Pitali smo Viktora Ivančića kojih mu je pet omiljenih knjiga

Pitali smo Viktora Ivančića kojih mu je pet omiljenih knjiga
Foto: FaH

VIKTOR Ivančić jedan je od osnivača Feral Tribunea i jedan od najboljih novinara u Hrvatskoj i regiji. 

Rođen je u Sarajevu 1960. godine, no odrastao je u Splitu, u kojemu se kao student elektrotehnike počeo baviti i novinarstvom. Feral se još kao satirični podlistak Slobodne Dalmacije u 1980-ima zamjerio JNA zbog čega je Ivančić završio na sudu (i bio oslobođen), a u 1990-ima su feralovci bili stalna meta iživljavanja autoritarnog režima Franje Tuđmana.

Ivančić je i autor niza publicističkih i proznih knjiga, kao što su “Točka na U”, “Zašto ne pišem i drugi eseji”, “Planinski zrak”, “Vita activa” itd.

Za Index je pristao preporučiti svojih pet omiljenih knjiga, no naglašava: “Odmah upozoravam vaše čitatelje: ovo nije izbor mojih pet najdražih knjiga. U najboljem slučaju radi se o jednoj od pedeset i pet mogućih kombinacija „pet najdražih knjiga“, s tim da se ni u jednoj od njih naslovi ne bi duplirali. Postoji dakle cijela biblioteka knjiga koje su mi najčešće draže od ovih „pet najdražih“, kao što su na primjer „Proces“ od Kafke, ili „Sva imena“ od Saramaga, ili „Teologija bezumlja“ od Battistellija, ili svi eseji od Benjamina, ili „Prebučna samoća“ od Hrabala, ili „Modrobradi“ od Vonneguta, ili „Bliski sjever“ od Arnolda Gaussa, ili, naročito, „Tko nam truje djecu?“ od Stuarta O'Neilla… Zašto onda baš ova varijanta? Zato jer čovjek koji se spusti toliko nisko da pristane u tabloidnom formatu sažimati svoju intelektualnu intimu ima pedeset i pet razloga za zametanje tragova.”

Stvarni život Sebastijana Najta - Vladimir Nabokov

Prvi Nabokovljev roman napisan na engleskom jeziku (poslije devet „ruskih“) prošao je gotovo potpuno nezapaženo, tako da je sljedeće izdanje tiskano skoro četvrt stoljeća kasnije, a ni tada nije uvrštavan u autorovu reprezentativnu kolekciju. Mnogo poznatiji „Blijeda vatra“ ili „Lolita“ vjerojatno su prema standardnim književnokritičkim normama bolji, no meni je „Stvarni život Sebastijana Najta“ posebno legao, s tim da razloge nisam u stanju racionalno navesti. Jedan je zasigurno taj što mi je knjigu i preporučio i poklonio dragi prijatelj, pa je svako novo listanje prilika da se s drugom družim i kad se ne vidimo. A zatim i to što Nabokov, primjerice, dok piše vidi „široku snenu ulicu s nakrivljenim droškama ispod neverovatno plavog neba koje se, u daljini, samo razliva u ružičasto rumenilo mnemoničke banalnosti“.

Kratak pregled raspadanja - Emil Cioran

Ciorana nisam čitao valjda već preko dvadeset godina, pa mu ovo dođe kao neki ustupak mladosti, kada je neostvareni rumunjski samoubojica bio moj omiljeni mračnjak. Nije mi poznato da je itko drugi iz više aspekata razmatrao ambis, predano filujući svoje zapise – najčešće aforistički sažete – mizantropijom, bogohuljenjem, pomorom iluzija i samoprezirom. Sloterdijk ga smatra asketom ozbiljna formata koji je „otkrio najzdraviji način da bude neizlječiv“. Budući da se radi o vrhunskome stilistu, prijevodi Cioranovih knjiga na naš jezik osciliraju od podnošljivih do katastrofalnih, no sasvim je druga stvar s „Kratkim pregledom raspadanja“ što ga je 1972. za izdanje Matice srpske (pozor: ćirilica!) božanstveno preveo Milovan Danojlić. U jednom intervjuu prevodilac je priznao kako je, suočen s nerješivim problemima, na kraju odlučio „prepričati knjigu svojim rečima“.

Kvaka 22 - Joseph Heller

Ovo je uvršteno radi odavanja počasti domovinskom ratu i oružanoj borbi za samostalnu, suverenu i tome slično. Kratki sadržaj: krv, znoj i (čuvanje) guze. Preporučujem čitanje u vrijeme obljetnica slavnih bitaka, kada je svaki glas podrške otkazivanju poslušnosti dobrodošao. A Hellerov, uz Hašekov i Krausov, spada među moćnije. U mojoj verziji idealne utopijske zajednice glavni lik ovoga romana, Yossarian, bio bi proglašen nacionalnim junakom (iliti narodnim herojem), njegov bi monumentalni brončani spomenik krasio središnji trg u glavnome gradu (umjesto onoga nikogovića s isukanom sabljom), podignut na dovoljno visoki postament da nositelj počasti – budući da je pilot – može seruckati po golubovima i pišati po prolaznicima.

Prekretnica - Klaus Mann

„Da, žalosno je kad zao duh zavodi laike, neobrazovan puk. No još je mnogo gori i žalosniji opsceni flert propovjednika i njegova zakletog neprijatelja.“ Tim se, gotovo patetičnim riječima pisac nosi s činjenicom da Kultura (s velikim k) pred njegovim očima gubi nevinost. Sazrio je, srećom, brzo. Autobiografija sina nezasluženo poznatijeg oca (i, za razliku od Ciorana, realiziranog samoubojice) između ostaloga je impresivni katalog savezništava umjetnika s vlašću u sklopu priprema za Veliki pokolj. Ako Klausov „Mefisto“ daje dokumentarno-fikcionalni, „Prekretnica“ donosi dokumentarno-dokumentarni prikaz intelektualne kolaboracije s fašističkim režimom. Dakle, ekstra aktualno. Za Hrvatsku. Danas. 

Dijalektički antibarbarus - Miroslav Krleža

Jurišni nastup komunističkog antidogmatizma s nedvosmisleno jugoslavenskom aromom. Čarobna kombinacija. Što bi rekao prerano preminuli novelist Kristijan Jakopović: „Krleža je velik zato što je krupan.“

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara