Ovo su najveće svemirske katastrofe koje će sigurno zadesiti čovječanstvo
MOŽEMO li mi uopće predvidjeti što će se dogoditi u dalekoj budućnosti, kakve nas opasnosti čekaju i kako će izgledati svijet u kojem živimo? Mnogi bi mogli reći da je tako nešto nemoguće; ako ne možemo znati hoće li sljedećeg mjeseca padati kiša, teško da možemo znati što nas čeka za stotinu godina.
Međutim, piše BBC, nije sve oko nas toliko kaotično kao što je vrijeme. Ponekad je moguće s velikom točnošću predvidjeti što će se dogoditi u godinama koje slijede, osobito je to slučaj u astrofizici i kozmologiji. Primjerice, sigurni smo da će u Velikoj Britaniji 23. rujna 2090. doći do potpune pomrčine Sunca jer se Mjesec, Sunce i Zemlja kreću u stabilnim i predvidivim orbitama. Slično tome, možemo, koristeći saznanja astrofizike, predvidjeti što će se najvjerojatnije dogoditi za vrijeme ekspanzije svemira.
Ovakav pristup se može opisati kao “fizikalna eshatologija”, izraz koji je skovao astronom Martin Rees kako bi oslikao korištenje astrofizike za modeliranje kretanja svemira. Rees je uzeo termin iz teologije u kojoj eshatologija označava proučavanje konačnih stvari kao što je kraj svijeta.
Dakle, koji su najveći izazovi s kojima će se u dalekoj budućnosti suočiti čovječanstvo? Možda ne možemo znati hoćemo li uspjeti prevladati ove nevolje, ali možemo biti sigurni da nas one čekaju.
Izazov broj 1: Preživjeti dulje od ostalih sisavaca
Prosječan životni vijek neke vrste sisavaca jest oko milijun godina. Kako bismo kao vrsta preživjeli dulje od tog perioda, moramo se naučiti nositi s raznim izazovima koji prijete našoj egzistenciji. Ne mislimo pritom samo na moguće nuklearne ratove ili pandemije već i na prirodne procese koji su cijelo vrijeme prisutni na našem planetu.
Za nekoliko desetaka tisuća godina morat ćemo se nositi s krajem trenutnog interglacijalnog razdoblja. Naime, mi sada živimo u kratkom periodu između dva ledena doba. Istina je da su naši preci uspjeli preživjeti ledena doba, ali tada su oni bili nomadsko pleme lovaca-sakupljača, a ne dio globalne civilizacije.
Također, suočit ćemo se s dramatičnim klimatskim varijacijama različitih geoloških razdoblja. U prošlosti Zemlja nije bila samo hladnija, bila je i toplija nego što je sada. Za vrijeme eocena prosječna temperatura bila je 10 stupnjeva Celzijevih viša, na Arktiku je bilo palmi i aligatora, a na području ekvatora bilo je toliko pakleno vruće da današnji čovjek ne bi nikako mogao tamo preživjeti.
A ako pogledamo još dalje u prošlost, na našem planetu je bilo toliko hladno da je cijela Zemlja bila zaleđena i izgledala je kao velika gruda snijega.
Zatim, prijete nam moguće erupcije supervulkana, udari meteora ili neke druge prirodne katastrofe za koje znamo da su u prošlosti dovele do masovnih izumiranja vrsta otprilike svakih 100 milijuna godina.
U konačnici, Homo Sapiens možda neće preživjeti kao vrsta jer će evoluirati u nešto sasvim drugo. Neprestano mutiramo i podložni smo prirodnoj selekciji, a moderna biotehnologija polako kreće u ozbiljnu modifikaciju naših gena.
Mala je vjerojatnost da ćemo za nekoliko milijuna godina izgledati isto kao sada, osim ako ne donesemo svjesnu odluku da želimo očuvati svoju sadašnju genetiku. Ako želimo opstati na Zemlji još milijardu godina, to znači da bismo trebali znati nositi se s katastrofama na planetarnoj razini i planirati unaprijed za razna geološka razdoblja. Pritom ćemo vjerojatno sličiti današnjem čovjeku kao što i on nalikuje trilobitu. Dakle, ironija je u tome da vjerojatno moramo, ako želimo preživjeti dulje od naših kolega sisavaca, postati nešto sasvim drugačije od onoga što sada jesmo.
Izazov broj 2: Preživjeti kraj životnog vijeka biosfere
Za oko milijardu godina doći će do kraja naše prirodne biosfere zbog povećane aktivnosti Sunca. Naš planet će se tada pregrijati i, ako se nešto ne poduzme, na njemu neće više biti moguć život.
Naravno, možda će naši budući naraštaji uspjeti za neko vrijeme zaštititi biosferu nevjerojatno naprednim inženjeringom. Primjerice, postoji mogućnost izgradnje neke vrste ogromne strukture koja će djelovati kao sjena, a koja će biti pozicionirana između Zemlje i Sunca. Možda ćemo u dalekoj budućnosti uspjeti pomaknuti Zemlju iz njezine sadašnje orbite više prema rubu Sunčeva sustava.
A možda ćemo uspjeti kolonizirati svemir. Čak i ako nam se sada čini nemogućim izgraditi samoodrživa naselja u svemiru, trebamo se sjetiti da imamo milijardu godina vremena da ih naučimo podizati.
Izazov broj 3: Preživjeti umiranje Sunca
Za otprilike 5 milijardi godina naše Sunce će početi rasti, širiti se i na kraju će se pretvoriti u ogromnog crvenog diva. Povećat će se toliko da će vjerojatno progutati i naš planet, a ako se to ne dogodi, toliko će ga ispeći da će se pretvoriti u mrtvu i beživotnu stijenu.
Ako želimo preživjeti ovaj sigurni budući scenarij, morat ćemo naseliti druge solarne sustave, što će zahtijevati naprednu tehnologiju i izuzetno brze svemirske letjelice.
Izazov broj 4: Preživjeti kraj svih zvijezda
Možda neki nisu to znali, ali upravo proživljavamo vrhunac rađanja novih zvijezda u svemiru. No, razina formiranja zvijezda će se smanjiti, a za 10-100 trilijuna godina više neće biti ni crvenih patuljaka. Ako tada još uvijek budemo usred našeg svemira, trebat ćemo osmisliti neki drugi izvor energije koji ne bi dolazio od zvijezda.
Zapravo, već su nam sada poznata neka moguća rješenja za ovakav problem: fuzija koja će koristiti vodik iz smeđih patuljaka i plinovitih planeta ili odlaganje tvari u akrecijski disk crne rupe i onda sakupljanje oslobođene energije. U svakom slučaju, to će zahtijevati izuzetno napredno inženjerstvo.
Izazov broj 5: Preživjeti nestanak galaksije
Naša galaksija će se s vremenom raspršiti ili nestati. S vremena na vrijeme, zvijezde prolaze jedna pored druge i tako mijenjaju brzine. Zvijezde zbog toga znaju odletjeti iz galaksije u prazan svemir, odnosno u međugalaktički prostor.
Na kraju, za oko nekih 100 milijuna trilijuna godina, naša cijela galaksija će se osipati ili će njen materijal progutati središnja crna rupa.
Kako bi naše buduće generacije to preživjele, morat će naučiti kako pravilno usmjeriti zvijezde i smjestiti ih u, dugoročno gledajući, stabilnu orbitu.
Izazov broj 6: Krajnji izazov
Naša vrsta materije sastavljena je od atoma koji sadrže protone, neutrone i elektrone. Prema mnogim teorijama u fizici, protoni nisu sasvim stabilni i zapravo propadaju tijekom enormno dugih razdoblja. Za sada znanstvenici nisu uočili raspad protona, stoga, ako do njega dolazi, taj proces traje trilijunima godina.
No, ako proton uistinu propada, to znači da će u jednom trenutku nestati materije kakvu poznajemo. Zvijezde i planeti polako će se pretvoriti u zračenja te slobodne elektrone i pozitrone. Posljednje hladne patuljaste zvijezde postupno će se pretvoriti u helij i kristale vodika koji će polako isparavati. U svemiru će jedino ostati zračenje i crne rupe.
Možemo li kao vrsta riješiti i taj problem? Odgovor na to pitanje sličan je odgovoru koje je dalo računalo u kratkoj priči Isaaca Asimova Posljednje pitanje: "Nema dovoljno podataka za smisleni odgovor.“
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati