IAKO nuklearna elektrana poznata kao "ledeni Černobil" zabrinjava borce za okoliš, Dale Klein, bivši predsjednik Nuklearne regulatorne komisije, ističe da taj naziv ipak nije opravdan, prenosi The Verge.

Pojedinci rusku nuklearnu elektranu u Arktičkom krugu nazivaju ledenim Černobilom. Iako nema dovoljno informacija za točnu procjenu opasnosti, plutajući nuklearni reaktori nisu nužno razlog za uzbunu.

Plutajuća elektrana po imenu Akademik Lomonosov gradi se od 2009. godine, a polako se prebacuje iz Sankt-Peterburga u grad Murmansk, gdje će se ove jeseni napuniti njezina dva nuklearna reaktora.

Plan je da teglenica otputuje za Pevek na ljeto 2019. godine, gdje će pružiti dovoljno energije za opskrbu 100.000 ljudi. Dva nuklearna reaktora na teglenici mogu proizvesti do 70 megavata električne energije.

Strah od razornih nesreća

Greenpeace se brine da će reaktori ugroziti okoliš i da je trenutna kontrola elektrane nedovoljna. Razorne nesreće već su se događale – primjerice, 1986. godine eksplodirala je nuklearna elektrana u Černobilu te prouzrokovala toliko zračenje da djeca i dalje ne smiju živjeti u blizini te lokacije. U Fukushimi u Japanu razoran potres i tsunami prouzrokovali su nuklearnu nesreću koja je dovela do evakuacije više od 100.000 ljudi – a mnogi se još nisu vratili.

Ipak, podsjetimo se činjenice da američka mornarica ima više od 80 ratnih brodova na nuklearni pogon, a Rusija također raspolaže flotom na nuklearni pogon koja uključuje ledolomce.

Ideja korištenja nuklearnih reaktora za napajanje električne mreže na kopnu nije toliko raširena. Nakon što je uragan razorio elektroenergetski sustav havajskog otoka Kauai 1982. godine, američka je mornarica kao rješenje predložila nuklearnu podmornicu. Također je otkriveno da je brod iz Drugog svjetskog rata postao plutajućom nuklearnom elektranom na jezeru Gatun. 

Nuklearne elektrane na kopnu i moru

Ipak, Dale Klein napominje da stvaranje nuklearnog reaktora koji ne predstavlja opasnost na otvorenom moru nije lako. U nuklearnim elektranama na kopnu, nuklearna jezgra najčešće se nalazi u zaštitnoj kupoli od armiranog betona debljine oko 120 cm, koja bi bila suviše teška za mobilnu nuklearnu elektranu. U nastavku slijedi The Vergeov intervju s Kleinom, u kojem on progovara o sigurnosti, zaštiti i taktikama zastrašivanja vezanima za nuklearne elektrane.

Nuklearne elektrane funkcioniraju tako da se toplina dobivena nuklearnom reakcijom koristi za proizvodnju pare koja pokreće turbinu za proizvodnju električne energije. Kako treba prilagoditi nuklearni reaktor da bi on mogao funkcionirati na moru?

Na kopnu vam je uvijek jasno gdje je gravitacija. Kad nešto grijete, stvorit će se para na način koji je jako predvidljiv. U slučaju reaktora koji nema uvijek istu vertikalnu usmjerenost, obilježja protoka tekućine ponešto će se razlikovati, a vi ćete to trebati analizirati kako biste se uvjerili da su vaši sustavi prikladni za uklanjanje topline.

Koji su izazovi stvaranja mobilnog nuklearnog reaktora – pogotovo na moru?

Pravi izazov je smještanje nuklearne jezgre. Strukture za nuklearne jezgre obično su teške, što znači da su potrebni veliki brodovi. Alternativa su manje čvrste strukture koje su sigurno laganije. Još jedan izazov su izvanredni događaji – poput velikih valova, uragana ili nepovoljnih vremenskih uvjeta – kada treba analizirati kako stabilizirati brod i kako postići da sve komponente ostanu aktivnima dok se brod ljulja.

Pojedinci rusku nuklearnu elektranu u Arktičkom krugu nazivaju "ledenim Černobilom". Je li taj naziv opravdan?

Ne, to je samo taktika zastrašivanja koja nema nikakvu znanstvenu osnovu i samo potiče ljude na razmišljanje o mogućim nesrećama.

Što znanost kaže o mogućim opasnostima?

Kao i kod nosača zrakoplova i podmornica, treba provesti detaljnu analizu kako bi jezgra reaktora uvijek bila prekrivena vodom. Postoje sigurnosne granice u cijelom sustavu, postoje pomoćne pumpe, pomoćni sustavi, a tu su i stručnjaci te je stoga moguće upravljati nosačima zrakoplova i podmornicama i kad reaktor nije uvijek okomit – budući da brodovi idu gore dolje i s jedne strane na drugu.

Nakon što se provede analiza, postane jasno koliko će se brod vjerojatno ljuljati te koliko će se kretati gore-dolje zbog valova.

Da vi vodite tu teglenicu, koje biste mjere sigurnosti i zaštite poduzeli?

Postojalo bi mnogo pomoćnih sustava i mnogo opcija. Ako bi neki dio opreme prestao funkcionirati, imali bismo pomoćni na raspolaganju. Sigurnost će biti izazov – kad nosači zrakoplova i podmornice stignu u pristanište, dočekaju ih brojne vojne sigurnosne mjere i mnogo drugih sustava za detekciju koje otkrivaju potencijalne zle namjere. Stoga se postavlja pitanje kako spriječiti teroriste koji pokušavaju oštetiti te sustave? I kako se nositi s olujama, uraganima i tajfunima?

Kad bi došlo do izlijevanja radioaktivnog otpada u more, koliki bi to problem predstavljalo? 

Kad bi došlo do problema nasred oceana, učinak koji bi to imalo na kopnu bio bi minimalan. No u slučaju usidrene teglenice koja stvara električnu energiju 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu, izlijevanje bi imalo utjecaja na okoliš na kopnu. Zato treba osigurati da se to nikada ne dogodi.