Pandemija može izazvati globalnu gospodarsku katastrofu

Pandemija može izazvati globalnu gospodarsku katastrofu
Foto; 123rf, EPA

ZARAZNE bolesti i povezana smrtnost su u opadanju, ali i dalje su značajna prijetnja širom svijeta, objavio je u analizi Međunarodni monetarni fond.

Nastavljamo se boriti protiv starih patogena poput kuge koji su tisućljećima napadali čovječanstvo i novih patogena, kao što je humani imunodeficijentni virus (HIV) koji su mutirali i proširili se iz životinjskog svijeta. Neke zarazne bolesti, kao što su tuberkuloza i malarija, endemske su u mnogim područjima te predstavljaju značajno i stalno opterećenje. Druge, poput gripe, variraju u raširenosti i intenzitetu, uzrokujući podjednaku pustoš u gospodarstvima u razvoju i razvijenim gospodarstvima, bilo da se radi o izbijanju (brzo rast prevalencije u relativnom ograničenom području ili populaciji), epidemiji (brz rast prevalencije u većem području ili populaciji) ili pandemiji (epidemija koja se proširila na više zemalja ili kontinenata), piše na web stranici Međunarodnog monetarnog fonda, čiji tekst prenosimo u cijelosti.

Zdravstveni rizici izbijanja bolesti i epidemije, poput straha i panike, nose i različite ekonomske rizike.

Prvo, a možda i najočitije je to da nastaju troškovi za zdravstveni sustav, kako javni, tako i privatni, zbog liječenja zaraženih i kontrole bolesti. Veće izbijanje epidemije može opteretiti zdravstveni sustav i limitirati rješavanje rutinskih zdravstvenih pitanja i problema. Osim šoka po zdravstveni sektor, epidemije tjeraju bolesne i njihove njegovatelje da izostanu s radnih mjesta i da budu manje učinkoviti u poslovima, što smanjuje i ometa produktivnost. Strah od zaraze može rezultirati socijalnim distanciranjem ili zatvorenim školama, poduzećima, komercijalnim ustanovama, transportom ili javnim uslugama. Sve to narušava gospodarske i druge društveno važne aktivnosti.

Zabrinutost zbog širenja čak i manjih epidemija može dovesti do smanjenja trgovine. Na primjer, zabrana Europske unije na uvoz britanske govedine trajala je 10 godina nakon identificiranja kravljeg ludila u Velikoj Britaniji, unatoč relativno slabom prijenosu na ljude. Putovanja i turizam u područjima pogođenim bolesti također će vjerojatno biti u opadanju. Neke dugotrajne epidemije, kao što su HIV i malarija, odvraćaju i strana ulaganja.

Ekonomski rizici epidemije nisu beznačajni. Victoria Fan, Dean Jamison i Lawrence Summers nedavno su procijenili da bi očekivani troškovi pandemije gripe iznosili oko 500 milijardi dolara (0,6 posto globalnog dohotka), uključujući izgubljeni dohodak i stvarne troškove povećane smrtnosti. Čak i kad je zdravstveni učinak epidemije relativno ograničen, njene ekonomske posljedice mogu se brzo povećati. Liberija je, primjerice, izgubila 8 posto BDP-a od 2013. do 2014. godine zbog pojave ebole u zapadnoj Africi, iako je nacionalna stopa smrtnosti istodobno pala.

Posljedice pojave bolesti i epidemije nisu ravnomjerno raspoređene u cijelom gospodarstvu. Neki sektori mogli bi financijski profitirati, dok bi drugi neproporcionalno trpjeli. Farmaceutske kompanije koje proizvode cjepiva, antibiotike i druge proizvode potrebne za suzbijanje bolesti mogle bi dobro proći. Osiguravajuće kuće imale bi velike troškove, barem kratkoročno, kao i uzgajivači stoke u slučaju da je epidemija povezana s prijelazom bolesti sa životinja na ljude. Ranjivo stanovništvo, posebice ono siromašno, također će nesrazmjerno patiti, jer nema adekvatan pristup zdravstvenoj skrbi i manju ušteđevinu koja ju čuva od financijske katastrofe.

Kreatori ekonomske politike navikli su upravljati različitim oblicima rizika, poput trgovinskih neravnoteža, kretanja tečaja i promjena na tržištu kamatnih stopa. Postoje i rizici koji izvorni nisu ekonomski. Oružani sukobi su jedan primjer, a prirodne katastrofe drugi. Možemo zamisliti i ekonomske poremećaje uzrokovane pojavom bolesti i epidemijom. Kao i kod drugih oblika rizika, ekonomski rizik zdravstvenog šoka može se upravljati tako da se smanjuje njihova vjerojatnost te da se države pozicioniraju tako da mogu brzo reagirati kad se dogode.

Zastrašujući niz prijetnji

Nekoliko čimbenika otežava upravljanje epidemijskim rizikom. Bolesti se mogu brzo prenositi, unutar i izvan zemlje, što znači da su ključni pravovremeni odgovori na inicijalnu pojavu bolesti. Osim pojačanom globalizacijom, epidemijski potencijal povećan je fenomenom klimatskih promjena i urbanizacijom. Klimatske promjene proširuju staništa različitih prijenosnika bolesti, poput komaraca žute groznice koji može prenijeti denga groznicu, chikungunyu, ziku i žutu groznicu. Urbanizacija znači da više ljudi živi na malom prostoru, što povećava mogućnost prenošenja zaraznih bolesti. U područjima koja se ubrzano urbaniziraju, širenje slamova tjera ljude da žive u lošim sanitarnim uvjetima, bez pristupa čistoj vodi.

Možda je najveći izazov širok raspon mogućih uzroka epidemije, među kojima su zasad nepoznati patogeni. U prosincu 2015. godine, Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) objavila je popis prioriteta oko bolesti s epidemijskim potencijalom, zahtijevajući više pažnje istraživanju i razvoju. U međuvremenu je taj popis dvaput ažuriran, posljednji put u veljači 2018. godine.
Osim ovog popisa, bolesti koje su trenutačno endemske u nekim područjima, ali bi se bez odgovarajuće kontrole mogle proširiti, također predstavljaju jednu kategoriju prijetnji.

Tuberkuloza, malarija i denga groznica su neki primjeri, baš kao i HIV. Patogeni otporni na lijekove u porastu su u cijelom svijetu, a raširene superotporne bakterije predstavljaju još jednu opasnost. Brzo širenje otpornih patogena vjerojatno se neće dogoditi na isti način kao kod pandemijskih prijetnji, ali širenje superbakterija moglo bi svijet učiniti rizičnijim mjestom.

Upravljanja rizikom

Epidemijski rizik je složen, ali kreatori politika imaju alate koje mogu implementirati kao odgovor. Neki alati minimiziraju vjerojatnost pojave bolesti ili limitiraju njeno širenje. Ostali pokušavaju minimizirati zdravstvene posljedice pojave bolesti koje se ne mogu spriječiti ili odmah zaustaviti. Neke druge imaju cilj smanjiti ekonomski učinak.

Ulaganje u bolju sanitarnu infrastrukturu, dostavu čiste vode i bolja urbana infrastruktura mogu smanjiti učestalost ljudskog kontakta s patogenima. Izgradnja snažnog zdravstvenog sustava i potpora pravilnoj prehrani pomažu osigurati dobar temelj zdravlju te učiniti ljude manje podložnima infekciji. Naravno, jačanje temeljnih sustava, usluga i infrastrukture postaje lakše uz gospodarski razvoj i rast, no čak i kad su proračuni ograničeni, ulaganja u spomenuta područja može zaštititi ekonomije u razvoju od glavnih zdravstvenih šokova koji mogu značajno naštetiti ljudskom kapitalu i narušiti gospodarski rast.

Ulaganje u pouzdani nadzor bolesti u ljudskoj i životinjskoj populaciji također je ključno. Unutar globalnih nadzornih sustava moglo bi biti korisno razviti poticaje za prijavu sumnjivih pojava bolesti, jer zemlje imaju opravdani razlog za strah od učinaka koje prijava može imati na trgovinu, turizam i druge ekonomske aktivnosti. Epidemija SARS-a, primjerice, možda se mogla bolje suzbiti da je Kina WHO-u ranije prijavila pojavu bolesti.

Neformalni sustavi nadzora, kao što su ProMED i HealthMap, koji objedinjuju informacije iz službenih izvještaja, medijske izvještaje, online rasprave i sažetke te opažanja očevidaca, također mogu pomoći nacionalnom zdravstvenom sustavu i međunarodnim službama da spoznaju epidemiološku krivulju u ranim fazama pojave bolesti. Društvene mreže nude dodatne mogućnosti za rano otkrivanje pomaka u učestalosti zaraznih bolesti.

Suradnja u praćenju spremnosti na epidemije na nacionalnoj razini, kao što su Global Health Security Agenda i Joint External Evaluation Alliance, pružaju informacije koje nacionalne vlade mogu iskoristiti za jačanje planiranih odgovora na bolesti. Dodatna istraživanja patogena koji će se vjerojatno širiti i imati veliki učinak također su vrijedna.

Zemlje bi trebale biti spremne poduzeti inicijalne mjere za suzbijanje bolesti čim se ona pojavi. Povijesno gledajući, brodovi su bili u karantenama u lukama tijekom epidemije kuge kako bi se spriječilo njeno širenje na obalne gradove. U slučaju visoko virulentnih i lako prenosivih bolesti, karantene će možda i dalje biti neophodne, iako to može izazvati zabrinutost zbog ljudskih prava. Isto tako, ako su zalihe limitirane, možda će biti potrebno racionalizirati biomedicinske protumjere. Zemlje bi trebale odlučiti unaprijed hoće li dati prioritet hitnim službama i drugom ključnom osoblju ili ranjivim skupinama, poput djece i starijih. Različite strategije mogu biti prikladne za različite bolesti.

Potrebna je suradnja

Postoje značajni problemi na tržištu kad su u pitanju cjepiva protiv pojedinačnih patogena male vjerojatnosti koji će zajednički vjerojatno izazvati epidemiju. S obzirom na nisku vjerojatnost da će biti potrebno bilo koje pojedinačno cjepivo, velike troškove istraživanja i razvoja te odgođene prinose, farmaceutske kompanije oklijevaju s ulaganjem u razvoj. Interes za profitom ne ide ruku pod ruku s društvenim interesom za smanjivanjem rizika koje ove bolesti predstavljaju.

Dalekosežna međunarodna suradnja može prevladati tržišne prepreke. Na primjer, Koalicija za inovacije u spremnosti na epidemije, koja okuplja vlade Australije, Belgije, Kanade, Etiopije, Indije, Japana, Njemačke, Norveške, Europsku komisiju i mnoge nevladine financijere. Njeni su ciljevi razvoj cjepiva za specifične patogene male vjerojatnosti kroz pripremu koncepta brzog kliničkog testiranja u slučaju pojave tih patogena. Koalicija je također usmjerena na financiranje razvoja institucionalnih i tehničkim platformi za ubrzavanje istraživanja i razvoja u slučaju epidemija bolesti za koje ne postoje cjepiva. Slični modeli financiranja mogli bi podržati razvoj univerzalnog cjepiva protiv gripe.

Naravno, nova cjepiva neće biti dovoljno učinkovita ako vlade ne osiguraju da rizična populacija ima pristup njima. Osigurani pristup mogao bi također motivirati ekonomije u razvoju da aktivno sudjeluju u istraživanju i razvoju cjepiva. Indonezija je 2007. godine spriječila WHO da preuzme uzorke virusa gripe H5N1 u znak protesta da kompanije iz bogatih zemalja često bez naknade koriste uzorke iz zemalja u razvoju kako bi proizvele cjepiva i druge protumjere, a pritom donatori uzoraka od toga nemaju ništa.

Osim financiranja istraživanja i razvoja, međunarodna suradnja može povećati spremnost na epidemije podupirući centralizirane zalihe cjepiva i lijekova koji se onda mogu iskoristiti tamo gdje je najpotrebnije. Takva suradnja ima očite prednosti nad sustavom u kojem svaka zemlja skladišti vlastite biomedicinske protumjere. Iako u nekim zemljama postoji veća vjerojatnost da će trebati ove protumjere nego u drugima, globalno dobro života bez straha od pandemije trebalo bi motivirati suradnju i podjelu troškova. Osim toga, bogate zemlje u relativno malom riziku mogu trpjeti relativno velike zdravstvene posljedice epidemija, a također i neproporcionalno velike gospodarske gubitke, s obzirom na veličinu svoga gospodarstva i ovisnost o vanjskoj trgovini.

Ako se bolest pojavi i nametne znatan zdravstveni teret, postoje alati za ograničavanje rizika od ekonomske katastrofe. Kao i kod prirodnih katastrofa, osiguranje može pomoći raspodijeliti gospodarski teret kroz razne sektore i regije. Prioritiziranje osoblja poput zdravstvenih radnika, vojnog osoblja, zaposlenika javne sigurnosti u distribuciji biomedicinskih protumjera tijekom epidemije pomaže u zaštiti kritičnih gospodarskih resursa.

Ne možemo predvidjeti koji će patogen izazvati sljedeću veliku epidemiju, ni gdje će se pojaviti epidemija ili koliko će ozbiljne biti njene posljedice. No, sve dok ljudi i zarazni patogeni budu koegzistirali, epidemije će se događati i predstavljati velike troškove. Dobro je to što možemo poduzeti proaktivne korake u upravljanju rizicima od epidemija i ograničiti njihov učinak.

Zajedničke akcije na lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini mogu dugoročno zaštititi našu dobrobit u budućnosti.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara