CIJELI problem štrajka učitelja i nastavnika je što HDZ i Plenković žele, u biti, isto što i sindikati - velik, miran i dobro plaćen javni sektor. Model vladanja dualizma HDZ-SDP temelji se na tome da postoji ogroman javni sektor sa sigurnošću posla, sigurnošću plaća i bez mjerenja učinkovitosti rada, ogroman sustav s preko 200.000 ljudi gdje plaća uredno prati inflaciju i još raste 0,5% godišnje, po stažu, radio ne radio.

Zašto onda imamo štrajk ako i vlast i sindikati žele isto? Jednostavno je, zato što nema više dovoljno novca. Pa sjećate se onog nedavnog slučaja kada je bivši visokopozicionirani lički političar otišao kao skladištar u Irsku? Mislite da bi se to događalo prije tri ili pet godina? Čovjek bi dobio neko savjetničko mjesto u nekoj ustanovi i to je to. No, novca za sve te urede, ustanove, županije, općine i ostalo što su već uspjeli smisliti, sve je manje i manje. Tri stotine tisuća onih koji su otišli zadnjih godina je tri stotine tisuća onih koji su trebali u narednim desetljećima puniti proračun. Poduzetnici koji bježe od porezne i druge presije – plaćaju poreze od Irske do Bugarske.

Mala bara, puno krokodila

Osnova problema je ona narodna: mala bara, puno krokodila. Školstvo je krenulo prvo, iz jednostavnog razloga što imaju najjače sindikate. Ti sindikati u osnovi traže više novca za svoje članove – novca kojeg im država više nema odakle namaknuti, a da ne dirne neku drugu skupinu korisnika. 

Ako izbacimo politička radna mjesta (činjenica da Njonjo kao drugi čovjek države ima 3000 eura, jednu i pol plaću vozača kamiona u Njemačkoj, samo govori koliko smo svi skupa loše!) i neke vrlo specifične koeficijente koje ima malo ljudi, plaće u  državnom i javnom sektoru su male. Kao SSS teško ćete prijeći 4000 kn. Policajac s terenom, uključujući noćne smjene i sve "divote" koje vam se tada događaju, možda dođe do 5000 kn, dok VSS u nekom ministarstvu imate brat-bratu 6-7.000 kn. Preko toga imate ako rukovodite s 20 ljudi ispod sebe ili ste neka dobro plaćena lokalna samouprava ili ste neovisna agencija, ili ste na faksu s visokim zvanjem. 

Stručni savjetnici u javnim službama (to je naziv za VSS s nekoliko godina staža, dakle ne znači da nekoga savjetujete!) imaju nešto manje od nastavnika, viši savjetnici nešto više, no ako tako gledamo, i nastavnici mogu napredovati u mentora i savjetnika. Oko tablice koeficijenata bi mogli danima, koga zanima: pročitajte http://www.propisi.hr/print.php?id=3049

Iznosi državnih plaća su ogromna stavka u proračunu – ali su prosječne plaće relativno male jer je broj ljudi ogroman. I upravo tu se spajaju i želje sindikata i želje vlade. Raste li misteriozno broj nastavnika zadnjih desetak godina, uza sve manje učenika? Da. Raste li broj liječnika i sestara? Čudno, ali da. Raste li broj zaposlenih u mnogim samoupravama? Da. Ne možemo li više pobrojati sve turističke zajednice, komore i razne nove ustanove? Da. Do kada može sve to rasti u zemlji koja je pala na ispod četiri milijuna ljudi i ima mizeran rast BDP-a?

Manji javni sektor i veće plaće ne želi ni vlast ni sindikati

Jedini način da javni sektor bude bolje plaćen je da se isti smanji! I to je svima jasno – ali tome se protive i vlast i sindikati. Vlast jer bi uništilo koncepciju kupovanja glasova nuđenjem radnih mjesta, sindikati jer bi time bila uništena najveća svetinja javne službe – sigurnost posla do mirovine.

Broj učenika je sve manji, stoga bi se obrazovni sustav mogao racionalizirati. Štoviše, kako je prirodni odlazak 3-4% godišnje, čak i uz primanje nekih kadrova, u četiri godine ga možete smanjiti 10% bez jednog otkaza! Ali što onda s rodbinom načelnika? Najmanja reforma, idemo ukinuti zamjenike župana koji realno nemaju posla za 8 sati rada – odmah bi se dignule udruge kako smo teški desničari jer, eto, ukidamo i manjinskog zamjenika. Da idemo ukinuti male škole i pretvoriti ih u podružnice većih (ušteda na ravnatelju, tajniku, administraciji), evo prosvjeda lokalnih građana jer "gasimo školu". Idemo racionalizirati komore – odmah udri po politici jer se "diraju u struku". Za svaku reformu koju pokušate, naći će se sto protivnika!

Da nagrađivanje prema rezultatima rada i ne spominjemo – samo da netko spomene da se ukine linearni dodatak od 0,5% svake godine (uredno sjedite i svake godine dobivate 0,5% na staž!) i da se taj novac usmjeri u nagrađivanje prema radu, imali biste bjesne i nastavnike i učitelje i službenike i sindikate i ono legendarno: "Moj rad se ne može ocjenjivati!"

Nitko ne želi prihvatiti da manje stanovnika treba manji javni sektor

Radi svega navedenog – i Plenković i vlada i HDZ i sindikati i prosvjednici su u biti na istoj strani. Žele više novca i da se ništa drugo ne mijenja, ni način rada ni sigurnost posla, ni mjerenje kvalitete rada, a da posebno nitko ne spomene jednostavnu činjenicu da 10% manja država po broju stanovnika treba i 10% manji javni sektor.

No, svih njih su zeznuli zlobni poduzetnici koji pod poreznom i administrativnom presijom prebacuju firme vani i ljudi u najboljim godinama koji su otišli – pa poreze plaćaju negdje drugdje. Jednostavno rečeno, država ima sve manje za dijeliti jer je sve manje onih kojima se može uzeti. 

Ovaj štrajk, kao i brojni drugi koje ćemo gledati u javnom sektoru, nije za reforme, nego da bi se što više uzelo od sve manje onih koji to plaćaju. Nije daleko dan kada će turistička sezona iz bilo kojeg razloga zapeti, kada će prihodi od PDV-a pasti, a tek će onda nastati borba do zadnjeg pečata koji se može pojesti. Hrvatski gospodarski socijalizam s preko 500 gradova, županija i općina, 1500 državnih firmi i državom koja je glavni kupac i glavni usmjerivač novca, završit će kao i svi drugi socijalizmi – nedostatkom toalet papira.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala