NAKON što je vlada najavila mirovinsku reformu, kojom će zapravo ukinuti drugi stup, postalo je jasno da je za sve koji to mogu, najbolje da se prijave na minimalac, a za mirovinu štede u čarapi ili na bilo koji drugi način koji nema veze s onim što se u Hrvatskoj zove “mirovinski sustav”.

Iako sadašnji drugi mirovinski stup ne funkcionira i služi jedino bankama, koje na njemu ni za što, odnosno za upravljanje koje se svodi na posuđivanje državi, ubiru ogroman novac.

Vlada nudi veće državne mirovine, jedino ne znamo tko će ih platiti

No umjesto da Plenković i ekipa reformiraju taj drugi stup, promijene regulativu koja se odnosi na strukturu ulaganja i omoguće veću konkurenciju, a time i građanima veći izbor mirovinskih fondova, oni su se odlučili na suprotno - svima koji to žele omogućit će se da svoj novac presele u prvi stup, u solidarni sustav, uz obećanje da će im to u budućnosti donijeti veće mirovine.

“Cjelovita mirovinska reforma ima za cilj osigurati dugoročnu održivost sustava, ali isto tako povećanje i adekvatnost mirovina; ono što želimo napraviti je da osobama damo izbor da se nakon umirovljenja vrate u prvi stup i ostvare dodatak od 27 posto”, rekao je ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić i dodao: "Time se cilja cjelovito riješiti dodatak od 27 posto, ali za one koji u sljedećih deset, 15, 20 godina nisu dovoljno kapitalizirali štednju u drugom mirovinskom da ostvare veće mirovine."

Solidarni sustav mirovinske štednje ugrožen je zbog nepovoljnog odnosa radnika i umirovljenika. Ako na jednog radnika koji uplaćuje doprinos dolazi jedan umirovljenik koji prima mirovinu, jasno je da te mirovine ne mogu biti velike. Ako uzmemo u obzir da se demografska situacija pogoršava i da će Hrvatska za 20 ili 30 godina imati značajno manji broj stanovnika nego sada, jasno je da će i današnji radnici, a budući umirovljenici, imati znatno lošije mirovine nego što imaju današnji umirovljenici.

Samo 15 posto umirovljenika ima puni staž

No Plenkovićevu vladu za probleme budućih umirovljenika, koji će odlaziti u mirovinu za nekoliko desetljeća, očito nije briga. To tada više neće biti njihov problem, a kratkoročno će si osigurati milijarde za “kupovinu” glasova.

Iako se postojeći umirovljenici bore za veće mirovine koje su “pošteno zaradili”, brojke otkrivaju da samo 15,50 posto umirovljenika koji su mirovine dobili prema Zakonu o mirovinskom osiguranju - tu nisu uračunate braniteljske mirovine - ima puni staž od 40 i više godina. No sadašnji radnici, po svemu sudeći, odreći će se svojih budućih mirovina kako bi poboljšali standard sadašnjih umirovljenika pa će se sustav međugeneracijske solidarnosti pretvoriti u međugeneracijski sukob.

Hrvatska je u mirovinsku reformu u kojoj je uveden drugi stup 2002. godine krenula upravo kako bi se budućim umirovljenicima omogućilo da formiraju vlastitu štednju koja neće biti ovisna o solidarnom sustavu.  

Loši demografski trendovi upućivali su na to da će se broj umirovljenika i radnika izjednačiti, što se i dogodilo. Zato se išlo na formiranje drugog stupa, u koji bi radnik izdvajao dio novca iz plaće - 5 posto - koji bi bio isključivo njegova imovina, povjerena na upravljanje mirovinskim fondovima koja bi kroz više desetljeća, osim uplatama, trebala rasti i od povrata na investicije te osigurati da budući umirovljenik ne ovisi samo o solidarnosti budućih radnika, odnosno o njihovim uplatama u prvi stup.

Umjesto boljeg sustava, štednja u čarapi

No kako to kod nas obično ide, početna ideja je deformirana u nešto sasvim drugo. Država je preusmjeravanjem dijela uplata u drugi stup smanjila dotok novca u državni mirovinski fond. Državi je i dalje trebao novac pa ga je kroz izdavanja obveznica počela posuđivati od mirovinskih fondova.

Mirovinski fondovi koji upravljaju drugim stupom, umjesto da novac plasiraju u kvalitetne vrijednosne papire – dionice ili obveznice renomiranih kompanija u zemlji, ali i inozemstvu, kako bi sačuvali i povećali imovinu svojih članova – počeli su kupovati obveznice Hrvatske i zapravo prosljeđivati novac državi.

Tako smo, umjesto prave reforme mirovinskog sustava, dobili zapravo odglumljenu reformu u kojoj se iz perspektive građana, članova mirovinskih fondova, odnosno budućih umirovljenika, malo toga promijenilo, osim što su banke dobile dobru priliku za zaradu kroz "upravljanje" tim fondovima.

Sada, 16 godina kasnije, vlada umjesto da otkloni nefunkcionalnosti u drugom stupu, ali istovremeno omogući njegovo jačanje, potiče odlazak iz njega, a građanima ostaje da za mirovinu štede u čarapi.