Foto: Index, Youtube

U JEDNOJ od onih emocionalno ranjivih prilika kad se odjednom zainteresirate za stvarne životopise roditelja i obiteljsku povijest, u tvrdoukoričenom albumu koji miriše na prošlost, pronašao sam fotografiju pet lijepih, mladih žena “s trbusima do zuba” kako ruku pod ruku hodaju Mostarskim mostom. Nasmiješene, s visokim punđama, uređene po zadnjoj modi krajem 60-ih, neporecivo su uživale u tom životnom trenutku. Iako su živjele u doba seksualne revolucije, Sartrovog protivljenja Vijetnamskom ratu i nadirućeg hipi pokreta, ništa od toga ih nije pretjerano zanimalo. Muževi su dobili očekivana promaknuća, dovoljno su zarađivali za uzdržavanje obitelji i pet supruga pilota, profesora, inžinjera, skladištara i prodavača električne opreme dogovorile su trodnevni vikend na moru u kojem će se opustiti pred skori porod. Jedna od njih je bila i moja majka.

Uskoro ćemo se pridružiti buljuku dječurlije koja su se igrala pred zgradom, obitelj s manje od dvoje djece bila je rijetkost, kao i pobačaj. U tom “nenarodnom režimu”, nije bilo dovoljno dobrog razloga, osim medicinskih indikacija, za odluku o pobačaju.

U 80-im, sad već kao zrele i seksualno osviještene žene, mahom tridesetogodišnjakinje, kad su zaključile da je život još nešto osim materinstva, mahom su podvezivale jajnike kao priznatu medicinsku alternativu, ostavljajući uvijek mogućnost da još jednom zatrudne. Bez obzira na liberalan zakon iz 1978-e koji je omogućavao pobačaj na osobni zahtjev, štitile su pravo na život bolje od zakonodavca i odgojile mnogobrojno potomstvo koje je ostalo zabilježeno u demografskim analima kao nikad zabilježen godišnji prirast stanovništva u Republici Hrvatskoj. Tako “anacionalne i ateistične” odgojile su generacije sinova koji su najviše stradali u Domovinskom ratu.

I onda, 40 godina kasnije, pojavi se Krešimir Planinić iz udruge U ime obitelji kako bi objasnio njihovim unucima, da je “komunistički Zakon o pobačaju neustavan” i “da ne postoji žensko pravo na život djeteta”.

Volio bih ga suočiti s generacijom “komunističkih majki” i biti muha na zidu dok im objašnjava kako se štiti život djeteta.

Zigota ne pjeva, ne hvata loptu, niti raspoznaje roditelje

No, prije nego li raskrinkamo sve etičke i sadržajne zablude Planinićevog suhoparnog lamentiranja “o pravu na život svakog ljudskog bića”, rasčistimo nekoliko elementarnih pojmova s kojima “Ken bez Barbike” već danima zamara i mulja hrvatsku javnost.

Prije svega, oplođeno jajašce nije ljudsko biće nego biološka pretpostavka za postanak istog. Zigota nije ljudsko biće nego zametak, ne hvata loptu, ne pjeva dječje pjesmice, ne raspoznaje roditelje, ne raspolaže sjećanjima i emocijama nego s formiranim genetskim naslijeđem. Upravo zato je u većini europskih zemalja s razlogom krajni vremenski limit za pobačaj 10-i tjedan trudnoće kad se embrio pretvara u fetus te gotovo u cijelosti razvija kralježnicu i formira začetke mozga. Logika koju je slijedio zakonodavac je razumljiva: ukoliko se klinička smrt proglašava prestankom života, onda aktivacija mozga predstavlja početak svjesnog života, iako niti tada ne možemo govoriti o ljudskom biću sa svim pripadajućim značenjima.

I da se razumijemo, nisam pobornik nekontroliranog pobačaja, iako podržavam prava žena da samostalno odlučuju o razlozima koji ih nagnaju na tu tešku odluku. Svi zagovornici zabrane pobačaja zaboravljaju da su egzistencijalne i psihološke indikacije podjednako važne kao i medicinske.

Život je radost, a donijeti na svijet neželjeno dijete koje će se nesrećom patiti i pritom, uništiti svaku nadu frustrirane majke u normalan i uspješan životni razvoj, zapravo je dvostruki zločin s predumišljajem.

A za uvidjeti u koju krajnost idu zagovornici stroge kontrole ili zabrane pobačaja, dovoljno je pročitati izjavu Vice Batarela iz udruge Vigilare koji bi zabranio i pobačaj silovanih žena jer “samo 0,02 % pobačaja je silovanih žena, a 95 % je socijalna indikacija”. Još se pobrinuo dodati da su to “uglavnom žene u braku, a i da muškarca treba nešto pitati, nije se to dijete samo stvorilo”.

Dakle, prema Batarelu, pobačaj je posljedica dogovornog seksualnog odnosa koji je pošao po zlu i pritom, nanu im razbludnu, žene niti ne pitaju glavu kuće muškarca slaže li se s njezinom neodgovornom odlukom. Makar, muškarcima od kojih su većina vjernici, uglavnom je pri pameti “smiju li”, a ne hoće li žena zatrudnjeti. A kasnije, jbga, zalomilo se, odi “To” riješi.

Pravo patrijahalno, klerikalno, nazadno, licemjerno laprdanje koje nema veze s potrebama majki i obitelji. Štono bi rekao legendarni stand up komičar Željko Pervan, “svi su protiv pobačaja dok im ne zatrudni ljubavnica”.

Zakon o pobačaju iz 1978-e u rangu modernih europskih zakona

Za kraj demontaže argumenata svih tih životnih inkvizitora, zadržimo se na još dva detalja.
U razdoblju od 1981.-1991., prema znanstvenoj studiji prof. Anđelka Akrapa s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, prirodni prirast stanovništva u Republici Hrvatskoj iznosio je 1,9%, a temeljem demografskih kretanja 2,1%. Ukupni kontigent stanovništva se povećao za 2,3 % ili 182,9 tisuće stanovnika. Trebam li naglasiti da se u modernoj Hrvatskoj prirodni prirast stanovništa mjeri negativnim pokazateljima, u prosjeku s 3% manje rođenih nego li umrlih?

I sav taj prirodni prirast za vrijeme “mračnog komunizma” dok su se žene bez crkvenih naputaka o kontracepciji bezbrižno ševile i navodno neustavno vršile pobačaj u vrijeme marende. Držim da ipak negdje drugdje leži problem, a ne u ustavnosti Zakona o pobačaju iz 1978-e koji spada u rang modernijih europskih zakona.

Konačno, današnja Hrvatska je pravna sljednica Republike Hrvatske za vrijeme Jugoslavije i gotovo 80% trenutno važećih zakona je doslovno preuzeto iz “komunističkog zakonodavstva” te prilagođeno današnjem vremenu. Traže li to Planinić i Batarelo zakonodavnu i ustavnu reformu po svom klerikalnom ćeifu? Odgovor se sam nameće jer po toj isčašenoj logici većina zakona je neustavnog karaktera.

A da je Zakon o pobačaju iz 1978-e dobar svjedoče i slični zakoni vodećih europskih zemalja poput Engleske, Njemačke, Francuske ili Austrije, dok bi nas njegova negacija dovela u položaj jedne od 20 svjetskih zemalja gdje je pobačaj strogo kontroliran ili ilegalan.

Pa što onda žele Planinić i Batarelo dok “love u mutnom” kao novi, u javnosti nepotrošeni likovi udruga za zabranu ili strogu kontrolu pobačaja?

Crkvi treba naše potomstvo da bi ostala vječno mlada

Svi ti ambiciozni likovi koji djeluju kao da su potomci crkvenog inkvizitora Bernarda Guia iz romana “U ime ruže” Umberta Eca, zapravo žele urediti hrvatsko društvo prema crkvenom kanonu i konzervativnom sustavu vrijednosti. I pritom, vjerujte mi, nisu im na umu blagodati hrvatskih majki nego njihovo potomstvo rođeno kao sljedba Katoličke Crkve, novi davatelji milodara, birači političkih opcija koji se dopadaju Kaptolu, vojnici u budućim ratovima koje Crkva proglasi dostojnim Boga. Siju strah od moralne osude društva, nasilno preobraćajući majke i očeve tvrdeći da je sve učinjeno u njihovom interesu i s Božjim naukom. Kontrolirajući naš život, kontroliraju i svoju smrt jer Crkva mora ostati vječno mlada.

Sudeći prema koordiniranoj medijskoj strategiji udruga U ime obitelji i Vigilare, otišli su i korak dalje u svom naumu. Ne mislim pritom na tragikomične molitvene zajednice u bolničkim dvorištima koje su duboko amoralne i usput budi rečeno, nezakonite temeljem Zakona o javnom okupljanju.

Riječ je o očiglednom i neposrednom pritisku na Ustavni sud koji je već najavio kako će razmotriti zahtjev o ustavnosti Zakona o pobačaju iz 1978., donijeti pravorijek kao i preporuke zakonodavcu. Iskreno, obzirom na oktroirani izbor ustavnih sudaca i podijeljen sud javnosti oko njihove stručnosti, strepim zbog ishoda. Jer, svaka, pa i najmanja preinaka važećeg zakona predstavljala bi nazadni ustupak čovječnosti, ljudskim slobodama i pobjedu davno napuštenih ideja o pravu na pobačaj.

Kaptol i njihovi epigoni, misle da je “katolička Hrvatska” sazrela za dekapitaciju modernog društva umjesto da se sa svim akterima društvenog razvoja založe za bolje životne uvjete majki i rođenja djeteta.

Majčinstvo je opjevani prirodni dar zbog kojeg mnogi drže, kao i autor ovih redaka, da su žene superiorniji rod. Majkama i obiteljima treba stvoriti dobar životni standard u kojima će bez mnogo premišljanja odlučiti roditi djecu, a ne mijenjati im životni svjetonazor i sustav etičkih vrijednosti.

Zašto se Crkva umjesto tog svjetonazorskog terora ne odrekne na deset godina dotacija iz proračuna i prihoda te ne usmjeri sredstva u pronatalitetnu politiku? E, ne može tako.

I koliko god to smetalo Planinića i Batarela, za vrijeme “nenarodnog režima” i “komunističkih zakona” bilo je više Hrvata nego li danas što dovoljno govori o kvaliteti i deplasiranosti njihovih prijedloga. Kakve veze ima zaboravljeni komunizam s odlukom moderne majke da rodi ili ne? Žene su rađale ne zato što su voljele Tita i Partiju nego zato što su mogle dijete odgojiti u obilju i miru.

Mislim da je sazrelo vrijeme za 100 tisuća majki u prosvjedu na Trgu Bana Jelačića po uzoru na Poljsku, ukoliko stignu između dva posla, odgajanja djece, vođenja domaćinstva i reproduktivne ševe sa svojim muškarcem po crkvenom naputku.

Jer od tog “jebanja u mozak” sigurno neće zatrudnjeti nego samo poludjeti.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala