Foto: 123rf, Wiki

HRVATSKA se posljednjih mjeseci našla u svojevrsnom okruženju država u kojima su izbile ospice. Oboljelih ima u Srbiji, Albaniji, Makedoniji, Crnoj Gori, BiH i Sloveniji. U nekim državama broje se u desecima, u drugima u stotinama, dok ih je u Srbiji gotovo pet tisuća. U Srbiji je prošli tjedan umrla 15. žrtva epidemije, 11-mjesečna beba.

U takvom okruženju teško je vjerovati da ospice neće stići i kod nas, kaže naš epidemiolog iz HZJZ-a dr. sc. Bernard Kaić.

Naime, svi razlozi za strah više su nego opravdani. Procijepljenost u nekim krajevima na jugu Hrvatske izuzetno je niska, u Dubrovniku je pala blizu 40-ak posto, a zemlje iz našeg okruženja, poput BiH i Srbije, u novije vrijeme imaju prosječnu procijepljenost nižu od naše. Primjerice, u BiH je pala ispod 60 % s time da je u Hercegovačko-neretvanskoj županiji na oko 53 %.

Ospice nisu sezonska bolest

Važno je znati da opasnost nije prošla niti će proći kada eventualno intenzitet epidemije u susjedstvu padne.

Naime, ospice se najintenzivnije šire tijekom zime i proljeća, ali za razliku od gripe koja je vrlo jasno određena sezonom, one se mogu širiti cijele godine, uključujući i ljeto kada turizam jača. U nekim zemljama s niskim cijepnim obuhvatom to se i događa.

Osim toga, osobe koje nisu procijepljene ili nisu preboljele ospice mogu se zaraziti uvijek, a kako procijepljenost u Hrvatskoj i u susjedstvu pada, vjerojatnost za to postaje samo sve veća.

Zašto još nema ospica u Hrvatskoj?

Budući da je procijepljenost na jugu Hrvatske u posljednje vrijeme vrlo niska, pitali smo Kaića zašto nam ospice nisu već stigle.

''To je teško reći s potpunom sigurnošću, no ako moram logično pretpostavljati, najvjerojatnije je stvar u tome što mala djeca iz jedne države rijetko dolaze u dodir s djecom u drugoj. U istoj državi ona će se okupljati po vrtićima i školama, no njihovi su kontakti van zemlje znatno manje učestali nego oni odraslih koji su uglavnom cijepljeni. Osim toga, mi u većem dijelu Hrvatske još uvijek imamo vrlo solidnu procijepljenost'', objasnio je Kaić.

Zašto ne cijepiti starije, rođene prije ere cijepljenja?

Kako su hrvatski antivakcinalisti u posljednje vrijeme, misleći da su pronašli novu nedosljednost u prezentacijama stručnjaka, često na društvenim mrežama postavljali pitanje zašto se toliko inzistira baš na cijepljenju djece, odnosno zašto se kolektivni imunitet ne bi povećavao procjepljivanjem starijih ljudi za čijeg djetinjstva cijepljenje još nije bilo uvedeno, pitanje smo prenijeli Kaiću.

''Ospice su prije početka sustavnog cijepljenja 1969. godine, budući da su izuzetno zarazna bolest, bile toliko raširene da je rijetko tko došao do odrasle dobi a da ih u djetinjstvu nije prebolio. Jako je malo ljudi koji su rođeni prije uvođenja cijepljenja, a da nisu stekli imunitet. Ili su zaraženi i preboljeli, ili su umrli. Kada je cijepljenje uvedeno, cijepni obuhvat nije odmah bio jako visok. Prvih godina bio je oko 80 % da bi kroz desetak godina dosegnuo 90 % i više. Stoga je, nakon što je uvedeno cijepljenje, i dalje bilo i do nekoliko tisuća oboljelih od ospica godišnje, no bilo ih je manje pa je i smrtnost padala. Tako su gotovo svi koji su do danas preživjeli razvili imunitet - bilo cijepljenjem ili prirodnim putem. Onih koji nisu ima jako malo. To potvrđuje jedno istraživanje seroprevalencije koje smo napravili prije 17 godina. Proveli smo ga na reprezentativnom uzorku od 1155 ispitanika svih dobnih skupina iz raznih dijelova Hrvatske. Rezultati su pokazali da su svi stariji od 30-40 godina imali protutijela. Stoga bi bilo besmisleno, neučinkovito i skupo među starijima tražiti vrlo rijetke pojedince koji ih nemaju. To ima smisla samo u individualnim slučajevima, primjerice u slučaju pojave ospica u Hrvatskoj kod osoba koje ne znaju jesu li preboljele ili bile cijepljene, a zbog načina života ili posla su u kontaktu s osobama kod kojih se očekuje širenje epidemije, npr. zdravstveni djelatnici i osobe koje rade u dječjim vrtićima'', rekao je Kaić.

Opravdano i neopravdano odgađanje

Budući da se u našim krajevima s niskom procijepljenošću bilježi visok postotak roditelja koji su tražili odgodu cijepljenja, zanimalo nas je koji su opravdani razlozi za odgodu. Također smo htjeli doznati je li odgađanje zapravo samo izgovor zastrašenih roditelja kako bi s jedne strane potpuno, a nekažnjeno izbjegli cijepljenje, a s druge svojoj djeci, unatoč neprocijepljenosti, osigurali da ne budu isključena iz javnih vrtića.  

Kaić ističe da opravdane medicinske razloge za odgodu ima tek vrlo mali postotak djece, mnogo manji od onoga za koje je zatražena odgoda.

''Privremene kontraindikacije su akutne bolesti. No to kratko traje. Odgoda može dulje potrajati ako djeca imaju neke teške bolesti za koje primaju neke dugotrajne terapije zbog kojih su imunosuprimirani, što je kontraindikacija za primjenu živih cjepiva (MPR). No takve je djece jako malo. Odgađanje je eventualno opravdano u slučaju razjašnjavanja nekih neuroloških bolesti kod kojih treba vidjeti je li to bolest koja napreduje, što bi predstavljalo kontraindikaciju za cijepljenje protiv hripavca. Toga također nema puno. U biti najčešće opravdanje roditelja je da je njihovo dijete neurorizično što uopće ne postoji kao dijagnoza. Unatoč tome, roditelji, ali i neki pedijatri, sve češće tvrde da su odgađali cijepljenje jer je dijete bilo neurorizično. Nažalost, neuropedijatri pod pritiskom roditelja znaju ponekad postaviti takvu dijagnozu. Pedijatri koji se bave cijepljenjem reći će da takvo nešto ne postoji - postoje dijagnoze s kojima se djeca ne smiju cijepiti i one s kojima smiju. Također je opravdano odgađanje cijepljenja zbog potrebe za razjašnjavanjem neurološkog stanja. No to vrijedi, kao što je ranije rečeno, za cjepivo protiv hripavca. Konačno, odgoda je prihvatljiva ako se sumnja na mogućnost da je dijete alergično na neki sastojak cjepiva. Nažalost, i tu se pretjeruje, pa se traži alergološko testiranje za djecu koja nemaju nikakvu medicinsku indikaciju za alergološko testiranje, što je protivno pravilima struke.  Naime, alergološko testiranje je opravdano ako se na temelju anamneze ili medicinske dokumentacije postavi sumnja na preosjetljivost na cjepivo ili neki sastojak cjepiva'', kaže Kaić.

Koliki je postotak roditelja koji izliku odgode protežu na cijelo djetinjstvo djece nemoguće je reći jer ne postoje točni podaci o tome. No statistike govore da je broj necijepljene djece na našem jugu puno prevelik da bi odgovarao stvarnim brojevima one koja bi mogla imati kontraindikacije.

Smrt nije jedina teška posljedica

Postotak djece koja umiru zato što nisu cijepljena protiv ospica zabrinjava iako nije velik. Naime, neke bolesti, poput ebole, imaju jako visoku smrtnost, ali zato relativno mali potencijal širenja, dok druge imaju nisku stopu smrtnosti, ali veliki potencijal širenja. Kako su ospice najzaraznija bolest za koju znamo, ona obično zahvaća gotovo svaku osobu koja dođe u kontakt sa zaraženom osobom. Stoga će, unatoč relativno niskoj stopi smrtnosti, broj žrtava u konačnici ipak biti velik.  

Osim toga opasnost necijepljenja ne bi trebalo mjeriti isključivo brojem djece koja su umrla, mada je on sam po sebi strašan. Postoje i druge ozbiljne posljedice ospica od kojih neke mogu biti i trajne.

''Najčešće komplikacije ospica su upale srednjeg uha i upale pluća. Svako 10. dijete dobit će upalu uha koja može rezultirati trajnim oštećenjem sluha. Svako 20. dijete dobiva upalu pluća. Jedno od 1000 razvit će upalu mozga koja može uzrokovati i intelektualno zaostajanje. Veliki postotak oboljelih također ima tako loše opće stanje da ih treba hospitalizirati, što je loše i za pacijente i za sustav kojem je to veliko opterećenje'', rekao je Kaić.