavljati država, kao što su vodoopskrba i distribucija električne energije, ali u Hrvatskoj je situacija takva da država ima svoju tvrtku u praktički svakom kutku gospodarstva. 

Ako se dodaju i tvrtke s djelomičnim udjelom države u vlasništvu, onda stvari postaju bizarne. Tako se tu može pronaći primjera tvrtki za koje ne postoji apsolutno nijedan razlog da se država bavi tom djelatnošću: proizvodnja košulja, užadi, radijatora, otirača, iznajmljivanje ležaljki i apartmana, hotelijerstvo, trgovina, ukrasna keramika, špedicija, marine, bankarstvo, mineralna gnojiva, pudinzi, juhe itd. Lista svih djelatnosti kojima se bavi hrvatska država je poduža i nema ih smisla sve nabrajati. Poanta je da je jako teško pronaći djelatnost u kojoj država nema neku svoju kompaniju, u većinskom ili djelomičnom vlasništvu. 

Razmjeri kriminala u državnim firmama su golemi

Javnost je djelomično upoznata s razmjerima kriminala u velikim državnim tvrtkama kao što su HŽ Cargo, Petrokemija, Hrvatske šume, Hrvatske vode i HAC, ali to je tek mali dio onoga što država posjeduje. Ma koliko velik bio kriminal u velikim tvrtkama, od čega javnost saznaje samo dio, još je veći u malim državnim tvrtkama jer su nevidljive i ne postoji nikakva kontrola, bilo javnosti ili ministarstava.

Država još uvijek ima vodeću ulogu na tržištu kroz veće ili manje udjele u gotovo svim vodećim poduzećima. Većini njih država osigurava monopolističku ili polu-monopolističku poziciju te ih štiti od konkurencije pa neka od njih ostvaruju dobit. Druga pak ne mogu ostvariti dobit unatoč tome što im je osiguran monopolistički položaj. Države koje su u isto vrijeme izašle iz komunizma kao i Hrvatska te imale isti period za tranziciju danas imaju puno manje državnih poduzeća i shodno tomu gospodarski rastu brže. Prevelik broj državnih poduzeća je uteg razvoja Hrvatske od prvih dana. 

Što vlada radi u takvoj situaciji? Otvara državni dućan

Prije nekoliko dana je otvoren državni dućan u središtu Zagreba, Kuća hrvatske hrane Crotaste. 

> Evo čime se bavi država: Otvorili su dućan u centru Zagreba, prodaju sir i jaja

Vijest da država otvara dućan u središtu glavnog grada ne bi nikoga iznenadila da se radi o Venezueli, Sjevernoj Koreji, Kubi ili Kini (čak ni kineski komunisti ne ulažu u takve stvari), ali radi se o državi članici EU koja je napustila socijalizam prije tri desetljeća, iako, sudeći po broju državnih poduzeća, samo deklarativno. 

Jamačno će cijeli projekt postati samo još jedno mjesto kojim će vladati politika i bit će pretvoreno u nepotističku, korumpiranu i gubitašku crnu jamu koju će se za nekoliko godina morati spašavati novcem iz proračuna. Nakon toliko primjera državnih kompanija koje su iz godine u godinu stvarale gubitke, a građani ih putem proračuna održavali na životu samo da bi se politički podobni imali gdje smjestiti, zašto bi ovo bolje završilo? Tko još pri zdravoj pameti misli da isti oni koji su stvarali gubitke, krali, varali i uhljebljivali odjednom mogu voditi legitiman posao na legalan način?

Suluda ideja da država treba prodavati sireve i kobasice

Sama ideja da država treba prodavati sireve i kobasice je suluda. Vjerovati u to bi značilo da ljudi sami nisu sposobni prodavati suhomesnate proizvode pa je potrebna intervencija države. Oni koji misle da država treba imati trgovinu hranom jer Hrvati sami nisu sposobni prodati ono što proizvedu ili trgovati suhomesnatim proizvodima imaju jako nisko mišljenje o građanima RH. 

Nije problem samo u tome što je Crotaste potencijalno novo leglo korumpiranih uhljeba nego i u tome što se ovime šalje kriva poruka hrvatskom poljoprivredniku, istom onom kojeg država godinama tretira kao malo dijete koje nije sposobno uzgajati profitabilne kulture te prodavati kvalitetne proizvode. Naravno, dobar dio poljoprivrednika je s vremenom i postao takav. Uvijek se nađe onih koji će se izdignuti iznad prosjeka i takvi trebaju biti postavljeni na pijedestal kao heroji ove države, ali činjenica je kako hrvatska poljoprivreda nije konkurentna pa je tako izvoz minimalan. 

Tehnološka zaostalost, niska produktivnost, rascjepkanost, preveliko oslanjanje na jednogodišnje kulture, nezainteresiranost za izvoz i nespremnost na promjene su rezultirali time da je hrvatska poljoprivreda na koljenima, unatoč raznim državnom subvencijama. Tako je prošle godine ukupna proizvodnja hrvatske poljoprivrede iznosila tek 2.4 milijarde eura, a proizvodnja irske poljoprivrede 8.5 milijardi eura. Čak je jedna Litva, baltička država s milijun stanovnika manje od Hrvatske, imala veću poljoprivrednu proizvodnju od Hrvatske s 3.2 milijarde eura vrijednosti.

Slično je i u najvećoj industrijskoj grani u zemlji

Slični problemi prate i poljoprivredno-prerađivačku industriju, najveću industrijsku granu u državi. Paradoksalno, ta industrija slabo sudjeluje u izvozu. Orijentirana je na unutrašnje tržište, baš kao i poljoprivreda. I domaća poljoprivreda i domaća poljoprivredna-prerađivačka industrija jesu popularne u Hrvatskoj, ali u inozemstvu su nepoznanica (izuzev BIH). Hrvatska ne postoji na poljoprivrednoj karti Europe, bilo da se radi o samim poljoprivrednim proizvodima ili o poljoprivredno-prerađivačkoj industriji. 

Glavni krivac za to su državne politike koje su od njih stvorile ovisničke djelatnosti koje životare od poticaja do poticaja, nezainteresirane su za promjene, tehnološki su zaostale, neproduktivne i zatvorene u unutrašnje tržište Hrvatske. Zbog toga se panično boje bilo kakvog uvoza i stalno traže njegovo ograničavanje. Svjesni su da se ne mogu mjeriti s bilo kakvom konkurencijom, ni u vlastitoj državi, a kamoli stranoj. 

Mazanje očiju javnosti

Otvaranje trgovine kao što je Crotaste je samo mazanje očiju javnosti od strane vladajućih koji, iako nesposobni i nezainteresirani za urediti set mjera koje bi hrvatsku poljoprivredu i prehrambeno-prerađivačku industriju dovele iz 20. u 21.stoljeće, pokušavaju pokazati da "nešto rade". Naravno, to "nešto" je primarno njima za korist, ali služi kao dobra predstava za lakovjernu javnost. 

Cijela predstava je zanimljiva u kontekstu jedne druge predstave koja se odvija, a to je Projekt Slavonija. U javnost izlazi sve više informacija o tome kako su utjecajni HDZ-ovci i članovi njihovih obitelji dobili od stotinu tisuća do par desetaka milijuna kuna bespovratnih sredstava. Malverzacije su već stvorile dosta buke u saboru, a poslane su i prijave EU o sumnjama za korupciju u Projektu Slavonija. 

Državni dućan suhomesnatim proizvodima i sirevima u centru Zagreba je u najboljem slučaju dio šireg kargo kulta u Hrvatskoj koji ne razumije način na koji funkcioniraju moderna poljoprivreda i moderno gospodarstvo pa se postepeno vraća propalim politikama iz prošlosti u nadi da će baš ovaj put funkcionirati, a u najgorem slučaju on je stvaranje nove jame za uhljebe gdje će se smještati politički podobni. Poslužit će i za pokoji veliki plan izvlačenja novaca građana iz proračuna, paravan za pljačku sredstava iz Projekta Slavonija i opravdanje za sve buduće lopovske namjere vezane uz poljoprivredu, prehrambeno-prerađivačku industriju i državna poduzeća. 

Nesposobnost ili lopovluk? Možda oboje?

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala