DANAS je u Haagu izrečena konačna presuda ratnom lideru bosansko-hercegovačkih Srba Radovanu Karadžiću, koji je prvostupanjski 24. ožujka 2016. osuđen na 40 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti i niza drugih zločina. Drugostupanjski je osuđen na najveću moguću kaznu - doživotni zatvor. Njegova je žalba u gotovo svakoj točki odbijena.

Malo tko je u BiH napravio i potaknuo toliko zla

Žalbeno vijeće potvrdilo je zaključke prvostupanjske presude o odgovornosti Karadžića za etničko čišćenje Muslimana i Hrvata u BiH, za genocid u Srebrenici, za višegodišnje teroriziranje Sarajeva i za uzimanje pripadnika UN-a za taoce, kao i o sudjelovanju Karadžića u četiri udružena zločinačka pothvata u okviru kojih su ti zločini počinjeni. 

U ratu u Bosni i Hercegovini vjerojatno nema nijedne osobe koja je učinila i potaknula toliko zla kao Radovan Karadžić, predsjednik SDS-a i prvi predsjednik genocidne Republike Srpske, te je svaka presuda o njegovoj krivici djelomice i samo simbolička, s obzirom na to da su Karadžićevi zločini metafizičkih razmjera.

Rođen u Crnoj Gori, završio srednju školu i fakultet u Sarajevu

Tko je, dakle, Radovan Karadžić i kako je od sarajevskog psihijatra i ne baš uspješnog pjesnika postao beskrupulozni krvolok koji je zapovjedio uništavanje ne samo grada u kojemu se ljudski i profesionalno ostvari nego i cijele BiH?

Karadžić je rođen 1945. godine u Crnoj Gori, u selu Petnjica na planini Durmitor, a onda se njegova obitelj seli u grad Nikšić. Karadžić u Sarajevo dolazi kao 15-godišnjak, 1960. godine, te upisuje srednju medicinsku školu. Nakon toga u Sarajevu završava i Medicinski fakultet, a kao student se bavi i novinarstvom te počinje pisati poeziju. 

Na drugoj godini studija vjenčao se s kolegicom Ljiljanom Zelen, s kojom je 1967. dobio kćerku Sonju, a 1973. sina Aleksandra. Karadžić se zaposlio u sarajevskoj bolnici Koševo, specijalizirao psihijatriju te se počeo baviti i savjetovanjem sportaša pa je nekoliko godina pomagao sa psihološkim problemima nogometašima FK Sarajevo. U psihijatriji se naročito bavio neurozama i depresijama, a specijalnost su mu bile grupne terapije i psihoanalitičko tumačenje narodnih pjesama.

U zatvoru 1980-ih zbog financijskih malverzacija

Karadžić se početkom osamdesetih nakratko seli u Beograd, gdje je neko vrijeme bio i psihološki savjetnik igrača Crvene zvezde, no ubrzo se vraća nazad u Sarajevo. Tamo se pak upetljava u financijske malverzacije te je zbog toga uhapšen 1984. i sproveden u zatvor, u kojem se zbližava s još jednim optuženikom za muljaže Momčilom Krajišnikom, koji će mu kasnije postati jedan od najbližih suradnika u ostvarenju zločinačkog projekta pod nazivom Republika Srpska. 

Karadžić je u istražnom zatvoru proveo 11 mjeseci te je kasnije osuđen na 4 godine zatvora, no nakon žalbe presuda mu je ukinuta jer Karadžić je tada već postao lider SDS-a, stranke koja je početkom devedesetih sa SDA-om i HDZ-om BiH ušla u koaliciju i preuzela vlast nakon prvih demokratskih izbora koje su raspisali komunisti. Karadžić definitivno nije bio jedini kriminalac koji se zahvaljujući padu komunizma prometnuo u velikog nacionalnog lidera, no teško je iz današnje perspektive ne žaliti što nije završio na četiri godine u zatvoru početkom devedesetih, umjesto što je postao predsjednik SDS-a.

Zloglasna prijetnja genocidom u listopadu 1991.

On je očito uživao u svojoj ulozi važnog političkog faktora, naročito nakon poniženja boravka u zatvoru, te se uspio u SDS-u nametnuti kao neupitni lider i pored jakih ličnosti kakve su bili Biljana Plavšić i Nikola Koljević.

U tom periodu raspada socijalističke Jugoslavije Karadžić počinje otvoreno i žestoko zagovarati velikosrpsku politiku te želi da BiH pod svaku cijenu ostane u istoj državi sa Srbijom kojom vlada Slobodan Milošević. Od niza njegovih javno izrečenih strašnih prijetnji u mjesecima pred početak rata najpoznatiji je i najzloglasniji govor u Skupštini BiH u kojemu je najavio nestanak muslimanskog naroda ako građani BiH na referendumu izglasaju neovisnost.

"Put kojim vodite Bosnu i Hercegovinu je ista ona autostrada pakla i stradanja kojem su pošle Slovenija i Hrvatska. Nemojte misliti da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao a muslimanski narod možda u nestanak jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje”, prijetio je Karadžić s govornice parlamenta u Sarajevu 17. listopada 1991. godine. Ne može se reći da nije učinio sve u svojoj moći kako bi ostvari to obećanje.

Uživao u opsadi Sarajeva

Karadžić se, za razliku od nekih drugih političara poput Miloševića, nikad nije pretjerano pretvarao da je on faktor mira, nego je 1992. odlučno stao kao politički lider na čelo vojnih snaga bh. Srba i JNA, koje su pokrenule rat u BiH i radile sve na ubijanju ljudi, uništavanju gradova i razbijanju BiH. Rado je pozirao na pozicijama vojske Republike Srpske iznad Sarajeva, dovodio strane goste da mitraljiraju po gradu koji mu je sve dao u životu te se dičio svojom beskrupuloznošću, predstavljajući se kao srpski Mesija koji sve to radi da bi obranio srpski narod od nepostojeće ugroze.

Karadžić je bio predsjednik Republike Srpske od 17. prosinca 1992. godine do 19. srpnja 1996. godine, kada se posljednji put pojavio u javnosti. U ovom periodu Karadžić je obavljao i dužnost vrhovnog komandanta oružanih snaga RS-a. U tom periodu su oružane snage pod njegovim zapovjedništvom počinile strašne zločine, etničko čišćenje i genocid diljem BiH, od Prijedora do Srebrenice, razarale niz gradova a najsvirepije Sarajevo, izvele masovna silovanja Bošnjakinja, osnovale koncentracijske logore za Bošnjake i Hrvate, vršile nevjerojatne pokolje poput onoga na slavnom mostu u Višegradu itd. Taj katalog užasa i bezdušnosti jednostavno nije moguće sažeti u jednom članku.

Mladić ga je još u svibnju 1992. upozorio da je njihova politika genocidna

U ratu je Karadžić još više procvjetao, obožavao je hodati okolo u maskirnoj uniformi, pozirati medijima i davati intervjue CNN-u, cijelo vrijeme uvjeravajući svjetsku javnost da on ne čini ništa loše i da samo brani srpski narod, dok je metaforički bio prvo u krvi do koljena, a onda u krvi do grla. Novinari su čak izvještavali, pozivajući se na njegove najbliže suradnike, da je pred ogledalom u svojem kabinetu na Palama vježbao poze i govore, dakle baš kao što je to činio Adolf Hitler.

O tome gdje neizbježno vodi Karadžićeva politika nije imao dvojbe ni Ratko Mladić, koji je na zasjedanju tzv. Skupštine bosanskohercegovačkih Srba u svibnju 1992. izjavio sljedeće: “Prema tome, mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto pa da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je, to neće, ja ne znam kako će gospodin Karadžić i gospodin Krajišnik to objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid.”

I doista je bio genocid, iako je u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi to jedina točka optužnice po kojoj je Karadžić oslobođen - konkretno za genocid u sedam općina u BiH među kojima je, primjerice, Prijedor - s obzirom na vrlo visok pravni prag dokazivanja genocida koji naročito komplicira obaveza dokazivanja genocidne namjere, koja se pak pravno tumači kao jedina moguća interpretacija nečijih riječi i djela. No bez obzira na tu pravnu zavrzlamu, nema sumnje da je iza Karadžićeve politike ostalo oko 100 tisuća mrtvih u BiH te materijalno i duhovno razorena zemlja, u kojoj i danas cvjeta mržnja koju je Karadžić posijao.

Karadžićevi zločini su se isplatili u vidu Republike Srpske

Haški je sud 1995. godine podigao protiv Karadžića optužnicu za genocid, teške povrede ženevskih konvencija, kršenje zakona i običaja rata i zločine protiv čovječnosti. On je dotad bio opasno kompromitiran kao nevjerojatan krvolok, svjetski mediji su ga nazivali “Mesarom iz Bosne”, tako da je u ime bh. Srba u Daytonu pregovarao Slobodan Milošević, koji se ipak izborio za to da međunarodna zajednica prizna Karadžićevo životno djelo - etnički očišćenu Republiku Srpsku - kao jedan od dva entiteta koji danas sačinjavaju BiH. 

Tužno je koliko i istinito da su se Karadžiću u političkom smislu genocid i ratni zločini itekako isplatili te da je u velikoj mjeri ostvario ono što je htio, a to je destrukcija suživota u BiH i pretvaranje bh. Srba u ekstremne nacionaliste koji su uvjereni da im susjedi rade o glavi pa ih je zato u redu masovno poklati. Karadžić je za jednog čovjeka posijao u samo nekoliko godina zavidnu količinu zla i mržnje, talent za bešćutnu destrukciju mu se doista ne može poreći.

U bijegu od Haaga napisao roman

Nakon uspostave mira u BiH, a i zbog haške optužnice, Karadžić nestaje iz javnosti te ga se godinama nije uspjelo "locirati, identificirati, uhititi i transferirati" u Haag. Međunarodne snage u BiH su intenzivno tragale za njime i vojnim zapovjednikom VRS-a Ratkom Mladićem, ali ih nisu uspjeli naći. Karadžić je u ilegali uspio čak napisati roman "Čudesna kronika noći" koji opisuje život u Sarajevu osamdesetih i koji je u Srbiji postao bestseler.

Prema opisu nakladnika, "bogato je prožet autobiografskim slojem, intoniran duhom milosrđa i razumijevanja, vedrog i gorkog humora, ovaj roman je, usprkos svemu, afirmirao pjesničke i humanističke kvalitete svoga autora, ranije ovjenčane književnim nagradama imenom Jovana Dučića, Branka Ćopića, Mihaila Šolohova…" Treba gajiti specifičan moralni idiotizam da se nešto tako napiše o Radovanu Karadžiću, ali takvih ljudi, nažalost, ne manjka.

Godinama glumio nadriliječnika Dragana Dabića

Konačno je 2008. godine uhapšen u Beogradu kao Dragan Dabić, nadriliječnik zarastao u dugu bijelu bradu i s perčinom na glavi, što također dosta otkriva o psihičkoj konstituciji Karadžića: od pravog i cijenjenog liječnika on je nakon počinjenja strašnih zločina postao karikatura liječnika, tip koji savjetuje da se prave bolesti liječe kristalima ili pijenjem vlastite mokraće, postajući tako preteča danas u Srbiji popularnog "doktora" Miroljuba Petrovića.

U Haagu je Karadžić poricao sve optužbe na svoj račun, tvrdeći da je on bio najveći mirotvorac u BiH i da nikad nije želio rat te je uspio izgovoriti i nove rečenice koja su nadogradile njegovo ionako već ogromno beščašće. 

Karadžićeve laži iz Haaga

Slijedi proizvoljni top pet od niza tih laži: 1. "Ja sam blag čovjek, pun tolerancije i razumijevanja." 2. "Umjesto što sam optužen za događaje iz građanskog rata, trebali su me nagraditi za sve dobre stvari koje sam učinio." 3. "Nije rat započinjala srpska strana i nije bilo rata prije nego što bi ga započela muslimanska strana. Nema rata dok ga ne započnu ekstremisti Stranke demokratske akcije. Rat je bjesnio mimo naše volje. Sve vrijeme je u pitanju bila samo naša odbrana." 4. "Nisam držao Sarajevo pod opsadom."  5. "Svaka granata koja je pala po Sarajevu je lično mene boljela."

Obrana mu ipak nije bila pretjerano uvjerljiva te je prvostupanjski prije dvije godine osuđen na 40 godina zatvora, što bi s obzirom na njegove godine trebao biti doživotni zatvor. Danas je ta kazna doista i preinačena posve zasluženo u doživotni zatvor, što je bila i jedina ispravna odluka koju je Žalbeno vijeće moglo donijeti.

U Republici Srpskoj je nacionalni heroj

Bez obzira na sve, Karadžića u Republici Srpskoj i Srbiji mnogi smatraju nacionalnim herojem, a to se manifestira na niz morbidnih načina, od kojih je svakako jedan od najgorih onaj da se u Istočnom Sarajevu jedan studentski dom zove po Radovanu Karadžiću.

Taj je dom s takvim nazivom oduševljeno otvorio tadašnji predsjednik RS-a Milorad Dodik, danas član Predsjedništva BiH i vjerojatno najuspješniji nastavljač karadžićevske politike rasturanja BiH, ali drugim sredstvima.

Jedina prava pravedna kazna za Karadžića je ukidanje Republike Srpske za njegova života

Bilo kakva kazna Karadžiću, uključujući i danas dosuđeni doživotni zatvor, nikada ne može biti odgovarajuća i razmjerna u odnosu na njegove zločine. Ako bi se Karadžića osudilo na smrt, što je anticivilizacijsko nasilje kakvo je on sam u svojem političkom životu provodio, to ne bi bilo ni približno pravdi, a ni zadovoljavajućoj osveti jer je iza njega ostalo 100 tisuća ubijenih ljudi i stotine tisuća ranjenih, protjeranih, raseljenih, unesrećenih, silovanih. Pa čak i ako bi se - kao u nekoj epizodi “Black Mirrora” - Karadžića smaknulo pa oživjelo pa smaknulo 100 tisuća puta, to se i dalje ne bi moglo smatrati pravdom i odgovarajućom kaznom za počinjeno zlo.

Jedina stvar koja bi bila doista pravedna kazna za Radovana Karadžića je da za njegova života, koji će provesti trunući u zatvoru, bude ukinuta Republika Srpska. Ako ga ta genocidna tvorevina nadživi, bit će to šamar u lice svemu dobrom, lijepom, pravednom, moralnom i civiliziranom na ovom svijetu.