Pitali smo Romana Bolkovića kojih mu je pet omiljenih knjiga

Pitali smo Romana Bolkovića kojih mu je pet omiljenih knjiga
Foto: Privatan album

ROMANO BOLKOVIĆ, novinar i voditelj, otkrio nam je što čita i koje su knjige obilježile njegov život.

"Dobro je znati što više jezika, ali se misliti uči na materinjem. Stoga sam pri izboru pet knjiga koje su ostavile traga u mome životu pazio da uvrstim one naslove koje će svatko pronaći i na hrvatskom. Jer ovakav izbor ima smisla ako je stanovit nagovor na čitanje, a čitanje je, kako će kazati prvi autor u mome izboru, J. L.Borges, vještina postojanija i plemenitija od pisanja, jer je smirenije, uglađenije i produhovljenije. Uostalom, čitatelj je izvor teksta, ne pisac", za početak kaže Bolković.

Ovo je njegov izbor.

Jorge Luis Borges, cijeli opus

Nema pisaca koji je ostavio takav utisak na mene kao što je Borges. Čitam ga cijeli život. Imam dojam da ga znam napamet. Spomenuo sam njegovu opasku da je čitanje vještina postojanija od pisanja dodavši: čitatelj je izvor teksta, ne pisac. Što to znači?

Pročitajte Borgesovu priču „Pierre Menard, pisac Don Quijotea“. Priča je važna iz različitih razloga, no krenimo od nje jer je to priča o čitanju. Priča o odnosu čitanja i pisanja. Dopustite da vam ponešto kažem o njenom nastanku, o okolnostima u kojima je nastala; o tome je posredno pisao sam Borges, u priči „Jug“.

Borges je čelom okrznuo svježe oličen prozor, skončao je sa sepsom u bolnici, jedva izvukao živu glavu, i nakon iscrpljujućeg liječenja tijekom kućnog oporavka zapao je u krizu: plašeći se gubitka spisateljskih sposobnosti, zamolio je majku da mu pročita par stanica C. S.Lewisa i zaplakao shvativši da razumije pročitano. Ova je kriza i zabrinutost za vlastitu sposobnost pisanja, za originalnost, izvorište teme teškoće pisanja izvornih književnih djela; Borgesov plač, svijest o pročitanom, porijeklo je komplementarne teme koja će odrediti cijelu jednu epohu: izvornog čitanja i izvornika nema, svako je čitanje izvorno – svakim novim čitanjem tekst postaje palimpsest, ispisuje se iznova. Čitanje je rekreacija teksta: zato je čin suptilniji i smireniji od pisanja, jer je minuciozno prepisivanje, iščitavanje svih mogućih slojeva teksta kao palimpsesta. Takav čitatelj na poseban je način u odnosu s tekstom: on je njegov konačni izvor jer nepostojanje prateksta sugerira samo jedno: izvor teksta nije izvan čitatelja, u fizičkome svijetu, nego se nalazi u čitatelju: izvor je priče u čitatelju, jer u knjizi pronalazimo samo ono što jesmo, to jest ono smo što čitamo. Urtekst, nije u svijetu, nego u nama samima, jer mi se u knjizi prepoznajemo, kroz knjigu spoznajemo, u njoj vidimo (samo) ono što u nju stavljamo/učitavamo. I stoga je čitatelj pisac, izvor djela, a čitanje upisivanje smisla ne nedohvatni pretekst, osnovu djela shvaćenog kao palimpsest. Nebrojeni čitatelji umnažaju tako narativne instance. Infinitezimalnost ovog niza postaje alegorijom ove naročite ideje: ideje o čitatelju kao konačnom izvoru teksta. ! Ako želite: izvor nije u fakticitetu teksta, u činjenicama, nego je u pojmu teksta, u duhovnoj sferi u kojoj je tek moguć susret pisca i čitatelja. 

Mark Z. Danielewski napisao je veličanstven roman „Kuća listova“, House of leaves. U poglavlju posvećenom gorskoj nimfi Eho, pratiteljici božice Artemide koja je pretvorena u jeku, ova je ideja savršeno alegorizirana: jeka, odjek, kopija je vjernija od originala, jer je glas bez tijela. Smisao teksta tu je sasvim ekstrahiran iz Knjige, kazano rječnikom evanđelja: Riječ je odvojena od Tijela, i mi smo spašeni upravo na onom mjestu na kojem, kod Milorada Pavića, knjige ubijaju: na devetoj strani kod riječi Verbum caro factum est.  

Tu dolazimo do drugog autora i drugog motiva: do spoznaje da je čitanje opasno, da čitamo na vlastitu odgovornost, jer kao što pokazuje (i) „Hazarski rečnik“ Milorada Pavića – knjige ubijaju!

Milorad Pavić, „Hazarski rečnik“

Jednom davno, slušajući ovakve moje priče o Borgesu i o čitatelju kao izvoru teksta, moj prijatelj, i sam književnik, ukorio me je opaskom: „Naravno da je moguće kazati da je izvor priče čitatelj; štoviše, moguće je takvu tezu i shvatiti, pače i povjerovati u nju, iako bi u tom smislu točnije bilo reći da je logos izvor priče: čovjek, dakle, isprva iščitava logos, a tek ga potom prenosi ispisivanjem/prepričavanjem, što će reći da čitanje prethodi pisanju.“ U stvari, izrekao je poantu moga stava: prije no što je išta zapisano, sve je već bilo kazano! Gornji motiv čitatelja kao izvora teksta postmoderni je topos: već je i Homer pisao pod pretpostavkom da je sve već rečeno. Ovdje treba biti radikalan: kada se pojavilo pismo, i tada je sve već bilo rečeno, ili, drugačije rečeno, sama je pismenost znak da je sve već rečeno. Uopće se ništa ne bi moglo reći, kada sve već ne bi bilo rečeno. Naivnost stava da je "sve već rečeno" ogleda se u nepromišljenoj pretpostavci da je jednom prije postojalo vrijeme kada nije bilo tako. Međutim, ukoliko se ta pretpostavka podvrgne ispitivanju, pokazuje se naprotiv da je zapravo sve oduvijek bilo rečeno, pa se postmoderna situacija tako pokazuje kao lažna. Ne radi se o tome da krilatica postmodernizma nije točna, već o tome da je ona uvijek bila točna, pa je zato lažna. Stoga sam prijatelju odgovorio: Vrag je u tome što književnost živi od onoga als ob: čitatelj kao da je izvor priče, a pisac nije ništa manje konvencionalan, ako se u obzir uzme tih par metafora o kojima priča povijest književnosti. Originalnost se obično shvaća kao neka produkcija posebnosti i izobličenja, ali to je zapravo put u lošu beskonačnost. Jer što je originalnost? Originalnost je, kao što sama riječ kaže, povratak na izvor, a izvor nam je svima zajednički. To je ishodišna točka tumačenja "Srca tame" jer je protagonistovo putovanje u srce neistraženog kontinenta između ostaloga – i prije svega – i povratak na izvor. "Srce tame" je zato nulta točka pripovijedanja, a sve ostale priče samo varijacije na temu.

I naravno da je logos izvor koji čovjek iščitava!

Iskoni be Slovo…, preveo je Ćiril prije puta u Moravsku Ivanov proslov Ἐν ἀρχῇ ἦν ὁ Λόγος, καὶ ὁ Λόγος ἦν πρὸς τὸν Θεόν, καὶ Θεὸς ἦν ὁ Λόγος. „…i slovo bje u Boga, i Bog bje Slovo.“ Apostol Pavle u drugoj poslanici Korinćanima reći će: „On nas osposobi za poslužitelje novoga Saveza, ne slova, nego Duha; jer slovo ubija, a Duh oživljuje.“ Otklonimo se na tren od shvaćanja Pracrkve koja, kao ni Pavao, nije mislila da je Pismo „slovo koje ubija“, već je pače svjedočanstvo za Krista: Kakvo je to slovo koje ubija? Što to uopće znači da slovo/riječ ubija? Ili, sasvim precizno: znači li to da i knjige ubijaju?

Baveći se davnih dana toposom 'knjige koje ubija' – a moguće mu je porijeklo upravo u 2 Kor 3,6 – u kratkoj sam prepisci započetoj oko teme pronađenog manuskripta usput upitao Milorada Pavića otkud ta konvencija da knjige ubijaju; Pavić, sasvim iskreno priznavši da je iscrpljen pisanjem posljednjeg svog romana, rezignirano se šaleći kratko je odgovorio: „Dragi gospodine, ne znam za druge, ali mene su moje knjige zaista ubile.“

Knjige ubijaju. U prvoj rečenici najknjiškije od svih knjiga, „Hazarskom rečniku“, postoji upozorenje: pisac uvjerava čitatelja da neće morati umrijeti ako knjigu pročita, „kao što je to bio slučaj s njegovim prethodnikom, korisnikom izdanja Hazarskoga rečnika iz 1691. godine kada je ova knjiga još imala svog prvog spisatelja“. Zna se i točno mjesto na kojem bi čitatelj  Daubmanusovog izdanja izdahnuo: umirao bi na devetoj strani kod riječi koje glase: Verbum caro fastum est. Riječ postade meso. Kur'anski tekst drukčije interiorizira čitanje: čitatelj je pozvan naučiti tekst napamet, postati jedno s knjigom, kako kaže Boris Gunjević: „Tijelo teksta postaje duša čitača. Tijelo postaje riječ.“

No kako to da je ta Riječ, to slavensko Slovo, koja tijelom postade i nastani se među nama, ta životodajna Riječ – u njoj bijaše život – postala smrtonosna? 

Profanije kazano: Što to znači da knjige ubijaju?

Odgovorit ću bez okolišanja: taj motiv znači: ono si što čitaš i pazi što čitaš – čitanje ostavlja traga, čitanje ima posljedice. Mišljenje je bez čitanja opasno; čitanje je bez mišljenja beskorisno, mislio je Kant. Ako nas čitanje mijenja, onda nas u ultimativnoj varijanti „ubija“: jednostavno rečeno, nema nas, nego smo ono što čitamo. Knjige ubijaju, i pazite što, a još više kako čitate, jer ne samo da je u umjetnosti kako što, da je forma onaj bitan sadržaj, nego je čitalačko umijeće u najizravnijoj svezi s tom krajnjom svrhom umjetnosti: o tome kako čitamo ovisi što ćemo u knjizi pročitati. 

Knjige ubijaju, mogao bi biti i prosvjetiteljski topos: hoću reći, naravno da je toga bilo i prije, i u vrijeme kad Aleksandar predbacuje Aristotelu da profanira filozofiju zapisujući je, a Klement Aleksandrijski savjetuje: "Najrazboritije je ne pisati, nego učiti i proučavati živom riječju, jer napisano ostaje" (Stromatesis). "Sve napisati u knjigu znači staviti mač u ruke djetetu", konačno poentira Klement. Znanje je moć, reklo bi prosvjetiteljstvo dva milenija kasnije, unatoč slutnji da će moderni cinizam tu moć vrlo brzo pervertirati: moć je znanje, ali to više nije naša neposredna tema, ili barem prividno nije. Knjige dakle ubijaju, kako u predgovoru Milorada Pavića, tako i po biblioteci Umberta Eca ili labirintskoj knjižnici Jorgea Luisa Borgesa.

Bilo je toga i prije, te svijesti o tome da knjige ubijaju, ali nije bilo svijesti o toj svijesti, rekao bi samosvjestan duh današnjice.

Knjige ubijaju, nema sumnje ni zbora: recimo "Komunistički manifest": u ime toga Slova i u tom Duhu pobijeni su milijuni ljudi, baš kao i u Ime "Moje borbe"; sve me je i strah spomenuti Knjigu koja je knjige, ili onu koja nije čak niti to, nego je i više od knjige: jedan od božjih atributa, k tome časni. I Biblija i Kur'an ubijaju, dakako. 

O, itekako, knjige svakako ubijaju.

Odatle je konačno shvatljiv i motiv pronađenog rukopisa: pronađeni rukopis tu je da umnoži pripovjedne instance, on je alegorija onih nebrojenih čitatelja koji inkarniraju univerzum interpretativnih mogućnosti. Zamislimo te čitatelje s Borgesom kao čitatelja, besmrtnika u labirintskoj biblioteci: tu se uspostavlja veza motiva čitatelja kao izvora teksta, knjige koja ubija i pronađenog manuskripta. Pronađeni rukopis umnaža pripovjedne instance i postulira nemogućnost dopiranja do Urteksta; nepostojanje prateksta govori nam da nema izvora u izvanjskom svijetu, izvan čitatelja; u knjizi pronalazimo samo ono što jesmo, jer, ono smo što čitamo.

Zato čitate na vlastitu odgovornost!

Villiers de l'Isle-Adam, Uzvanik posljednjih svečanosti

Svatko ima knjigu za uzglavlje. Moja knjiga za uzglavlje je „Uzvanik posljednjih svečanosti“, Villiers de l'Isle-Adama. Ne zato, mada i zato jer bih se lako mogao poistovjetiti s Villiers de l'Isle-Adamom: „Kao u kazalištu, na sjedalu u sredini parketa, zato da ne zasmetate svojim susjedima, i dalje prisustvujete - iz pristojnosti, jednom riječju - prikazivanju neke drame napisane u zamornom stilu i sa sadržajem koji vam se ne dopada, tako sam i ja živio iz uglađenosti.“ Nego, naprosto je pero comte de l'Isle-Adama ono koje bih sam htio imati: gotovo nestvarno dobar prijevod Višnje Machiedo otkrio mi je u mladosti autora za kojega cijeli svoj život smatram da je najuglađenije pero svjetske literature. Da, radije bih pisao kao Borges. Da, čovjek ne može uopće razumjeti odakle ta nepresušna Shakespeareova oblikovna moć. Ali da, ako bih ikada ushtio nešto potpisati svojim imenom a da to i sam držim literaturom, volio bih da je djelo napisano kako bi ga on napisao, nedostižni, bolećivo nadareni, ubogi grof Villiers de l'Isle-Adam. 

Comte de Villiers de l'Isle-Adam ljudski je rod podijelio na romantike i glupane. Dragi i dobri profesor Branko Despot, za čijih su predavanja u sumrak polijetale posljednje sove naše mladosti, učio je da je klasični njemački idealizam, kao čežnja za zavičajem, najčišća forma romantizma. Što bi onda, vlastitim rječnikom, bio romantizam? Tko bi bio Villiers?

Potražimo pomoć u slici, da bude zornije: izabrao sam Noć u luci, Caspara Davida Friedricha, zbog čitateljica: osim balustrade, crkve i križeva jarbola, tu su, u noći, i dvije ženske osobe: slika je poznata i pod nazivom Sestre, nastala je između 1818. i 1920., kad je za svoju suprugu, Charlotte od Prusije, Alexandru Fedorovnu, kupuje Nikolaj Pavlovič, budući ruski car. Tu imamo sve potrebno: ponajprije noć. „Ne nosi li sve što nas inspirira boju noći?“ kaže u četvrtoj Himni noći Novalis, dodajući: „Ona te nosi, poput majke, i svu svoju veličanstvenost njoj duguješ. Iščezao bi u sebi – rastvoren u beskrajnom prostoru – da te nije držala…“. Što sad ta slika znači? 

Romantizam je povratak u prvotni, arhaični noćni svijet. Mogli bismo kazati da je to i povratak Velike Majke, tamne božice prirode koju Sveti Augustin osuđuje kao strašnog neprijatelja kršćanstva. Ujedno je to i povratak u utrobu Velike Majke, u mrak vlastite nutrine. To je ta noć. Otuda taj mrak, svi ti demoni i nokturalni senzibilitet romantizma? Nasuprot iluminaciji prosvjetiteljstva, vjeri u svjetlo razuma, ovdje se otkrivenje zbiva kao u tamnoj komori, i tu opskurnost nije igra riječi: ona sugerira da se shvaćanje sama sebe rađa iz gledanja u nešto drugo, u vanjski svijet, iz tame svoga sopstva. Upravo kao tamna komora, onaj koji gleda potpuna je praznina – rupa u stvarnosti.

Sada je već prvotna slika jasnija i predodžba je dospjela do pojma: umjesto tradicionalnih metafora o subjektu kao svjetlosti, romantizam je tu unutrašnjoj u kojoj se, kao u Novalisovij himni, rastvaraju svi dani identiteti, shvatio kao mrak. Hegel to naziva: "noć svijeta".

U takvoj noći, na nevjerojatnoj sceni onodobnog Pariza i Francuske, odvijaju se čudesne priče poput naslovne.

Jednom sam prigodom pisao o spisateljicama i literarnim likovima žena koje bih iz raznih razloga pozvao na večeru, bilo da je riječ o jednoj jedinoj metafori, poput one Marine Cvetajeve, o sumraku kao trenutku između vuka i psa, ili cijeloj literaturi koju su ma i letimičnom svojom pojavom, kao što je to učinila Clio La Cendrée, zauvijek obilježile: Jean-Marie-Mathias-Philippe-Auguste, grof Villiers de l'Isle-Adam uveo je tu mladu razočaranu ženu u naše društvo u besmrtnoj priči Uzvanik posljednjih svečanosti. Kroz prašinu, u bučnom mozaiku krabulja koje su pocikivale pod svijećnjacima i lelujale se pod vještičjim Straussovim gudalom, u ložu kraj prednjeg dijela pozornice, na plesu u Operi, jedne karnevalske večeri godine 186…, uz šuštanje svile, između teških stolaca i, nakon što je skinula masku, uz Antonie Chantilly i Annah Jackson, samo zato jer su užasni koliko i dosadni ljudi rastužili njenu maštu, ušla je Clio La Cendrée, prekrasna plavojka crnih očiju. Ta božica Drzovitosti bila je u dobro skrojenoj haljini od zelenog baršuna; a ogrlica s rubinima joj je prekrivala grudi. Villiers je opisuje: 

"Tu mladu dvadesetgodišnju Kreolku obično su navodili kao uzor svih pokudljivih vrlina. Ona bi i podjednako zanosila najstrože i najčistije grčke filozofe kao i najdublje njemačke metafizičare. Bezbrojni dendiji bijahu se toliko u nju zaljubili da su se laćali mača, mjenice ili stručka ljubičica. Vraćala se iz Badena, nakon što je ostavila četiri ili pet tisuća luja na igraćem stolu, smijući se poput kakve djevojčice. Što se pak morala tiče, neka stara i uostalom već ispijena germanska gospođa, uzbuđena tim prizorom, rekla joj je u kasinu:

- Gospođice, čuvajte se: ti i tamo ipak valja pojesti komad kruha, a čini se da vi na to zaboravljate.

- Gospođo – odgovorila je, porumenjevši, lijepa Clio – hvala na savjetu. Zauzvrat, naučite od mene da je, za neke, kruh oduvijek bio samo predrasuda.

Među uzvanicima bio je i Villiers: „Što se mene tiče (ako je uopće potrebno govoriti o tom uzvaniku), i ja sam nosio masku; manje vidljivu, dakako, i to je sve.“

U svome djelu Axël's, koje je smatrao svojim remek-djelom, kazao je: "Vivre? les serviteurs feront cela pour nous." Živjeti? posluga će to učiniti za nas.

Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike

2. svibnja 2008. godine umro je najomiljeniji hrvatski filozof, Marijan Cipra. Na svome blogu, Vaseljeni, napisao sam In memoriam, između ostaloga spomenuvši i legendarno prvo Ciprino predavanje po povratku na fakultet: „...pun amfiteatar, Cipra u crnoj perlerini, sluša se valcer, a on obrazlaže trotakt, Marsilia Ficina, pitagorejce i kako iz onoga hen nastaje pola, korijen iz dva, neodređena dvojina - mnoštvo! Hippasus iz Metapontuma otkrio je da je taj broj iracionalan, ali, Hippasus iz Metapontuma otkrio je i ine tajne pitagorejaca: bratstvo mu je za života podiglo nadgrobni spomenik! Jedan je trokut dozivao drugi: hipotenuza koja je neodređena dvojina ubrzo je presijecala katete čineći hipotenuzu inverznog trokuta i odjednom je pred nama stajao Solomonov pečat! Tu je negdje u dvoranu ušao korpsukularni Marsilio Ficino...“.

U stvari, ovako je to bilo:

Cipra je već duže vrijeme bio teško bolestan. Rekao mi je prijatelj da je Cipri prošloga tjedna pozlilo, ali da ga je Katarina odvela u frizeraj. Cipra se ošišao, ustao, zakoračio iz salona i - srušio mrtav! Ne znam, nisam bio tamo, ali tvrde da su onda došli po njega, no da je Cipra - oživio! Odveli su ga u bolnicu i dva dana potom, u petak, u podne i trideset, Cipra je opet umro. Čudesno. Umro je, dakle, kao što je živio. Čudesno.

Bio je moj najdraži profesor. Dapače, mogao bih kazati da sam u naročitom smislu bio Ciprin učenik; ovako je to bilo:

Toga je ljeta, kad smo proširili krilaticu Verlust der Mitte, Cipra zbijao nevjerojatne šale: upoznao nas je Amir Damir iz Abu-Dabija, kako je Cipra od milja zvao Riđanovića, a zbližio nas je humor: moram priznati da smo zapravo mahnitali, smijući se svemu na svijetu, i onome što jest, i onome što bi moglo biti. Recimo, Cipra bi donio serioznu njemačku reviju s editorijalom o nacističkom periodu Martina Heideggera, i onda bi počele kuljati i frcati opake, iskričave, razorne, maliciozne, genijalne, tipično manirističke šale - manirističke, jer riječ je o duhovitosti kao uzoritom vidu duha, o witzu kao oštroumnoj dosjetki - koje su par mjeseci kasnije, upristojene, osvanule i u "Filozofskim istraživanjima", kao visokoparno prenemaganje tobože oko Hiedeggera:

Sve u svemu, toga sam ljeta, kao student druge godine filozofije, upoznao Marijana Cipru i postao neka vrst, tja, kalfe. Naime, Cipra je ovako osmislio vlastiti comeback:
U prepunu aulu Filozofskog fakulteta, u crnoj pelerini, s bijelim rukavicama, lelujajući kao nejasna faustovska sjena, ušao je bešumno i jednako diskretno - sjedio sam osamljen u prvom redu - zamolio da ga upozorim na vrijeme (Zeit): okrenut leđima prema auditoriju, čekao je da prođe akademska četvrt. Desetak smo minuta sjedili u potpunoj tišini. Kad je vrijeme došlo (Augenblick), Cipra se okrenuo prema studentima, uključivši kazetofon iz kojega se začuo valcer. Nakon minutu-dvije isključio je glazbu, na ploči nacrtao istokračan trokut, i započeo tumačiti pitagorejske tajne: ponad trokuta je napisao Est Demon Deus Inversus, a onda je krenulo: Iz hen je slijedilo pola, kvadratni korijen iz dva, koliko je hipotenuza trokuta sa stranicama veličine 1, a taj je kvadratni korijen iz dva neodređena dvojina, mnoštvo. To je bila sveta pitagorejska tajna, a izdajniku te tajne pitagorejci su... no to sam već uvodno ispričao.

Da, nikada neću zaboraviti tu sipku večer u kojoj je Zagreb postao flamboajantni gotski Tübingen, barem na Sat tijekom kojega je sva čarolija Ciprinih vrhunaravnih moći zauvijek začarala mnoge očarane duše, koje su prvi put vidjele i čule Filozofiju na djelu: činila nam se kao neka magija, neka praktična metafizika! Ako je ikada ovom sjenovitom zemljom hodao čovjek koji je našem anakronom izboru studija dao smisao i zauvijek ga opravdao, bio je to Marijan Cipra. Slušajući Cipru, mogao si gledati kroz vjekove.

Dobri moj profesor Cipra, lijepa duša!

A što se „Metamorfoza metafizike“ tiče, to je najbolje filozofsko djelo napisano na hrvatskom jeziku, k tome djelo napisano najboljim hrvatskim filozofskim jezikom. Svatko tko je u onom naročitom kozmološkom razdoblju kad kao tinejdžer suočen s temeljnim pitanjima poseže za velikim knjigama, neka pročita „Metamorfoze metafizike“: kroz život će se možda posve udaljiti od Cipre i metafizike, ali nikada više od filozofije.

I to je najviše što jedno filozofsko djelo može ponuditi: ne samo navlastit odgovor na vječnu zagonetku, nego nagovor na bavljenje filozofijom. „Metamorfoze metafizike“ tako su napisane da će zauvijek rasplamsati vatru postoji li i najmanji žar žudnje za znanjem, za mudrošću.

Putovanja po mojoj sobi, Xavier de Maistre

Citirao sam gore Pavla, a taj citat je jednom ponukao moju prijateljicu na razmišljanje, koje se može svesti na jednu rečenicu: knjige nas oživljuju, jer nas mijenjaju. Ali evo kakve to veze ima s Pavlom i Korinćanima: ὃς καὶ ἱκάνωσεν ἡμᾶς διακόνους καινῆς διαθήκης, οὐ γράμματος ἀλλὰ πνεύματος· τὸ γὰρ γράμμα ἀποκτέννει, τὸ δὲ πνεῦμα ζῳοποιεῖ. 

Učini nas dostojnima biti slugama novog saveza, ne slova, već duha. Jer slovo ubija, a duh oživljuje. Novi savez je savez duha, odn. Duha, označava novi odnos između Boga i čovjeka započet izlijevanjem Kristova duha na čovjeka. Taj Duh, ruah, je ono što udišemo i izdišemo, i što nas, posebno ako smo u istoj prostoriji – povezuje. Novi savez je savez Duha, savez života, a ono što je živo, to se i mijenja.

Prema Pavlu, postoji još jedan Savez, iz ovog teksta jasno je da ga Pavao shvaća kao ‘savez slova’. Pavlovo je iskustvo, totalne preobrazbe, obraćenja, bio put od ropstva slovu do slobode duha u Duhu. Slovo, riječ koja ubija, kod Pavla, nije ona riječ koja ostavlja trag, već riječ koja se, u slučaju Pisma, u oku farizeja odvojila od svog izvora, od Duha.

Slovo koje je ubijalo Pavla bio je strah od promjene, bilo kakve promjene, a posebno promjene Slova. Pavao, odnosno Savao, konzerviran u farizejskoj revnosti, mijenjao je sve oko sebe, proganjajući svoje neistomišljenike do smrti, u strahu da oni ne promijene neko Slovo ili nedajbože njega. Na putu za Damask, susreo se s Riječju, s izvorom Duha. Shvativši da se ne mora bojati Slova, prihvatio je promjenu, sebe. ‘Živa i djelotvorna je riječ Božja. Oštrija od dvosjeklog mača i prodire do rastavljanja duše i duha, zglobova i moždine, može suditi nakane i misli srca.’ (Hebreji 4,2) 

Jer tamo gdje je život, tamo je i mijena.

Morao sam napisati ove rečenice, ne samo zato da se spasimo od knjiga koje nas ubijaju, čemu je poslužila već Eho. Napisao sam ih i stoga jer bih svakako u ovakav popis uvrstio i Bibliju. Doduše i „Oluju“ i „Romea i Juliju“, pogotovo potonje djelo za koje mislim da je do dana današnjega ostalo neshvaćeno, jer je u stvari rasprava o univerzalijama. No, izbor je pao, jer moram biti pošten, na neveliko djelo koje mi je zaista obilježilo život na poseban način: tražio sam autora toga djela godinama, praznovjeran kakav jesam povezujući iščeznuće toga imena i moguć njegov nenadani povratak u moj život sa svime i svačime, pa i s početkom pisanja romana. O toj sam knjizi napisao priču iz koje donosim priču u priči, naslovljenu autentičnim naslovom Xavierovog djela: Voyage autour de ma chambre

Albe Vigilije

Slavna Rembrandtova “Noćna straža” izvorno je naslikana kao danji prizor; tijekom vremena, slika je potamnivši postala noćna straža: vrijeme je naslikalo vječnost; 90. psalam, onaj o krhkosti čovjekovoj, o noćnoj straži naime kaže: 

Jer je tisuću godina u očima tvojim

ko jučerašnji dan koji je minuo,

i kao straža noćna.

Bdjenje - noćna straža - dok traje čini se beskrajnim, gotovo vječnim: nikako proći, nikako da svane; kad mine, kao da ga nikada na svijetu nije bilo, samo je tren, treptaj, zauvijek prošlost. Ta bdjenja, vigilije, taj tren koji traje cijelu jednu vječnost, naš je život. 

1804. godine, pod pseudonimom Bonaventura, netko od crnih romantičara ili Brentano, Hoffmann, možda Schelling - do danas se ne zna tko - objavio je djelo Nachtwachen, Noćne straže, Vigilije. Posljednja je riječ završne vigilije: Ništa; kad zastor padne, predstava je gotova zauvijek, i sve je - konačno! - besmisleno. 

Na samom početku priče 'Aleph' Borges slika savršeno preci(o)znu alegoriju ove prolaznosti:

Onoga vrućeg ljetnog jutra u našoj veljači, kad je, poslije neodgodive agonije koja se ni za časak nije srozala na plačljivost ili strah, umrla Beatriz Viterbo, zapazio sam da se po željeznim oglasnim tablama na Trgu Constitucion koče reklame nekih novih cigareta: zaboljelo me to jer sam shvatio da se neprekidni i prostrani svemir već odvaja od nje i da je ta promjena samo prva u beskonačnom nizu.

Godinama o Nachtwachen nisam znao ništa. Moj prvi pojam o Vigilijama dugujem Amiru R., uz Cipru možda najnadarenijem studentu zagrebačke katedre filozofije; devedeseti psalam i citirana metafora, vlastito je otkriće, baš kao i sjetna analiza Rembrandtova djela. Čitajući Žmegačeve Krležine europske obzore, pronašao sam podatak o Bonaventuri i ironičnim snomoricama devetnaest vigilija. Izvjesna gospođica Tia, koju sam, tako tipično, zavolio da bih pod izgovorom intimnih pisama mogao ispisivati prve skice onoga što bi trebao biti A Book, tih je dana odlazila za Njemačku, na dogovor s Kruppom. Zamolio sam je za laku uslugu, naravno, dovoljno ekstravagantnu da je s oduševljenjem prihvati – zamolio sam je da mi nabavi primjerak Nachtwachena. Desetak dana kasnije Tia se vratila iz Bavarske, i stigavši u Zagreb dan prije svoga rođendana, uz poziv na proslavu obavijestila me da ima poklon - jasno, unatoč obvezama našla je vremena za kapric moje insomije, za mene, i pored poslova s Kruppom, pronašla je Bonaventurino djelo. Day after, Tia je otkazala rođendan. Na moje pozive odgovorila je kratkim, hladnim isprikama, i odonda ni Tiu ni Nachtwachen nikada vidio nisam. Nije nam bilo suđeno; meni i Bonaventuri, dakako. 

Budući da ja ništa ne učim iz iskustva, naročito ne svoga, grešku sam ponovio: nakon tri godine nejavljanja, prije par mjeseci nazvao sam Martinu, djevojku s kojom sam desetak večeri igrao rulet; ovaj put igrao sam va banque, naručivši Voyage autour de ma chambre; neobično sam znatiželjan je li mi Xavier de Maistre skloniji. Priču o putovanju po mojoj sobi vrijedi ispričati detaljnije…

Priča u priči: Voyage autour de ma chambre

“Kao i tolike druge, i moja je soba, između ostalog, biblioteka – sa svih strana svijeta okružuju me knjige. U jednoj od tih knjiga, nažalost nepoznatog naslova, nalazi se podatak – ako se ne varam u fus-noti – o djelu Voyage autour de ma chambre*, autora čije mi ime ni u vrijeme kad sam znao u kojoj se knjizi to djelo navodi nije značilo više no suvremenicima, uzvanicima kakve karnevalske svečanosti: samo kuriozitet, tek bizarnost. Autor je za mene bio jedno od onih Wildeovih lica koja čim vidimo odmah zaboravimo: zamišljao sam ga kao veselu lelujavu krabulju u proplamsaju raskalašenog baroka, definitivno kao nekog za koga nam se učinilo da smo ga vidjeli, prije no što je zauvijek nestao u vrevi. Drukčije nije ni moglo biti: avanturist čija se jedina pustolovina – u vremena Berry Lyndona, Zanovića i ubogog grofa Villiersa – odvijala od korica do korica nebrojenih stranica njegove osobne knjižnice, ukratko sasvim onestvaren lik, gotovo bestjelesan, možda fikcionalan, u mojoj je predodžbi pravedno zaboravljen pisac djela, čiji mu je naslov priskrbio točno odmjerenu besmrtnost: riječ je, riječju, o čovjeku čijeg se imena već godinama ne mogu sjetiti, iako ga nikako ne mogu zaboraviti. Naslovivši životno djelo: Voyage autour de ma chambre, autor je vlastito ime, kao i sadržaj djela, učinio savršeno irelevantnim – jedino važno, sve što treba zapamtiti, sam je naslov te samozatajne pustolovine: biografija kao put po beskonačnim svjetovima imaginacije! Biografija je to neznanog junaka, svakog a nikog. Nekog, tko bi mogao biti ja, picture of nobody. Moja je soba, između ostalog, poprište noćne more – sve na ovom svijetu može postati klicom pakla, kaže Borges… pa tako i Voyage autour de ma chambre, ne uspijem li ga zaboraviti. Stalno iznova, u krugovima, vraćam se tom naslovu, progonjen furijom zaborava: nikako se ne mogu sjetiti knjige u kojoj sam na podatak o toj pustolovini nabasao! Prije šest, sedam godina za svoje sam potrebe napisao tekst istovjetnog naslova, no danas iz teksta uopće ni po čemu ne mogu rekonstruirati u kojem se djelu ta prokleta fus-nota skriva. Mislio sam isprva - štoviše bio sam sasvim uvjeren - da je riječ o Montaigneu i zbirci njegovih ogleda – dapače, kladio bih se da Montaigne mog predšasnika spominje u eseju o knjigama. Tu su negdje moje muke i započele – sa zaprepaštenjem sam shvatio da o pustolovini po mojoj sobi kod Montaignea nema ni riječi; o Terenciju još nekako, ali o mojoj sobi, rien! Ne znam zašto – vjerojatno ipak prisjećajući se Nietzscheove navike citiranja na francuskom – posegnuo sam za Osvitom. Ni tamo nisam bio bolje sreće. Uhvatila me je panika: pametan kakav jesam, a nastrana uma, shvatio sam da postajem autor djela za kojim tragam, da me stiže prokletstvo zvano voyage autour de ma chambre: uhvatio sam se između druge i treće police pretraženih knjiga usred inačice Russelova paradoksa: po svojoj sam sobi poduzeo potragu za djelom koje skriva naslov: Put po mojoj sobi.

Moja noćna mora traje već mjesecima; Voyage autour de ma chambre tražim i danas, i ta se pustolovina pretvorila u privatno praznovjerje: uvrtio sam sebi u glavu da ću PLAN ROMANA - ili A Book - moći započeti pisati tek ako i kad pronađem vrtoglavu fusnotu! Da nije toga praznovjerja, teško da bih iznebuha skočio usred noći i mutnih očiju prevrtao Žmegačevu Povijesnu poetiku romana (zašto to ne pišu velikim slovom?), niti bih između Rivaldova zaleta i urlika stotinjak tisuća Barcinih navijača nervozno posegnuo za anakronizmom i beskorisno listao stranice Aretinovih mudrovanja, histerično se prisjećajući izvjesnog francuskog markiza. Pred jutro, pretpostavljam, odustao bih od grozničavog stvaranja investigativnih modela koji a priori eliminiraju ogromnu većinu knjiga u kojima se zasigurno o voyageu ništa ne može naći, no koji mi nimalo nisu pomogli ustanoviti to jedno, jedino, sudbinsko djelo u kojem se podatak nalazi (recimo, isprva sam pretraživao samo one knjige koje su mi se instinktivno činile najvjerojatnijim izvorom; potom sam listao sve one knjige koje su preostale nakon što sam isključio djela koja nikako ne bi mogla sadržavati tu informaciju…kroz vrijeme, kriterij je bio sve suludiji: recimo, listao sam samo desne stranice pogovora djela koja zahtijevaju historiografska pojašnjenja - desne, jer, mada ne biste vjerovali, no citati koje tražim redovito se nalaze na desnim stranicama knjiga!); riječju, ne bih, vjerujem, baš posve sišao s uma. 

S vremenom se naime, voyage autour de ma chambre pretvorio u osobni obračun s utvarama moje snomorice! To je moja soba, i ja ću tu prokletu knjigu pronaći pa makar morao pročitati i posljednju knjigu njegove biblioteke! Ponekad mi se čini da me fantomski melankolični chevallier proganja, da prevrće po mojim bilješkama, zameće tragove. Da nema svih tih krunica, između ostaloga, po mojoj sobi, spavao bih u hodniku, besanim, rastrzanim snovima, uz psa, da me štiti od duhova. 

Moja muka nije literarne naravi, ona je doslovna – pričao sam o njoj, sub rosa, prijateljima, i oni me savjetuju da bi najbolje bilo cijelu stvar zaboraviti. Savjet je dobronamjeran, ali beskoristan: svaki put kad posegnem za nekom knjigom, bilo kojom i iz bilo kojih pobuda, pomislim na nju: na Knjigu, koja skriva sada već sasvim evidentno sudbinsku zagonetku moga postojanja: odgovor na pitanje zašto ja zapravo tražim Voyage autour de ma chambre!? Odgovarao sam sebi na ovo pitanje utješnohegelijanski: put je cilj, i na kraju puta neće se dogoditi ništa spektakularno, nadam se barem ne kao na kraju Hegelova životnog puta. 

Zašto sam uostalom taj naslov zapamtio? Zar samo zato da ga se godinama kasnije sjetim, da postane lozinka moje čežnje za nečim što sam imao, a što nisam prepoznavao, što sam izgubio i što nikada više neću pronaći, što je tu, nadohvat moje ruke, u mojoj sobi, a stoljećima je daleko, skriveno u beskonačnim stranicama vrtoglave borgesiane - zar samo zbog romantične nostalgije za izgubljenim vremenom?  Bojim se trenutka u kojem ću pronaći, putujući po mojoj sobi, knjigu u kojoj se nalazi fusnota o Putovanju po mojoj sobi. Strahujem jer znam, tada će nešto neminovno skončati, nešto će se zauvijek završiti. Nešto ću izgubiti.”

Ovaj kompulzivni, pretjerani opis moje opsesije djelom Voyage autour de ma chambre mogao je stati u jednu rečenicu: Po svojoj sam sobi bezuspješno mjesecima tražio knjigu koja skriva podatak o djelu 'Put po mojoj sobi', umislivši da ću tek po pronalasku toga djela moći početi pisati vlastitu knjigu, A Book. Nažalost, stvari nisu tako jednostavne. (Ja inače nisam praznovjeran - praznovjerje donosi nesreću!) Potpuno izgubivši živce, nedavno sam nazvao profesora Stamaća; objasnivši mu svoju nevolju, otvoreno sam ga zamolio za pomoć. Stamać me je uputio na gospođu Ingrid Šafranek. Gospođa je Šafranek sutradan imala zakazanu večeru s francuskim kolegom, profesorom književnosti, i, konačno, između glavnoga jela i deserta, enigma je riješena: riječ je o uvaženom gospodinu Xavieru de Maistreu i njegovu djelu Voyage autour de ma chambre! 

Enciklopedijska natuknica o Xavieru glasi:

Xavier, comte de Maistre (1763-1852), franc. književnik. Kao sardinijski oficir prešao je u rus. službu i bio u štabu Suvorova, dok nije pao u nemilost i iz vojske udaljen. Uzdržavao se kao slikar minijatura, kasnije postao direktor biblioteke u Petrogradu. Vraćen u armiju istakao se u borbama na Kavkazu i postigao čin generala. Glav. djela: Le Voyage autour de ma chambre; Les Prisonniers du Coucase; Le Jeune Siberienne.

Ispisujući ovu natuknicu, sastavljač je neminovno otrpio nelagodu izazvanu suhoparnošću; pročitana nakon, ili usred mojih pustolovina u potrazi za izgubljenim imenom, čini mi se najrječitijim prikazom avanture zvane život, koji je kao straža noćna. Moja je pobjeda nesavršena: knjigu u kojoj sam izvorno pročitao ime autora fatalnog djela do dana današnjega nisam pronašao. Još uvijek je negdje tu, u mojoj sobi! Jednoga ću dana, možda, otvoriti neku stranicu i ugledati nevjerojatno Xavierovo ime. Da, sasvim sam siguran, nešto će tada završiti, nešto ću nepovratno izgubiti. 

Tada više neću osjećati ovu tugu, koja me ponekad, odjednom, obuzima. Vjerujem da neću osjećati ništa: ni spokoj ni strah. Preci(o)znije, osjetit ću upravo ništa: sam, prvi, zadnji, jedini put. 

Taj put nakanio sam prevaliti autour de ma chambre. Put bdijenja. Vigilije.

 

____________________________

Podatak o Voyageu i Xavieru nalazi se - naravno - na 84. strani treće knjige Sabranih djela J. L.Borgesa, u izdanju GHZ, 1985. Besmrtna igrarija potekla iz nehajna pera Savojca Xaviera de Maistrea, spomenuta je u spjevu Zemlja, Carlosa Argentina: posrijedi je opis rečenog planeta, a kitica u koju se smjestio voyage, glasi:

Razvidjeh, poput Grka, gradove sviju ljudi,

Posle i dane žurne, opake gladi ćudi,

Povijest ja ne krojim, ne dolijevam ambre,

Al voyage o kom pričam… jest autour de ma chambre.

Knjiga koju sam tražio ima samo jedan nedostatak: izmišljena je. Više no druge.

Voyage autour de ma chambre dobio sam na poklon za rođendan, u studenome 2002. godine. 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara