PARLAMENTARNI IZBORI

Ovo su najgori užasi iz programa stranaka, neke ideje su jako opasne

Ovo su najgori užasi iz programa stranaka, neke ideje su jako opasne
Foto: Marko Prpic/Goran Stanzl/PIXSELL

AKO bismo izborne programe vodećih hrvatskih stranaka mogli opisati kao ekonomski horor, onda se programi nekih manjih stranaka, bez puno sustezanja, mogu ocijeniti kao nerealna i populistička obećanja izvan prostora i vremena.

>> Programe vodećih stranaka najbolje opisuju dvije riječi - ekonomski horor

Što je zajedničko programima manjih stranaka? Nemaju pojma kako platiti svoje fiks-ideje 

Zajedničko većini programa manjih stranaka je, naime, da Hrvatsku vide kao autarkičnu i samodostatnu cjelinu, u kojoj vlast može raditi što god poželi, ne vodeći pritom računa o obvezama koje zemlja ima prema EU i drugim međunarodnim institucijama.

Doduše, nema nikakve sumnje da je Hrvatska još uvijek poprilično nesređena zemlja, čijim je funkcioniranjem velik broj njenih građana nezadovoljan. Ipak, rješenja za te probleme ne mogu se tražiti u idejama čija bi primjena ne samo udaljila Hrvatsku od ostatka EU i svjetskih trendova, nego bi joj se na kraju mogla vratiti poput bumeranga s povećim računom. Osim toga, pitanje je i tko bi platio realizaciju ideja koje nisu nimalo jeftine.

Hrvatsku vide kao izolirani otok

"Kod dobrog dijela programa prevladava uvjerenje da je Hrvatska izolirani otok. Međutim, ona to nije, dio je EU. Zato bilo kakva  promjena poreza ili uvjeta poslovanja otvara rizik od bijega kapitala, što bi nam se itekako moglo obiti o glavu", upozorava ekonomski analitičar Goran Šaravanja.


Goran Šaravanja

Most ne shvaća kako funkcionira blagajna EU

Analizu izbornih obećanja manjih stranaka počinjemo programom Mosta, s obzirom na to da se radi o stranci koja je već sudjelovala u izvršnoj vlasti, i to u dvije vlade - Tihomira Oreškovića i Andreja Plenkovića. Vjerojatno zbog iskustva u vlasti, program Mosta nešto je bliži mainstreamu u odnosu na programe drugih manjih stranaka. No i u Mostovu programu dominira zatvoreni pristup u pogledu na hrvatsku ekonomiju.

Tako, primjerice, u Mostu ističu kako se protive uvođenju europskih poreza koji bi bili isključivi prihod EU. Pritom zaboravljaju da u EU-klubu, osim Hrvatske, sjedi još 26 članica, od kojih su mnoge puno veće i jače ekonomije od Hrvatske, kao i da Hrvatska, zbog svoje nerazvijenosti, iz blagajne EU više novaca dobiva nego što u nju uplaćuje. Drugim riječima, čak i ako bi se uvodio novi porez koji bi bio u isključivoj nadležnosti EU, a što je još uvijek samo teoretska mogućnost, velike su šanse da bi Hrvatska od njega zapravo imala koristi.

Svi su protiv eura - i ljevica i desnica

U Mostu se protive i uvođenju eura dok Hrvatska ne bude, po njima, spremna za to. Protivljenje uvođenju eura, ili barem želja da se u Hrvatskoj na što je moguće dulje razdoblje odgodi uvođenje jedinstvene europske valute, u fokusu je i većine drugih manjih, pa i nekih većih stranaka, poput Domovinskog pokreta. U strankama, međutim, zaboravljaju da je Hrvatska, kao uostalom i sve nove članice, potpisivanjem pristupnog ugovora pristala i na uvođenje eura, naravno, ne odmah, nego kada se za to stvore uvjeti.

Zaboravljaju i da je hrvatsko gospodarstvo visoko eurizirano: većina ljudi štedi i zadužuje se u eurima, u eurima računamo cijene najma stanova i apartmana, kao i cijene stambenog prostora i ostalih nekretnina, a mnogi čak i plaće. Iz eurozone nam dolazi najviše turista, a s njom najviše i trgujemo. Ukratko, Hrvatska je već sada pupčanom vrpcom vezana uz Frankfurt i eurozonu, znatno više nego neke druge nove članice EU, a ta vezanost je takva da njena monetarna politika ima tek mali prostor za djelovanje.

"Već više od 50 godina štedimo i računamo u stranoj valuti. Najprije je to bila njemačka marka, a sada je to euro. Stoga doista ne razumijem u čemu je problem s uvođenjem eura. To će, uostalom, najviše koristiti malim i srednjim poduzećima, koja su okosnica hrvatskoga gospodarstva, a kojima bi ulazak Hrvatske u eurozonu smanjio trošak financiranja", napominje Šaravanja.

Protiv prodaje poljoprivrednog zemljišta strancima

No Mostov program nastavlja u tzv. suverenističkom tonu pa se tako poručuje da će se zalagati da poljoprivredno zemljište ostane rezervirano za poljoprivrednike iz Hrvatske sve dok oni ne dostignu ekonomsku snagu poljoprivrednika iz drugih država. Drugim riječima, u Mostu se očito zalažu za svojevrsnu zabranu prodaje poljoprivrednog zemljišta strancima, iako su svjesni da je ovakva poljoprivreda kakvu imamo, s malim i usitnjenim posjedima i sa zastarjelom mehanizacijom, ako je poljoprivredna imanja uopće i imaju, te s velikim subvencijama zapravo glavna prepreka jačanju hrvatskog poljoprivrednog sektora. O obvezama prema EU nećemo ni govoriti.

Roditeljski dopust davali bi i bakama i djedovima

U Mostovu programu dotakli su se i europske energetike pa ističu kako se protive gradnji Sjevernog toka 2 za koji smatraju da će Europu učiniti još ovisnijom o ruskom plinu. Inzistiranje na diverzifikaciji dobavnih pravaca plina svakako je za pohvalu, ali problem je što oko Sjevernog toka 2 Hrvatsku zapravo nitko ništa neće ni pitati, s obzirom na to da taj plinovod ne prolazi ni blizu Hrvatske.

Jedna od zanimljivijih ideja iz Mostova programa je prijedlog da bake i djedovi mogu koristiti roditeljski dopust i za to primati naknadu u iznosu od 2328,20 kuna. U Mostu i inače predlažu širenje prava roditeljskog dopusta, i to kao jednu od svojih demografskih mjera. Naravno, sve to košta, ali računice u kampanji ipak nisu bitne.

Radnička fronta bi uvodila porez na štednju. Znaju li što će se dogoditi ako to prođe?

Nekonvencionalnih ideja ne manjka ni kod drugih manjih stranaka koje također imaju šanse ući u sabor pa čak i sudjelovati u kreiranju nove vlade. U Radničkoj fronti, primjerice, upozoravaju da 1,7 posto najbogatijih u Hrvatskoj drži preko 40 posto štednje u bankama pa predlažu oporezivanje štednih uloga. I o toj ideji ekonomisti imaju svoje mišljenje.

"Ako uvedemo porez na štednju, onda će štednja otići u druge zemlje u kojima se ona ne oporezuje", upozorava  Šaravanja.

Suvlasnik Nanobita Alan Sumina u svom je postu na Facebooku otišao i korak dalje i upozorio da bi provedba te ideje mogla dovesti do urušavanja gospodarstva. Banke, naime, štednju plasiraju u kredite, a odlazak štednje preko granice smanjio bi i kreditnu moć banaka, dok bi se uvjeti kreditiranja pooštrili, odnosno kamate bi porasle.

Realizacija ideja Radničke fronte otvorila bi rupu bez dna

Također, u Radničkoj fronti naglašavaju kako se zalažu za reindustrijalizaciju zemlje. Štoviše, ističu kako se zalažu za okretanje industrijama s jakim know-howom. U cijeloj toj priči, međutim, ostaje visjeti u zraku način kako bi te ciljeve ostvarili. Naime, za reindustrijalizaciju zemlje i razvoj industrija s velikim udjelom know-howa potrebni su strani ulagači, koje ideje za kakve se zalaže Radnička fronta ne privlače, već tjeraju. 

Naravno, reindustrijalizaciju bi mogla provesti i sama država, ali za to joj nedostaje novaca, a iskustvo nas uči da državna industrija, u pravilu, znači i veliko subvencioniranje, koje za sobom povlači i korupciju, što onda predstavlja rupu bez dna, čemu nas, uostalom, uče i brojni primjeri posljednjih 30 godina. Uostalom, veliko je pitanje bi li podržavljena hrvatska industrija na svjetskom tržištu, na kojem se državne subvencije nalaze pod posebnom paskom, uopće išta i mogla prodati.

U programu Radničke fronte nudi se i renacionalizaciju poduzeća u stranom vlasništvu, odnosno podržavljenje ekonomije, u kojoj država ionako ima preveliku ulogu, svakako veću nego u većini razvijenijih tranzicijskih zemalja. Pozabavili su se i funkcioniranjem središnje banke pa HNB-u preporučuju da smanji stopu obvezne rezerve i tako oslobodi tzv. zarobljeni novac. Nejasno je gdje je u takvom konceptu monetarne politike stabilnost cijena i nacionalne valute jer tako veliko i naglo smanjivanje stope obvezne rezerve djeluje upravo u suprotnom pravcu.

Možemo! bi gradio javne stanove za najam i tako srušio cijene nekretnina

Njihov koalicijski partner, platforma Možemo!, kao jedan od lajt motiva svog izbornog programa ima gradnju javnih stanova. Prioritet stambene politike, ističu u toj platformi, ne bi smio biti u subvencioniranim bankarskim stambenim kreditima, nego u razvoju fonda javnih stanova za najam. Takvih je stanova u Hrvatskoj, izračunali su u Možemo!, samo dva posto, dok je europski prosjek 15 posto. Na taj bi način država izravno utjecala na tržište nekretnina: pale bi cijene nekretnina, a javni stanovi, budući da bi bili u javnom vlasništvu, ne bi se mogli prodavati.

Među radikalnijima je Živi zid

Još radikalnije ekonomske ideje iznose u platformi Dosta pljačke, čija je okosnica Živi zid. Donijeli bi zakon o porijeklu imovine i podupirali pošto-poto domaću poljoprivrednu proizvodnju. Neoporezivi dio dohotka povećali bi na 7500 kuna, što onda otvara i pitanje razloga postojanja poreza na dohodak i prireza ako ih najveći dio građana uopće ne bi plaćao, dok bi minimalnu plaću povisili, kako najavljuju, na 5000 kuna.

Bacali bi novac iz helikoptera

Posebno zanimanje pokazuju za monetarnu politiku i bankarski sektor. HNB bi, po njima, novac trebala bacati, kako se to kaže, iz helikoptera. Tako bi središnja banka, po njima, svakom punoljetnom građaninu trebala dati po 4000 kuna, čime bi se, kako napominju, poticala potrošnja, a time i proizvodnja. Na HNB, očito, gledaju kao na bankomat. Taj bi se novac, kažu u platformi Dosta pljačke, mogao koristiti samo za domaće proizvode.

Smatraju i da bi HNB trebao izravno financirati državu. To je, međutim, u suprotnosti s postojećim hrvatskim zakonima i propisima EU koji središnjoj banci jamče neovisnost, a kao glavnu zadaću joj postavljaju stabilnost cijena i tečaja.

Sva sreća da male stranke neće moći provesti svoj program

Kao i kod programa vodećih stranaka, može se reći da je sreća što, kako su to ocijenili u konzultantskoj tvrtki MKPS, ni jedna stranka u Hrvatskoj nakon izbora neće moći u cijelosti provesti svoj program. No potreba za sklapanjem postizbornih koalicija veće stranke će natjerati da prihvate barem dio zahtjeva manjih partnera. Stoga se, analizirajući programe i većih i manjih stranaka, već sada može zaključiti da će se Hrvatska nakon izbora kretati u pravcu još jače uloge države. Pitanje je samo kako će na to reagirati u svijetu.  

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara