JEDNA od ključnih osoba pokreta Croatian Makers, zahvaljujući kojem su deseci tisuća djece dobili priliku učiti uz pomoć najsuvremenijih edukacijskih tehnologija i svrstati se uz bok školaraca iz najrazvijenijih zemalja poput Danske ili Singapura, jest Vlado Lendvaj, informatičar iz Popovače.

Lendvaj je 14 godina bio profesor u srednjoj školi u Ivanić Gradu, gdje je predavao matematiku i informatiku. Uvijek je bio daleko ispred sustava javnog školstva u kojem je radio, zbog čega ga je na kraju i morao napustiti kako bi se mogao nastaviti razvijati u svojoj struci.

"Ministarstvo nije imalo sluha za stvari koje sam radio, pa sam napustio posao u školi"

“Završio sam matematiku na PMF-u i još me moja bivša nastavnica, čim je doznala da sam na kraju studija, pozvala da dođem raditi u školu, tako da sam prvih 14 godina radnog iskustva dobio u školi koju sam pohađao kao učenik. Predavao sam matematiku i informatiku, bio sam i voditelj informatičke učionice te se bavio sa svim stvarima oko informatike. Spojili smo školu na Carnet još 1996. godine. Napravio sam mrežu računala u svim razredima. Učenici su pred više od 15 godina na hodniku imali računala da za vrijeme odmora mogu ići na internet. Moji učenici su kao srednjoškolci u to doba držali svoje Linux servere spojene na internet, imali su web server, e-mail server i komunikacijske servere koji su prije 15-ak godina bili interesantni. Već tada smo radili stvari o kojima se sada tek razmišlja da se uvedu”, kaže Lendvaj.

Posao u školi odlučio je napustiti kada je vidio da ministarstvo nema sluha za stvari koje je radio.

“Kada sam razgovarao s ljudima u ministarstvu i Carnetu da nam se pomogne, da još više razvijamo te stvari i da se to proširi na druge škole, rekli su da oni nisu zainteresirani za to da nam pomognu jer imamo sve što oni planiraju u sljedećih dvadeset godina. Rekli su da se oni žele koncentrirati na druge stvari i zato sam morao otići iz školstva da bih mogao napredovati u struci”, kaže Lendvaj.

Obišao je cijelu Hrvatsku kako bi i djeca u najmanjim mjestima dobila modernu edukaciju

S Nenadom Bakićem povezao se na početku stvaranja Croatian Makersa i kreirali su robotičko natjecanje, u koje su se kasnije uključile brojne škole iz gotovo cijele zemlje. Održao je bezbrojne radionice programiranja kroz koje su prošle stotine nastavnika i tisuće djece, a kroz projekt STEM autom obilazi cijelu zemlju kako bi i u najmanjim mjestima djeca dobila priliku upoznati se s modernim tehnologijama.

“Nenad je prije otprilike četiri godine objavio na svom blogu da je nabavio nešto opreme za škole i sve ostale koji rade s djecom i da je voljan to podijeliti. Ja sam mu se javio i rekao da mi u Popovači (Robotičko-informatički klub Popovača op.a.) već takve stvari radimo, ali da nam uvijek nedostaje opreme. Pozvao nas je da dođemo kod njega doma, došli smo i dobili smo opremu. Bili smo prvi koji smo u pokretu Croatian Makers dobili opremu. Već tada, kad smo se prvi put susreli, razgovarali smo kako tu opremu iskoristiti da se ne podijeli i ostane po ormarima, nego da se osmisli način kako s time raditi, u obliku natjecanja koje bi bilo edukativno, a ne kompetitivno. Kompetitivnost bi bila sporedna. Tražili smo dugo vremena, skoro dvije godine, na čemu bi se to natjecanje moglo temeljiti. Bila je hrpetina kineskih raznih robotića koji su bili jeftini, ali nedovoljno kvalitetni. Bilo je i drugih robota koji su bili kvalitetni, ali preskupi da bi se postigla masovnost. Onda sam 2015. našao mBotove i poslao Nenadu poruku - to je to. Nenad je među rijetkim ljudima koji je u stanju shvatiti kada im se tako nešto kaže i objasni. Shvatio je i prihvatio i tako je krenulo. Mislim da smo Nenad, Paolo Zenzerović, naš šef operacija i ja postigli nekakvu sinergiju zbog koje smo uspjeli sve to postići s Croatian Makersima”, kaže Lendvaj.

Ne čudi i da ima uspješnu djecu - sve troje su bili državni prvaci u programiranju, a gimnazijalac Dorijan je i prvi učenik u Hrvatskoj koji ima medalje iz sva četiri STEM područja.

“Vilim, najstariji sin, student je prve godine FER-a, mlađ sin Dorijan je prvi razred XV. gimnazije u Zagrebu (MIOC), a kći Dora je 7. razred. Svi su oni bili državni prvaci u programiranju. Oni su u sve to ušli kroz igru. To je ono što naše školstvo i većina školskih sustava nisu svjesni, da sve stvari koje se trebaju naučiti se mogu zapakirati na puno zanimljiviji način - posve iste stvari - ali će onda čovjeku biti lakše učiti, stvorit će sinapse. Kao igra je to lakše nego u obliku nekih crno-bijelih slova i brojeva na papiru: zapamti to, ponovi i potrudi se da čim prije zaboraviš, da bi mogao učiti sljedeće”, kaže Lendvaj.

Dora i Dorijan - povratak s jednog od natjecanja (Izvor: Privatni album)

Što se tiče hrvatskog školstva, kaže da bi se ključni i duboki problemi koji postoje mogli riješiti bez prevelikih financijskih ulaganja. Smatra da je glavni problem školstva to što se svu djecu prisiljava da rade iste stvari, bez obzira na interese i sposobnosti.

“U hrvatskom školstvu postoje duboki problemi koji bi se mogli riješiti bez gotovo ikakvih ulaganja. Jedan od problema je taj da se prisiljava svu djecu da rade gotovo iste stvari. Postoje načini kako se to može riješiti. Primjerice, uvođenjem austrijskog i njemačkog sustava, u kojima se djeca podijele na A, B i C grupe i onda se bave onime što je na njihovu nivou. U ovom današnjem školstvu sva djeca su zakinuta jer potpuno različitih interesa i sposobnosti dođu u isti razred. Najslabiji su zakinuti jer ono o čemu se većinu vremena govori oni ne razumiju. Najbolji su zakinuti jer je ono o čemu se većinu vremena govori je njima dosadno, a ona većina prosječnih je isto zakinuta jer puno vremena nastavnici trebaju potrošiti da pomognu najslabijima, pa onda dio vremena moraju potrošiti da rade s naprednijima. Na kraju u takvom sustavu nitko ne dobije ono što treba. Također, potrebna je promjena paradigme da djeca prema dobi idu u iste razrede i slušaju isto gradivo. Puno više moglo bi se organizirati prema njihovim sposobnostima i interesima, poput izvannastavnih aktivnosti, u kojima oni ne bi dobivali ocjene za to čime se bave, ali bi se mogle formirati grupice onih koji se žele time baviti, kao što su danas glazbeni zborovi u kojima mogu sudjelovati svi, od 5. do 8 razreda, u jednoj grupi. Također se tako mogu okupiti i informatičari jer nije nužno da oni budu samo iz jedne generacije u grupi. Učenicima treba dati više takvih aktivnosti, a manje onog što je u redovnoj nastavi”, kaže Lendvaj.

Drugi veliki problem je, kaže Lendvaj, i sustav ocjenjivanja koji stvara sukobe između učenika i roditelja s jedne strane i nastavnika s druge strane.

“Problem je i ocjenjivanje. Previše energije se troši na sporedne stvari i na kraju se sve svede na to da svi imaju petice i imamo puno frustracija, a nismo dobili brojku koja bi stvarno bila iskoristiva i koja bi nešto govorila o razini znanja. Jako puno bi se napravilo kada bi se iz nekih predmeta ocjene potpuno izbacile, a iz onih u kojima ministarstvo i agencije misle da su potrebne neka naprave nekoliko jednakih testova kroz nekoliko godina koje će poslati svim školama i neka se učenici tako ocjenjuju. Tako bi se posve promijenio odnos učenika, roditelja i nastavnika jer bi postali suradnici. Vidimo sada i u ovim protestima da je nastalo ratno stanje između nastavnika, roditelja i učenika, iako uopće nema potrebe za time jer se može jednostavno organizirati školstvo u kojem bi oni bili suradnici i imali bi isti cilj. Njima bi onda bio cilj da u suradnji postignu što bolje rezultate na tim testovima, a ne da ratuju”, zaključuje Lendvaj.