Pitali smo Sašu Cecija kojih mu je pet omiljenih knjiga

Pitali smo Sašu Cecija kojih mu je pet omiljenih knjiga
Foto: Edis Halimanović

SAŠA Ceci je čestični fizičar koji radi na Institutu Ruđer Bošković i CERN-u, autor je i voditelj znanstvene emisije Treći element na Hrvatskoj radioteleviziji te dopredsjednik Hrvatskog fizikalnog društva. Uz to urednik je i nekoliko udžbenika za osnovnoškolsku fiziku te autor dvije knjige ispunjene zabavnim tekstovima o fizici, znanosti i šašavim stvarima koje nam se događaju u životu i koje od 2010. godine objavljuje na svom blogu Blesimetar i na Facebooku.

Odabrao je pet knjiga koje su ostavile najjači dojam na njega kao srednjoškolca, a da nisu iz lektire. To ne znači da nije volio lektiru. Kaže da su ga Dostojevski i Kafka opčinili do te mjere da je odmah krenuo čitati sve živo od njih. Čitao je i dosta publicistike, naročito one popularno-znanstvene, što je najviše utjecalo na to da se danas bavi znanošću i njezinom promocijom.

No ovo su knjige kojih se najviše sjeća i koje su najjače djelovale na njega kao klinca. To se vjerojatno primijeti čitajući njegove tekstove, ali i znanstvene radove. 

J. R. R. Tolkien - Hobit

Kao klinac pročitao sam sve bajke Braće Grimm, a bilo ih je poprilično. Velik broj onih poznatih imaju i nastavak – iz nekog razloga još pamtim nastavak Trnoružice. Nisu, dakle, živjeli sretno zauvijek. Nepotrebno je napominjati da ti nastavci nisu bili kao kao oni u Disneyjevim filmovima. Na kraju krajeva, ni te bajke same nisu bile kao Disneyjevi filmovi. Bile su brutalne preko svake mjere. Na televiziji bi rekli 18+. A nalazio sam ih u dječjem odjelu gradske knjižnice. Unatoč tome, mislim da su bajke odlične za djecu. Neil Gaiman je od nekog pokupio citat koji mi se svidio: “Bajke su dobre za djecu ne zato što ih uče da zmajevi postoje (djeca znaju da oni postoje), već zato što ih uče da se zmajeve može pobijediti.” A onda sam u nekoj knjižnici nekako naletio na Hobita. Bilbo Bagins, hobit iz Shirea, nezainteresiran za ikakve pustolovine, čarobnjak Gandalf, patuljci i vilenjaci, zmajevi i trolovi, uvukli su me u svijet potpuno drugačijih bajki iz kojeg mi se čini da do danas nisam uspio izaći. Doduše, nije ni da sam se previše trudio. A serijal o Harryju Potteru J. K. Rowling pobrinuo se da i dalje ostanem u njemu. Naročito Darovi smrti, ali i sve one ranije.

Isaac Asimov -  Bogovi sami

Čitao sam apsolutno sve što sam pronašao od Asimova, kao i od drugog velikana znanstvene fantastike tog vremena, Arthura C. Clarkea. Od Clarkea mi je i danas ostala fora ideja da se izbori provode tako da se ime predsjednika ili premijera izvlači na lutriji, a kandidati su svi punoljetni građani s jednim jedinim preduvjetom – da oni ne žele biti izabrani na tu poziciju. Još uvijek mi se to čini genijalno. A od Asimova mi je sve bilo predivno. I cijeli serijal knjiga o psihohistoriji (Zadužbina) i knjige o robotima i pravilima robotike. No ova priča o paralelnim svemirima s različitim fizikalnim zakonima, komunikaciji između njih (i pokušaju manipulacije koja bi dovela do uništenja našeg Sunca kako bi ovaj drugi imao spasonosni izvor energije) mi je bila fascinantna. Kao i trospolna bića koja su nastanjivala taj paralelni umirući svemir. Naslov romana podnaslov je jednog od tri njegova poglavlja, a sva poglavlja zajedno daju prekrasnu rečenicu čovjeka čiju knjigu smo čitali za lektiru (Fredericha Schillera): “Protiv gluposti i bogovi sami bore se uzalud.” Kad sam postao znanstvenik, uvjerio sam se da bogovi postoje, kao i da je ova rečenica više nego točna.

Douglas Adams - Vodič kroz Galaksiju za autostopere

Dosad je već svim očito da sam oduvijek obožavao znanstvenu fantastiku i ono što bismo danas zvali fantasy (jer naziv bajke zvuče previše za djecu). Jedna od stvari koja mi je ipak nedostajala u toj literaturi bila je – humor. A onda sam naletio na Vodič kroz Galaksiju za autostopere. I sa svakom stranicom se sve više odvaljivao od smijeha. U srednjoj smo razgovarali o filozofiji, muzici, smrti, razgovarali smo o politici, ljubavi i ratu. Razgovarali smo o svemu, ali nikad o ovoj knjizi. Imao sam osjećaj da sam ja jedini kojem se sviđaju gluposti poput Babilonske ribice i Boga koji zbog njezinog postojanja nestaje u oblačiću logike, ili računala koje na pitanje o smislu života, svemira i svega daje odgovor 42. A onda sam upisao fiziku i shvatio da su svi ljudi tamo čitali tu knjigu. I gledali seriju Kozmos od Carla Sagana. Osjećao sam kao da sam konačno došao kući.

Erich Maria Remarque - Na zapadu ništa novo

Stari je na svojim policama imao komplet knjiga od Remarquea. U nekom trenutku dosade, tamo negdje tijekom srednje škole, uhvatio sam ih čitati. Nastupio je potpuni raspad sustava. Nakon svih tih mojih bajki, ovo je bila stvarnost. Stvarnost kakvu nisam mogao ni zamisliti da postoji. Ima mnogo drugih knjiga o ratu, aktualnijih i uvjerljivijih. Ali mene je ova o Prvom svjetskom slomila.  Apsolutna besmislenost rata u koju su ubačeni likovi u toj knjizi, likovi koji su tek koju godinu ranije išli u školu, baš kao i ja, i našli se u takvoj nemogućoj situaciji. Čitao sam slomljen kako na kraju knjige [SPOILER ALERT!] glavni lik pogiba na dan kad je agencijska vijest bila da se na Zapadnom frontu nije dogodilo ništa vrijedno spomena (što je zapravo i naslov ove knjige). Bilo mi je nevjerojatno da će nakon što je Remarque napisao ovu knjigu i svima u lice jasno istresao svu besmislenost rata uslijediti događaji koje će isti taj čovjek opisati u Crnom obelisku. To je bila još jedna knjiga s te police, knjiga o strašnoj ekonomskoj krizi u Njemačkoj, traženju krivaca u drugima i rađanju nacizma u jednoj od najkulturnijih, najobrazovanijih i najnačitanijih nacija svijeta. A taj njemački fašizam je onda zapalio cijeli svijet u još gorem ratu od onog Prvog. Jesmo li sad konačno naučili? Čini se da jesmo. Nikad nije bilo bolje u svijetu nego danas. S druge strane, isto to tvrdili su ljudi prije oba ta rata. A i meni samom se tamo negdje 1989. činilo da ekonomska kriza konačno popušta. Plaće su rasle, nova radna mjesta su se otvarala, a nove prilike čekale su iza svakog ugla. Nikad nam nije bilo bolje. A nemam pojma.

James Joyce - Portret umjetnika kao mladog čovjeka

Krajem srednje škole pročitali smo sve lektire i sve drugo vrijedno čitanja, barem tako smo mislili, pa se nas par iz razreda uhvatilo Uliksa. Došao sam triput do cirka 27. strane, ali dalje od toga neće pa neće. Priznao sam ljudima da ja ne mogu više jer apsolutno ništa ne kužim. A onda mi je teta iz knjižnice rekla da možda prvo probam s ovom. Nisam očekivao da će biti neka sreća, ali potpuno sam se iznenadio. Nešto tako zanimljivo, ljudsko, potpuno blisko meni nisam nikad prije čitao. Bili su neki isti likovi kao u Uliksu, pa reko' možda ću tako nešto skužiti i jednom kasnije ponovno pokušati. Nisam više nikad. Ali ova knjiga me je totalno oduševila. Nevjerojatno mi je da je čovjek koji je meni bio toliko nerazumljiv u kasnijim djelima ovdje pogađao točno u mene. Rasprave u obitelji o politici i Crkvi koje su bile u knjizi bile su gotovo identične nekim raspravama koje sam vodio s prijateljima, obitelji, a iskreno i sam sa sobom. Koliko god da sam tada mislio da sam nekako drugačiji od drugih, ova mi je knjiga jasno pokazala koliko toga imamo zajedničkog. Naši unutarnji svjetovi, oni koje skrivamo od drugih, pa i od samih sebe, puno su sličniji nego što mislimo. Možda mi je zbog te spoznaje lakše pokazati ljudima što je tako lijepo i zabavno u fizici. Pustim ih u svoj svijet i tamo umjesto mene – pronađu sebe. 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara