Ovi Indijci zarađuju prodajući smeće

Ovi Indijci zarađuju prodajući smeće
Fotografije ne prikazuju ljude koji se spominju u tekstu Foto: EPA

"VIKENDOM ima najviše posla", kaže 34-godišnji Govind, koji se nije želio predstaviti punim imenom, dok okružen hrpama otpada stoji usred odlagališta smeća u Gurgaonu, predgrađu indijskog Delhija. Lijevo od njega su vreće s papirom, slijede gomile stakla, plastike, metala i još mnogo toga. Govind i njegov brat Joginder već 10 godina vlasnici su tvrtke Shiv Scrap Dealers i bave se otpadom, odnosno traže bilo kakvu vrijednost u onome što su drugi ljudi odbacili kao smeće, objavio je BBC.

"Smeće se s godinama promijenilo. Sve je mnogo lakše, ima puno više plastike nego prije, a bakrene žice zamijenilo je srebro", objašnjava 38-godišnji Joginder, otkrivši da braća mjesečno zarade oko 430 dolara.

Njihovo dvorište dijeli zid sa stambenom zgradom. Gusta krošnja zaklanja sunce. Valovite metalne ploče služe kao krov za papir i karton, a sve ostalo smješteno je pod otvorenim nebom. S obzirom na to da braća ovdje provode dosta vremena, u uglu je štednjak za kuhanje čaja te krevet za slučaj da moraju prenoćiti. Joginder kaže da na smjenu čuvaju otpad. S dozom ponosa objašnjava da sve što što trenutačno drže u dvorištu vrijedi tisuće dolara, pravo bogatstvo u Indiji.

Trgovci otpadom u središtu su indijske uglavnom neformalne, ali snažne reciklažne industrije. Roshan Miranda, osnivač Waste Venturesa, kompanije koje se bavi menadžmentom otpada, kaže kako većina indijskih gradova ne prikuplja smeće od vrata do vrata. No Indijci stvaraju sve više smeća jer gotova hrana istiskuje kuhanje, sve je preplavila jeftina elektronika, a mobiteli su prepuni aplikacija za dostavu. A duboko ukorijenjeni osjećaj štedljivosti generirao je široku i nezaobilaznu mrežu neformalnih skupljača smeća. Prema vladinim procjenama, Indija godišnje stvara 62 milijuna tona smeća, no ne postoje podaci o radnoj snazi koja ga prikuplja, sortira i prodaje.

Posao mu je registriran i plaća porez

Iako skupljači otpada postoje već desetljećima, vukući svoje rikše kroz gradske četvrti, Govind se modernizirao. On koristi naprtnjaču i bijeli kombi, a njegovo je poslovanje registrirano i plaća se porez. Završio je srednju školu, ali nikad nije studirao. Sa suprugom i dvojicom sinova, od 13 i 10 godina, živi u naselju udaljenom 15 kilometara. Otpad je počeo skupljati nekoliko godina nakon svoga brata.

Upravo se vratio iz obilaska stambenih zgrada s druge strane nacionalne autoceste. Rutina je uvijek otprilike ista. Svake subote i nedjelje od 9 sati ujutro zvoni na vrata stotina domova na području od 12 četvornih kilometara. I tako osam sati dnevno. Ljudi ga dočekuju s tjednim zalihama knjiga, papira, kartona od Amazonovih pošiljki, plastikom, kolutovima žica, metalnim predmetima raznih oblika i veličina. On sve prikupljeno važe i plaća.

"U Indiji moramo platiti kako bismo reciklirali. U drugim zemljama ljudi plaćaju da bi netko došao i odvezao otpad na reciklažu. To su mi rekli moji klijenti koji su stranci. Oni su jedini koji se ne cjenkaju", kaže Govind.

No taj financijski poticaj vjerojatno je jedini razlog zbog kojeg mnoga kućanstva sortiraju barem dio svoga otpada. To je također razlog zbog kojeg skupljači otpada uzimaju gotovo sve što mogu. Indija reciklira i ponovno koristi otprilike 90 posto PET ambalaže, čvrste i višenamjenske plastike od koje se proizvode boce i kontejneri. U Indiji je taj postotak veći nego u Japanu ili Europi.

Metal je najskuplji

Većinu Govindovog otpada, čak 80 posto, čini papir. Svaki tjedan skupi se oko 2000 kilograma novina, časopisa, knjiga i kartona. No radi se o najmanje vrijednom otpadu, koji vrijedi jedva pola dolara za kilogram. Metal je najskuplji, oko dolar po kilogramu, ali čini samo 10 posto tjedne količine prikupljenog otpada. Govind kaže da ljudi ne odvajaju plastiku, nego takvu ambalažu uglavnom bacaju bez previše razmišljanja.

"Dobivamo vrlo malo plastike jer sve završava u smeću. Ono što dođe do nas obično je čisto", govori Govind. U Indiji postoje dvije skupine skupljača otpada, “čisti" poput Govinda, koji skupljaju ono što je unaprijed odvojeno za recikliranje, te oni koji prebiru po smetlištima i kantama pokušavajući pronaći nešto vrijedno.

“Oni koji skupljaju otpad po kućama smatraju se višim od onih koji kopaju po odlagalištima", kaže Miranda, čija tvrtka radi s ovim potonjima. Većina takvih skupljača u Indiji pripada nižim kastama jer se taj posao smatra nečistim. Govind pripada Brahmanima, najvišoj kasti u hinduizmu, koja se kroz povijest distancirala od takvih poslova. Govind kaže da se ne stidi svoga posla, ali ne želi da njegovo lice bude na javnim fotografijama. Preko tjedna on radi druge poslove i ne želi da njegovi poslodavci saznaju da preko vikenda skuplja otpad.
U Govindovu dvorištu uvijek je puno posjetitelja. Skupljači koji pretražuju smetlišta donose svoj otpad, baš kao i susjedi. Neki ljud čak kupuju odbačeni namještaj i ostale sitnice pronađene u smeću. "Ovo je trgovina i svatko može doći kad god poželi. To su naši kupci", kaže Joginder. Kad završi kupoprodaja, počinje sortiranje.

Papir odlazi u skladište u Palamu, predgrađe Delhija, a potom u tvornice u susjednoj saveznoj državi Uttar Pradesh. Metal se šalje u Mayapuri na zapadu grada, jednu od najvećih indijskih tržnica za otpadni metal, dok plastika ide u tvornice diljem Gurgaona. Elektronički otpad završava u Seelampuru na sjeveroistoku Delhija.

"Dobivamo mnoge predmete za koje ne znamo čemu služe dok ih ne otvorimo, poput pročistača zraka ili malih klima-uređaja", objašnjava Joginder. Budući da su žice i električki dijelovi najskuplji, braća često razbijaju uređaje golim rukama kako bi došli do njih. Tako u jako zagađenom gradu kao što je Delhi Joginder rastavlja pročistače zraka kako bi mogao prodati dijelove.
Posao je povezan s određenim opasnostima. Govind se više puta porezao na oštre predmete. Čuo je i za skupljača otpada koji je otvorio staklenu bocu, a kemikalija koja se izlila spalila mu je kožu. Naviknuo je i na još jedan neobičan aspekt ovog posla: "Mi znamo sve o nečijem životu. Znamo kad je netko kupio novi televizor ili organizirao party." Ponekad braća imaju posla i s tuđim uspomenama, albumima s fotografijama ili suvenirima. "Dobivamo mnogo fotografija, posebice svadbenih. Prodajemo ih zajedno s novinama. Što bismo trebali učiniti s njima", pita se Joginder.

Djeci iz susjedstva Joginder prodaje igrice, igračke i role. No neke stvari odnosi i svojoj kući: “U svom domu imam dva klima-uređaja s otpada." Na pitanje što ne vole u svom poslu, braća govore kako ne uživaju u sortiranju plastične ambalaže s ostacima mesa i smrdljivih boca s alkoholom. Naime, Govind je vegetarijanac i antialkoholičar. “Ponekad naiđemo na dječje pelene ili na predmete koje ne smijem ni izgovoriti", kaže Joginder, misleći na higijenske uloške, te zaključuje: “Ali ne ljutimo se ni na koga, takav je naš posao."

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara