NEVIDLJIVA HRVATSKA

Petrinja: Krvarila u ratu, zaboravljena u miru

Petrinja: Krvarila u ratu, zaboravljena u miru
Video: Sanja Padjen, Foto: Index/Pixsell/Nikola Cutuk

*INDEX je pokrenuo seriju velikih reportaža pod nazivom Nevidljiva Hrvatska. Želimo čitateljima vjerno dočarati kako izgleda život u hrvatskim gradovima za koje se inače čuje jednom ili dvaput godišnje i to prilikom prigodnih obljetnica događanja iz rata. 

Ostale reportaže pogledajte ovdje.

"DRŽAVA je pogriješila. 

Država je ta koja je stvarana da je ima svuda, samo je nema tamo gdje se stvarala. Kad su se ljudi vratili, imali su gdje živjeti, ali nisu imali gdje raditi. Sve smo napravili krivo", rekao nam je gradonačelnik Petrinje Darinko Dumbović.

Ovdje, na ušću Petrinjčice, država se stvarala na krvav način.

Broj svih poginulih, ubijenih i nestalih civila s petrinjskog područja još nije precizno utvrđen. Na širem području grada, od 1991. do 1995., poginulo je 268 branitelja i oko 500 civila.

Gradilište od grada

Petrinja nije daleko od glavnog grada, možda sat vremena vožnje. I manje, ako nije gust promet. Nakon što prođete pored divovske, četiri metra visoke stucke, kako nazivaju tradicionalne keramičke posude, zateći ćete se na gradilištu. 

Praktički cijeli grad izgleda kao bauštela. Ozbiljno, samo nedostaje ograda na kojoj piše kako prije ulaska obvezno morate imati kacigu na glavi. 

Skele su prislonjene za ispucane fasade dok kamioni, deseci kamiona, stalno dolaze i odlaze. Za njima ostaje oblak prašine od nakrcanog materijala. Ceste su probijane, krpane i nanovo ravnane. Rupe su posvuda. Nedavno je ovdje održan prosvjed pod imenom "Grad s tisuću rupa". 

Žuti bageri čuče parkirani uz ceste kako bi automobili mogli neometano prolaziti. Sa svih strana zasađeni su znakovi koji upozoravaju na građevinsku zonu. Čuje se škripanje dasaka skele.

Petrinja je platila ogromnu cijenu

One zgrade na kojima se ne radi, a takvih je mnogo, posute su pukotinama od gelera. Bezbojne, oljuštene, kroz zidove im se nazire crvena cigla. Masni prozori skrivaju napuštene prostore. Ponegdje još otužno vise rolete. 

Ima ih i obnovljenih. Pastelne fasade urednih pročelja otkrivaju kako se ovdje gradilo prije rata. Njegovani lučni ulazi, simetrični visoki prozori i nisko spušteni krovovi ukazuju na ravnomjernu, plansku gradnju. Skromnu, ali urednu. Međutim, takvih zgrada nema puno.

Dominiraju one uništene, kao šaka u oko su.

"Petrinja je grad koji je platio ogromnu cijenu u Domovinskom ratu. Masu toga je bilo devastirano. Kad smo se vratili u grad, čekao nas je težak put. Nismo znali što prije početi graditi: razrušenu infrastrukturu, razrušen grad ili razrušene odnose", priča nam gradonačelnik.

"Za vrijeme rata i poslije rata, država se pljačkala. Pretvarala se na razne načine. Dok su jedni ostajali bez glave, drugi su se bogatili. To je definicija stvaranja domovine na našem području", hladno objašnjava Dumbović, inače dragovoljac Domovinskog rata.

Pitamo ga što je s gradilištem u koje mu se grad pretvorio. 

"Petrinja je jedno od najvećih gradilišta u Sisačko-moslavačkoj županiji. Bit će takvo daljnjih pet godina. Ljudi su plivali u vlastitom dreku, a sad su dobili određene standarde", kaže nam.

Prosvjedi protiv razrovanih ulica

Podsjećamo ga na nedavni prosvjed. Inicijativa "Za bolju Petrinju" okupila se ispred gradske uprave i zahtijevala odgovore o završetku radova. 

Jedna od članica inicijative, Kristina Aucher, sjela je s nama u auto. Provozali smo se po gradu, a ona nam je pokazivala razrovane ulice, govoreći kako u ovakvim uvjetima više ne mogu živjeti.

Odvezli smo je do reciklažnog dvorišta koje je ugurano između dvije obiteljske kuće. Nevjerojatno joj je da se ovakvo nešto nalazi par metara od prozora kuća, umjesto na nekoj adekvatnijoj parceli. Barem takvih praznih parcela ima oko Petrinje, kaže nam.

132 raskopana kilometra

Dumbović prosvjed i inicijativu naziva političkim, ali priznaje da i on snosi dio odgovornosti.

"Nitko ne treba bježati od odgovornosti. Za sve ono što nije dobro, normalno da je uvijek kriv gradonačelnik i svi ga imaju pravo prozivati. Od toga ne treba bježati", kaže nam, ali ustraje na tome da je radove nemoguće odjednom završiti.

"Nema ulice u kojoj nismo iz svakog kanala izvukli 40 do 50 centimetara onoga gnojiva. 132 kilometra cjevovoda i kanala je raskopano i to se sve treba spojiti po tehničkim standardima. Politika i gradonačelnik tu nemaju što odlučivati, to odlučuje inženjer", objašnjava nam. 

Ne propušta priliku da se pohvali kako je, kad je prije 5 godina preuzeo vodstvo, rekao da će osigurati 500 milijuna kuna EU projekata.

"Grad Petrinja danas u provedbi ima 100 milijuna eura EU projekata", kaže nam.

Međutim, čini se kako europski milijuni Petrinjcima ne znače puno. Barem ne onima s kojima smo razgovarali.

Nezaposlenost. Nezaposlenost. Nezaposlenost.

Zaustavljali smo nasumično građane i postavljali im isto pitanje. Htjeli smo izvući iznenadni, iskreni i nepripremljeni odgovor. Bez izmotavanja, bez fraza i bez okolišanja. Pitali smo ljude kakav je život u Petrinji.

Nismo morali razgovarati s više ljudi. Bili su toliko usuglašeni u svojim odgovorima da smo komotno mogli intervjuirati samo jednog čovjeka.

Nezaposlenost. Nezaposlenost. Nema posla. Nezaposlenost. Nedostaje posla. Nezaposlenost.

Svi tvrde isto. Glavni i očiti problem Petrinje je nezaposlenost. Jedan čovjek je svoj rodni grad prozvao zonom sumraka. Jedna gospođa ima dva sina, nijedan ne živi ovdje. Jedna žena kaže kako bi ona odselila, samo da je mlađa. Jedan gospodin kaže kako je ovdje vrijeme stalo. Nema perspektive ni budućnosti. Nema ničega.

Potvrdili su gradonačelnikovu dijagnozu s početka reportaže.

"Kad su se ljudi vratili, imali su gdje živjeti, ali nisu imali gdje raditi". 

Ubijena volja za životom

Nevjerojatno. 

Rat je završio 1995. Davno, prije 23 godine. Cijela generacija se izmijenila od tada. Kako je moguće da cijeli jedan naslijeđeni naraštaj, onaj koji je ostao na izborenom ognjištu, živi u besposlenom beznađu, među skelama? Zar je rat toliko zgazio ovaj kraj da se više od dvaju desetljeća ne može podići na noge?

Vozeći pored divovske siluete salame pred sjedištem Gavrilovića, razmišljali smo gdje je zapelo. 

Je li Petrinji volju za životom i djelovanjem ubio rat? Je li zaista, kako kaže gradonačelnik, kriva država? 

Ili su možda krivi sami građani? Možda su negdje putem izgubili petlju.

Zaokupljeni razgovorom i iznervirani depresivnim gardom ratnog grada, nismo ni primijetili da smo već stigli u Nebojan. 

Frizerka, trgovac i adrenalinski park

U tom malenom selu, nedaleko od Petrinje, među stablima se skriva adrenalinski park Capriccia Centar. Dogovorili  smo sastanak s vlasnicom i njenim partnerom. Znali su da dolazimo, naš gradski auto je bučno razbijao šumsku tišinu. 

Na ulazu u imanje su nas dočekali sa širokim osmijesima i u identičnim modrim jaknama. 

"Ivančica", pruža nam ruku nasmijana, žustra žena kratke crne kose. 

Ona je vlasnica imanja. Ima i frizerski salon u Petrinji, isto se zove Capriccia.

"Miroslav", pruža nam ruku nasmijani, smireni muškarac.

On je s Ivančicom izgradio cijeli centar. Inače je trgovac autodijelovima. 

Popili smo kavu s ljudima. 

Dijametralna suprotnost

Ivančica i Miroslav su potpuna suprotnost od svojih sugrađana. Energični su, ljubazni i veseli. 

Na svom imanju, u svom prostoru, za svojim stolom, Ivančica nas pita smeta li nam ako zapali. Ne smeta. Početna nervoza zbog kamere nestaje nakon nekoliko minuta. 

Pričamo o Petrinji, o melankoličnom stanju u gradu, o mučnoj ratnoj prošlosti i o nervoznoj sadašnjosti. 

Nije lako naći posao, slažu se oboje. Ali isto tako, ima ih puno koji zlorabe svoj položaj. Ima ih puno koji ne žele raditi već životare na socijali, iako su savršeno sposobni naći posao. Miroslavu to nije jasno, vrti glavom dok nam donosi piće.

Ivančica se raspituje za naš posao. Kaže nam kako je pročitala reportažu iz Slunja i otkriva da poznaje slunjskog bajkera Dadu. I ona je bajkerica, članica petrinjskog motokluba Veterani.

Dvije godine tvrdoglavog rada

Zamolili smo ih da nam pokažu imanje. Capriccia se rasprostire na dvanaest tisuća kvadratnih metara, pričaju nam u svojim usklađenim jaknama s logom centra. 

Frizerka i trgovac autodijelovima tu su uredili kuću za odmor, bazen, paintball teren, mete za streličarstvo, parkiralište za quadove, berg go kart stazu, bungalove, dječje igralište, ljudski stolni nogomet, kuglanu i tko zna što još.

Pitamo ih kako su uopće došli na ideju o adrenalinskom centru u Nebojanu.

"Prije dvije godine smo bili s djecom u Puli. Oni su tamo bili na paintballu i toliko im se svidjelo i toliko su nas izgnjavili da smo odlučili napraviti jedan teren kod kuće. Onda, kad smo već odlučili napraviti teren, napravili smo i posao od toga", sliježe ramenima Ivančica.

Čekajte, u dvije godine ste ovo sve napravili? 

"Da".

Tko je sve radio na ovome?

"Pa mi. Nas dvoje i djeca. Nekad bi nam pomogli prijatelji", smije se par u modrim jaknama.

Ratni rekviziti iskorišteni za zabavu

Ivančica, Miroslav, djeca i ponekad prijatelji su u samo dvije godine napravili nešto nevjerojatno. Paintball teren je krcat. 

Dovukli su stotine prepreka i zaklona. Napravili su drvene, visoke osmatračnice. Postavili su niske, slamnate grudobrane. Teren presijecaju rovovi, sami su ih kopali. Tu su parkirana dva karambolirana auta, sad funkcioniraju kao skloništa. Na jednom kraju terena nalazi se vojni kamion. S druge strane drugi. I oni služe kao zakloni. Stara drvena vrata pretvorena su u zgodno snajperističko orlovo gnijezdo. Seoske ograde više nisu ograde, sad vas spašavaju od bolnih kuglica boje.

Tu su gas maske, školske mine i čahure od granata. Stotine guma razbacane su po cijeloj obojenoj bojišnici. I sanduci. Stotine, vjerojatno više od tisuću vojnih sanduka leži razasuto na ovom polju.

Spavanje među vojnom opremom

Ivančica primjećuje naše čuđenje i objašnjava nam kako su dugo i uporno slali molbe MORH-u. Molili su ih da im daju stare sanduke i nepotrebnu, zastarjelu vojnu opremu. Na kraju su uspjeli, MORH im je poslao pune šlepere vojnih drangulija, a oni su to iskoristili na najbolji mogući način. 

Nisu iskoristili sanduke i čahure granata samo kao kulise za paintball. U neposrednoj blizini terena nalazi se nekoliko bungalova. Tek kad smo im se približili, primijetili smo da su potpuno izgrađeni od vojnih sanduka. Od praga do krova. Ogradu bungalova sačinjavaju čahure granata. 

"Tu ljudi odu spavati ako se malo duže zadrže. Ovdje se znaju održavati i momačke večeri pa se popije i onda znate kako je", smije se Ivančica i dodaje kako joj se kći nedavno udala. Ovdje je održala svadbu, ponosno objavljuje majka.

Iživljavali smo se na metama

Miroslav nam daje paintball marker. Neko vrijeme se zadovoljno iživljavamo na vjetrobranu vojnog kamiona.

Ostavljamo izrešetani kamion na miru i napuštamo teren. Miroslav nam pokazuje jednu metu. Daje mi luk. Uzimam ga, natežem, pravim se da znam što radim i ispraćam strelicu koja tupo završava u zemlji, ni blizu mete. Pokunjeno vraćam luk.

Dio užasa pretvoren u pozitivnu budućnost

Miroslav nam pokazuje drugu metu, udaljenu nekoliko metara. Ona je namijenjena bacanju sjekirica. Uzimam ih i bacam prema meti. Nijednom ne pogađam. Tražim još jedan pokušaj. Pogađam dvije od tri i sretno likujem. Zagor bi bio ponosan.

Dok Miroslav vodi snimateljicu na vožnju quadom, Ivančica pali cigaretu i priča o svom poslu. I o frizerskom i o adrenalinskom. Smije se i moli me da izbacim dijelove na kojima zamuckuje.

Uskoro se čuje škripanje guma. Quad praši natrag prema nama. Snimateljica se grčevito drži za Miroslava, razbarušene kose i bez kapi krvi u licu. Nagovara me da i ja odem, kaže da je predobro. Poslušam je i sjednem iza Miroslava koji je odmah dao gasa i potjerao četverokotačnu beštiju nizbrdo. Odjednom je, bez upozorenja, naglo skrenuo i uletio u šumu. Čovjek me vozao gore, dolje, lijevo, desno, kroz lokve i blato, preko porušenih stabala i uz divlje uzbrdice. Bilo je odlično. Vratio sam se razbarušene kose i bez ijedne kapi krvi u licu.

Nevjerojatan je kontrast između sumornih građana s kojima smo ranije razgovarali i ovog zarazno energičnog para. Dok su Petrinjci, okruženi zgradama izjedenim ratom, snuždeno ponavljali koliko je situacija loša, Ivančica i Miroslav su uspjeli iskoristiti rekvizite rata i od njih napraviti nešto dobro. 

Uzeli su jedan dio tog užasa i od njega napravili pozitivan, obećavajući ulog u budućnost. Pokazali su da se može.

Tko se boji ojkača još?

S druge strane, u Petrinji postoji druga struja, koja bez rata i ratnih kostura iz ormara ipak ne može. 

Grupa domaćih veterana pobunila se nedavno zbog festivala ojkače. Nadigla se kuka i motika nad Srpskim kulturno-umjetničkim društvom Prosvjeta zbog najavljene manifestacije. Za one koji nisu tih dana pratili, ojkača je vrsta tradicionalnog dvoglasnog pjevanja i nalazi se na UNESCO-ovom popisu ugrožene nematerijalne kulturne baštine.

Koordinacije udruga veterana, udovica, kluba žena u udruzi veterana i tko zna čega još ogorčeno su zahtijevale da se festival ojkače održi negdje drugo, a ne u njihovom gradu. Tvrdili su kako takva vrsta pjevanja nikad nije bila tradicija u njihovom gradu te kako "festivala neće biti dok su oni živi". 

Između ostalog, čule su se izjave o "domaćim izdajnicima", "zabrani četnikovanja", a vladi i Pupovcu je poručeno da je "dosta toga jer ojkaju oni koji su pucali po njima". Dvanaest od najavljenih trinaest grupa otkazalo je svoje nastupe.

Naposljetku, festival je ipak održan, ali dva mjeseca kasnije i uz jako policijsko osiguranje. 

Susret sa strašnim četnicima

Sunce je blijedilo dok smo žurili na sastanak s Marom Vilus, predsjednicom kulturno-umjetničkog društva Prosvjeta. 

Nekoliko dana prije nagovorili smo ju da nam dopusti snimanje probe ojkača. Htjeli smo se, naime, na svoje oči uvjeriti o kakvom četnikovanju se tu radi.  Maru smo pokupili na dogovorenoj lokaciji i zamalo se onesvijestili od šoka. 

Nije imala kokardu ni šajkaču. Nije imala ni bradu. Ni redenike. Ni zastavu s lubanjom i prekriženim kostima. Nigdje ni traga od Draže Mihailovića. Nije imala čak ni nož. Ništa.

Dočekala nas je oniža, rumena bakica s naočalama na pola nosa. 

Simpatična Mara sjela je u auto i počela nam pričati o festivalu, o ojkanju i o Petrinju. Zadovoljna je zbog održanog festivala, iako, kako kaže, nije bilo lako izdržati pritisak. Ovo nije prvi put da se ovakve stvari događaju, priča nam. Već tri godine se održava festival i već tri godine uvijek ista skupina provocira, prijeti i plaši petrinjske ojkače. 

Šok i nevjerica

Prostor u kojemu se održavaju probe nalazi se u susjednom selu, nekoliko kilometara od grada. Usput smo pokupili još jednu stariju gospođu koja, na naše iznenađenje, nimalo nije sličila na bradatog koljača. Nakon nekoliko minuta vožnje kroz slabo osvijetljene okuke, parkirali smo uz skršenu zgradu. Da prizemlje nije bilo osvijetljeno, pomislili bismo da je prostor napušten. 

Tu, dakle, Srpsko kulturno-umjetničko društvo Prosvjeta održava svoje probe.

Radoznalo, ali i oprezno, zavirili smo unutra. U derutnoj prostoriji, na naše apsolutno čuđenje, nije bilo skrivene četničke divizije. Šok i nevjerica. 

Umjesto "domaćih izdajnika", pred nas je izašlo nekoliko postarijih gospođa, otprilike istih godina kao Mara. Tu je bio i jedan stariji gospodin koji, kako smo doznali, svira tamburu u sastavu. Nasmijane bakice uvele su nas unutra. 

Na jednom kraju prostorije bila je posložena bogata trpeza. Nasuprot nje, na zidovima su bile izložene tradicionalne nošnje. Jedan stol u kutu bio je prekriven rakijom, cvijećem, voćem. Na jednoj strani stola stajao je uokviren grb Prosvjete, a na drugoj uokviren grb Republike Hrvatske. 

Ringišpil simpatičnih gospođa

Nismo se stigli ni snaći, a bakice su se već zagrlile i grleno zapjevale. Tradicionalni napjev orio se napuklom zgradom koja je vidjela bolje dane. Zapljeskale smo bakama zajapurenim od pjevanja, a one su nas upitale želimo li vidjeti kako igraju. 

Naravno da želimo. 

Žene su se zatim uhvatile u kolo, a gospodin s tamburom je hitro poskočio i počeo trzati instrument. Dok su se vrtjele, čuli su se obijesni uzvici kakvi su vjerojatno često odjekivali na seoskim zabavama i vašarima u neka davnija, sretnija vremena. Bake su radosno potcikivale, tambura je brenčala, a mi smo se smijali.

Nije nam bila smiješna demonstracija tradicije pred nama. Upravo suprotno. Ovo što ove žene rade i što žele sačuvati vrijedno je pohvale. Urnebesna nam je bila nebulozna optužba da ovaj simpatični ringišpil gospođa u zlatnim godinama ima ikakve veze s četnikovanjem. 

"Dosta je toga jer ojkaju oni koji su pucali po njima", pizdio je na presici protiv ojkača jedan gnjevni veteran. Dovoljan je samo jedan pogled na ove žene i svi "argumenti" nabrijanih huškača padaju u vodu.

Nisam mogao odoljeti. Pitao sam ih koliko ih je sudjelovalo u ratu. Žene su prvo zbunjeno trepnule, a zatim prasnule u smijeh.

Kanonada hrane

Nakon kulturnog dijela programa, uslijedio je onaj neslužbeni. Iako smo se žurili, nije bilo šanse da odemo, a da prije toga nešto ne pojedemo. Džaba smo se izmotavali kako nismo gladni, morali smo sjesti i jesti.

Nutkale su nas da jedemo još i još i još. Mljackali smo za prekrcanim stolom dok su nam gospođe pričale o suživotu u Petrinji.

Napokon, bilo nam je vrijeme za pokret. Dok smo se izvlačili od stola, živahne bake su se rastrčale na sve strane. Odnekud su stvorile kutiju i vrećice. Počeli su nas tovariti hranom, krcatim tanjurima hrane. Zatim voće. Utrpale su nam dvije ogromne vreće jabuka i krušaka. 

"To su banijske, prave!" galamile su kroz smijeh dok smo se branili od kanonade hrane.

Opskrbili su nas i rakijom i cvijećem. Snimateljica je bila oduševljena nenadanim buketom. Još su dugo mahale nakon što smo otišli, vidjeli smo ih u retrovizoru dok smo odlazili. 

Preko dvjesto godina glazbe

U prekrcanom autu žurili smo na još jedan koncert. Uspjeli smo se ubaciti na probu Gradske glazbe Petrinja. Ovaj limeni orkestar postoji 210 godina i jedan je od najstarijih u Hrvatskoj. 

Nema što nisu prošli u više od dva stoljeća djelovanja. Od početaka tamo u prvim godinama devetnaestog stoljeća do redovitih proba danas, u dvadeset prvom stoljeću, ovi glazbenici su povijesni soundtrack Petrinje. 

Kad je Jelačić proglašen banom, oni su svirali budnice gradskim ulicama. Čuli su se prije, tijekom i nakon oba svjetska rata. Svirali su, naposljetku, i za vrijeme Domovinskog rata.

Dok je Petrinja ležala razorena, Gradska glazba je svirala u progonstvu. Na službenim stranicama orkestra može se vidjeti fotografija glazbara iz 1994. godine. Usred rata, na snijegu, svirali su u Brestu, sto metara od linije razgraničenja.

Petak večer, a nigdje nikoga

Bio je petak večer, već se debelo uhvatio mrak. Prošlo je nekoliko minuta nakon 20 sati. Grad je, neobično za noć prije vikenda, bio prazan. Nigdje ni žive duše. 

Došli smo pred izrazbijanu zgradu u centru. Tu se održavaju probe žilavih petrinjskih glazbara. Na vratima smo se rukovali s predsjednikom Tomislavom Komesom i dirigentom Josipom Kapovićem. Obojica su na ulazu gladno potezali dim cigareta i pozdravljali mladiće i djevojke koji su teglili teške instrumente za sobom. 

Popeli smo se gore i popričali s njima dok su svirači uštimavali instrumente. Nadglasavajući klarinete i trube, Tomislav i Josip pričaju o svom poslu. Sretni su onim što rade, jako su ponosni na reputaciju orkestra, samo bi im bilo draže da su smješteni u malo boljem prostoru.

Ali, ne žalimo se, naglašava Tomislav u skučenoj prostoriji natrpanoj futrolama dok cucla trsku za svoj saksofon.

Nije bilo vremena za razgovor, svirači su se uštimali i iščekivali početak probe. Tomislav je zauzeo svoje mjesto u orkestru, a Josip je sjeo ispred svih, na dirigentsku stolicu. U trenutku kad je maestro ušao, nije se čula ni muha. Mi smo stali sa strane, nadvirujući se znatiželjno kroz vrata.

Ne znam što smo očekivali. Obično kad ljudi čuju za limenu glazbu, vjerojatno pomisle na dosadne, uniformirane posmrtne koračnice. Vjerojatno im na um padaju artritični starci koji klapaju činelama i zajapureno izvlače tonove iz mjedenih truba.

Dobrodošli u džunglu

Kad je Josip zamahnuo štapićem, mladići i djevojke u minijaturnoj prostoriji Gradske glazbe Petrinja počeli su gruvati rokenrol. Umjesto dozlaboga prežvakanih i stoput preslušanih aranžmana, petrinjska ekipa je tutnjala Welcome to the jungle. 

Da nam je netko nekoliko sati prije, dok smo intervjuirali letargične prolaznike, rekao kako ćemo slušati Guns N' Roses u izlizanoj zgradi limene glazbe, nasmijali bismo mu se u lice. 

Mahnuli smo talentiranim glazbenicima i nečujno se izvukli. Nismo im htjeli dalje ometati probu. Za nama je izletio Tomislav sa svojim saksofonom kako bi nas ispratio. 

Sablasno prazan grad

Petak večer, a grad je još uvijek bio prazan, iako nije bilo ni devet sati. Među skelama i razlupanom cestom nije se čuo ni glas. Potpuna tišina.

Izlozi i prozori bili su zastrti i zatamnjeni. Kao da je cijeli grad zaspao, bez volje za izlaskom.

Opet se vratio onaj neugodni osjećaj s početka dana, osjećaj beznadnosti i poraženosti. Kao šaka u trbuh.

A onda je u jednom trenutku iz oronule zgrade Gradske glazbe zagrmio Burn od Deep Purplea i proparao noć. 

Nasmijali smo se i ušli u auto koji je mirisao na slaninu i banijske jabuke.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara