Foto: FAH, Index

U KAOSU kojim je obilježen period permanentne nestabilnosti vladajuće većine, kada se premijer i prva dva potpredsjednika Vlade naizmjence smjenjuju na presicama, jedna važna tema pomalo prolazi ispod radara. Radi se o imenovanju deset novih sudaca Ustavnog suda. Kako bi rekli koju riječ više o tom važnom događaju, bitno je stvari smjestiti u ispravan kontekst. A on je slijedeći.

Politički imperativ

Ustavni sud u periodu koji je pred nama igra izuzetno važnu ulogu. Neposredna važnost nije toliko u sadržaju, ili potezima koji Ustavni sud može povući, koliko u formi. No bez te forme jednostavno država ne može. Ustavni sud je, naime, taj koji nadgleda zakonitost izbornog procesa, te proglašava rezultate izbora. U situaciji u kojoj se Vlada ljulja kao na ljuljački, izbor novih sudaca Ustavnog suda bio je politički imperativ.

Nadalje, suci se od 2010. godine biraju dvotrećinskom većinom. Što u rasporedu snaga političkih stranaka u Saboru znači da se bez dogovora HDZ-a i SDP-a novi suci jednostavno ne mogu izabrati. Tako da su se dvije najveće stranke nalazile u posjedu veta na izbor sudaca, ali i političkog imperativa da se oko njihovog izbora moraju dogovoriti.

S jedne strane to objema strankama pred njihovim glasačkim tijelom daje opravdanje za konsenzus koji su na kraju kreirali.

Izgovori SDP-a

Tako je SDP na kraju dignuo ruku za kandidata za kojeg je policijska istraga u aferi Hypo banke u Austriji pokazala da se predstavljao drugim, a potpisivao trećim imenom.

Tako je SDP dignuo i ruku za kandidatkinju koja je prepisivala znanstveni rad svojeg kolege, bez da ga je navela kao izvor (što jednom Milijanu Brkiću i nije neki krimen, jelte). Štoviše toj je kandidatkinji Upravni sud poništio prvi izbor za sutkinju Ustavnog suda, da bi na kraju intervenirao sam Ustavni sud i omogućio imenovanje, iako prema presudi Upravnog suda nije ispunjavala kriterije.

Ruke SDP-ovaca su tako otišle u zrak za izbor dosadašnje sutkinje Ustavnog suda koja je bila (posredno) pod operativnim mjerama praćenja zbog druženja sa Zdravkom Mamićem. I to u periodu dok je isti imao „svoj“ predmet, Zakon o sportu, na odlučivanju pred Ustavnim sudom.

I za svaku od tih dignutih ruku, od kojih se biračima lijeve opcije lagano (ili ne baš lagano) okreće želudac, SDP je imao izgovor – „moralo se“. I recimo da je tome tako. Recimo da je odgovornost prema ustavnoj stabilnosti države ta zbog koje su sve te ruke otišle u zrak. Recimo da nije bilo više vremena i mogućnosti utjecati na odabir „druge strane“. Recimo da je gutanje te gorke pilule bila nužnost koju je diktirala politička situacija u državi.

Ali svi ti razlozi nikako ne mogu opravdati izbor kandidata koji su bili u „kvoti“ opozicije, SDP-a i HNS-a. Ili točnije neizbor osoba koje su se tamo trebale naći.

Stranački kadar ispred stručnog

Tu u prvom redu mislim na profesoricu Sanju Barić sa Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.

Sanja Barić je sve samo ne nepoznata osoba u javnom i političkom životu Hrvatske. Pored znanstvene i profesorske karijere u ustavnom pravu, Sanja Barić je dugo vremena poznata kao jasan i argumentiran glas razuma, liberalnih političkih preferencija. No u isto vrijeme, i osoba koja drži do svog stručnog integriteta, ne libeći se podržati ustavno pravna tumačenja koja i nisu po volji lijevim i liberalnim strankama – ako ih drži ustavno-pravno utemeljenima.

To je profil osobe koju bi u zemljama razvijene demokracije iz politike zvali kako bi svoju stručnost i uvjerenja stavila u službu kao sutkinja Ustavnog suda.

S druge strane, kod nas takva osoba ne biva izabrana jer predsjednik stranke, koji sam sebe voli nazivati državnikom, prednost pri izboru daje „stranačkom kadru“. Vječnoj političarki koja je do sada u javnosti ostala zapamćena po „pipil mast trast as“ (nezasluženom) imperativu koji je na lošem engleskom izgovorila u Europskom parlamentu, te po „masonskim simbolima“ koji su bili glavni predmet njene kritike programa Vlade Tihomira Oreškovića.

Može li niže?

Kako u medijima možemo čitati, Ingrid Antičević-Marinović je morala u Ustavni sud, zato jer je Zoran Milanović obećao njeno saborsko mjesto Franku Vidoviću. Može li niže?

Kao i obično, kolateralna žrtva politikantskih interesa predsjednika stranke ostala je javnost i struka, tj. društvo u cjelini. Ne želim time reći da političari nemaju što raditi u Ustavnom sudu. Ne. Ustavni sud nije sudsko tijelo, već instanca koja tumači Ustav. Taj je posao, iako prvenstveno pravne prirode, ujedno i duboko politički. Utoliko i ograničen upliv političara među ustavne suce nije apriori loš, jer se vrijednosna, politička dimenzija posla kojim se Ustavni sud bavi ne može (niti treba) ignorirati ili izbjeći.

No neka bude posve jasno: ne postoji Svemir u kojemu bi Ingrid Antičević Marinović mogla biti stručniji, bolji i kvalitetniji kandidat za sutkinju Ustavnog suda od Sanje Barić.

Ovakav rasplet debela je šamarčina cijelom društvu, i jasan pokazatelj da politička elita, pa i ona koja se naziva liberalnom ili socijaldemokratskom, vlastite politikantske interese stavlja ispred interesa zajednice. Kako državnički!

Pipl mast trast ju. Yeah, right.

* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

* Aleksandar Hatzivelkos je matematičar, dugogodišnji aktivist i bloger. Studirao je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, na matematičkom odjelu te je stekao titulu diplomiranog inženjera matematike.