NEKE stvari su prevažne i prekompleksne da bismo ih ostavili samo političarima na upravljanje. Ali stvarnost je takva da se političari po samoj prirodi svog posla moraju baviti svime i svačime. To nužno dovodi do toga da se svako pitanje svodi na politiku, tj. na politiziranje.

Iste situacije se događaju u mnogo "ozbiljnijim" državama od Hrvatske, pa ne treba čuditi ni politiziranje svih društvenih pitanja u Hrvatskoj. 

Kako se to radi u "ozbiljnim" državama?

No u tim "ozbiljnijim" državama se kod važnih društvenih pitanja konzultira upućena javnost, znanstvene institucije, provode se analize određenih politika i sl. Naravno, konačnu odluku donosi politika, ali bar postoji nekakav proces ocjenjivanja uvođenja, promjene ili ukidanja državnih politika. Politike se ne uvode prije ocjene njihovih mogućih efekata, kontinuirano se ocjenjuju učinci i po potrebi se ukidaju politike koje nisu polučile željene rezultate.

Implementacija, promjena i ukidanje određenih mjera ekonomske, socijalne, društvene, zdravstvene i obrazovne prirode ne provode se isključivo diktatom politike ili ideološkom pozicijom vladajuće stranke.

To funkcionira bar u teoriji, ali u stvarnosti razne političke i interesne struje implementiraju politike prema vlastitom nahođenju. Zavisno od države do države, s obzirom na institucionalnu uređenost i političku kulturu, političari više ili manje samostalno određuju koje politike implementirati, mijenjati ili odbaciti. 

Nitko nije proveo analizu oko mjere roditelj odgojitelj

Situacija oko mjere roditelj odgojitelj je ogledni primjer toga kako ne bi trebao izgledati taj proces. Niti je prije uvođenja mjere provedena analiza o njenoj svrhovitosti, niti je itko provjeravao njenu efikasnost niti će se prije njenog ukidanja provesti analiza troškova i korisnosti.

Nitko u cijelom lancu, od implementacije preko provođenja do ukidanja, nije proveo nikakvo istraživanje ili bar postavio temeljna pitanja kojima bi se opravdali sada već jako visoki troškovi. Koliko je Grad Zagreb bogat ako je spreman trošiti pola milijarde kuna godišnje za oko 5500 korisnika?

Nešto manje od 42 milijuna kuna mjesečno ili pola milijarde godišnje je trošak Grada, bez da se od implementacije mjere do današnjeg dana ispitalo je li kao rezultat te mjere porastao broj rođenih u Gradu Zagrebu.

Mjere ovakvog tipa nemaju značajan efekt na rast nataliteta

Nije prvi put da se na ovaj način pokušao popraviti natalitet nekog grada ili države. Nažalost, pokazalo se da mjere ovakvog tipa nemaju značajan efekt na rast nataliteta u dugom roku. Točnije, primijetilo se da ukupan broj rođenih raste prvih nekoliko godina, ali se brzo vraća na prijašnje razine, što znači da potiče žene na ranije rađanje, ali ne i na ukupan broj djece koji žele imati.

U Gradu Zagrebu je čak izostao kratkoročni efekt na rast broja rođene djece, jer je 2016. godine, kada je mjera uvedena, rođeno ukupno 8102 djece, 2017. 8076, 2018. 8235, a 2019. 8062 djece. Vitalni indeks, tj. broj rođenih na 100 umrlih je 2015. iznosio 91.1, 2016. 95.2 (primarno zbog neobično malog broja umrlih u toj godini), 2017. 91.5, 2018. 91.1 i 2019. 90.9. Broj trećerođene djece je narastao s 1329 2016. na 1645 2019. 

Ukratko, ukupan broj rođene djece nije rastao, a trećerođene je narastao za tek 300-tinjak. Nemoguće je odrediti jesu li majke koje su planirale imati troje djece samo ubrzale s trećim djetetom (kako pokazuju istraživanja o sličnim mjerama u svijetu) ili je primarni motiv za treće dijete bila mjera roditelj odgojitelj, ali ako se uzme da je financijski trošak pola milijarde kuna, a efekt na ukupni broj rođenih 300, ispada da Grad Zagreb plaća svako dijete oko 1.660 milijuna kuna godišnje.

A pravo traje dok dijete na napuni 15 godina. 

To je idealni scenarij, koji pretpostavlja da bi se umjesto održavanja istog broja rođene djece godišnje dogodio pad u Gradu Zagrebu, tj. da je svako od 300 rođene treće djece rođeno isključivo zbog mjere roditelj odgojitelj, odnosno da se ta djeca ne bi rodila da nije bilo navedene mjere. Čak ni tih 300 rođenih nije bilo ni izbliza dovoljno da nadoknadi pad broja prvorođene i drugorođene djece u razdoblju od 2016. do 2019.

Što s ekonomskim troškom?

To nešto govori o financijskom trošku mjere, ali što je s ekonomskim troškom? Točnije, kako se taj novac alternativno mogao utrošiti u neku drugu demografsku politiku i bi li efekt na broj rođenih bio jači?

Praksa drugih država koje već godinama razmišljaju o demografskim problemima i koje su već iskušale nekoliko modela je da su politike kojima se ljudima de facto direktno plaća da imaju više djece jako neefikasne, posebno ako se uzmu u obzir negativni indirektni efekti takvih politika.

Ono što se pokazalo puno efikasnijim, iako valja naglasiti da je problem demografskog oporavka jako složen i ne postoji jednostavno rješenje, je širenje sustava cjelodnevnih vrtića i predškolskog odgoja. 

Za vrtiće i predškolske ustanove je 2020. u Gradu Zagrebu potrošeno oko 970 milijuna kuna, a pohađalo ih je 30.905 djece. Iako mjera roditelj odgojitelj obuhvaća oko 5500 korisnika i 21.000 djece, to ne znači da je tih 21.000 djece rođeno zbog mjere. Ne samo da mjera ne traje dovoljno dugo da bi to uopće bilo moguće nego se ne može tvrditi da su se roditelji odlučili roditi prva dva djeteta isključivo zbog toga da bi s trećim ostvarili pravo na sudjelovanje u mjeri.

Najoptimističniji scenarij, dakle, pretpostavlja da se broj trećerođene djece podigao za 300 godišnje isključivo zbog mjere roditelj odgojitelj (iako je ukupni broj rođene djece ostao nepromijenjen), što je bio slučaj i 2018. i 2019. pa se može tvrditi da se rast stabilizirao na toj razini, i da će se taj rast održati u narednim godinama.

Djeca u vrtiću Grad koštaju deset puta manje od djece koja postoje isključivo zbog mjere roditelj odgojitelj

U 5 godina je to 1500 djece koja su trenutno financijski trošak od pola milijarde kuna, tj. 333 tisuće kuna po djetetu godišnje narednih 15-ak godina.

Trošak po djetetu u nekom obliku predškolskog odgoja je oko 31.000 kuna godišnje (trošak Grada Zagreba za predškolski odgoj/broj djece koji pohađa predškolski odgoj), stoga proizlazi da djeca u vrtiću Grad koštaju deset puta manje od djece koja, u idealnom scenariju, postoje isključivo zbog mjere roditelj odgojitelj. 

Naravno, to su sve okvirni brojevi s puno pretpostavki, iako su realno te pretpostavke debelo naklonjene dokazivanju savršene efikasnosti funkcioniranja mjere roditelj odgojitelj. Teško je napraviti brzinsku usporedbu toga koliki bi pozitivni utjecaj na natalitet imalo to da se izgrade novi vrtići, proširi cjelodnevni boravak, poboljša zdravstvena, odgojna i obrazovna uloga vrtića, poboljša prehrana, ukine participacija roditelja itd. u odnosu na pozitivni utjecaj mjere roditelj odgojitelj, čak i uz isti financijski trošak.

Ekonomski trošak je trošak alternativne upotrebe resursa, u ovom slučaju financijskih. Ako bi se pokazalo da ulaganje u vrtiće i predškolske programe ima jači efekt na natalitet od mjere roditelj odgojitelj, onda bi stvarni, tj. ekonomski trošak bio veći od financijskog troška pola milijarde kuna jer se za iste novce mogu postići bolji rezultati korištenjem alternativne politike. 

Potrebna je dubinska analiza

Sve to bi trebala biti tema dubinske analize mjere roditelj odgojitelj te usporedbe s alternativnim korištenjem tih sredstava za istu namjeru, tj. demografiju. Kada već takva analiza nije učinjena prilikom uvođenja ni tijekom trajanja politike, onda bi bilo dobro da se učini bar prije njenog ukidanja. 

Naravno, to ništa ne govori o tome kako će se preraspodijeliti novci ušteđeni mjerom roditelj odgojitelj. I ne daje vrijednosni sud o tome je li se trebalo pozabaviti ostalim problemima i troškovima u Gradu Zagrebu prije nego što se analizira mjera roditelja odgojitelja.

No ona je zaista veliki trošak koji ubrzano raste, s 21 milijun na 500 milijuna kuna u svega šest godina (do polovice 2021. 246 milijuna), dugoročno financijski obavezuje (do djetetovih navršenih 15 godina), a s upitnim učincima.

Oko teme demografije ne bi trebalo skupljati jeftine političke bodove, nego ozbiljno prionuti analiziranju i odabiru učinkovitih politika.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala