Foto: Hina, Index

PREMIJER Andrej Plenković na Badnjak je, u doba kada obično slušamo čestitke političara koji nam žele Sretan Božić i Novu godinu, iznenada sazvao novinare i rekao kako je Arbitražni sud odlučio da ponuđeni dokazi nisu dovoljni kako bi dokazali da su ugovori oko INA-e sklopljeni 2009. nastali kao plod koruptivnih aktivnosti. Ukratko, sud ih je odbio poništiti, ugovori su valjani.

Dodao je premijer kako će stoga „Hrvatska pokrenuti proces otkupa cjelokupnog udjela MOL-a u Ini prema modelu kojeg smo već razradili, koji je financijski održiv, a koji u konačnici neće povećati javni dug Republike Hrvatske.“ Podržao ga je Petrov, dakle Most, a čujemo da ga je podržao i Bernardić, dakle SDP.

No što li to znači? Da oko INA-e nije bilo kriminala? Da je sve bilo ispravno? Da se sve događalo u okviru prava i pravde? Da smo prodali snažnu, utjecajnu kompaniju, a sada otkupljujemo ruinu – i sve što se događalo treba pokriti snijeg i zaborav? E, pa nećemo tako!

Ovakva podla i pokvarena tiskovna – jer termin je upravo takav da ga možemo zvati podlim i pokvarenim, služi prvenstveno tome da se ljudi preko Božića ohlade i eto budu sretni jer će INA opet biti „naša“, no što je s onim što se događalo u međuvremenu?

Ovo je kao da smo prodali novi novcat, kvalitetan i uredan auto prije 10 godina, i sada taj auto, po cijeni po kojoj smo ga prodali ili većoj kupujemo natrag – potpuno izvoženog, uništenog i još mu je netko u međuvremenu ugradio slabiji motor! INA je iscrpljena, naftna polja izvan Hrvatske su dijelom prodana, jedna rafinerija je tehnički pred gašenjem – i trebali bi sada biti sretni što to kupujemo natrag?

Da se podsjetimo

Davne 2003. godine MOL-u je prodano 25%+1 dionica INA-e. U međuvremenu, 5. rujna 2008. MOL je objavio ponudu za dobrovoljno preuzimanje, temeljem koje se sakupio nešto preko 47% kapitala INA-e (Republika Hrvatska je držala nešto ispod 45%). Dana 30. siječnja 2009. potpisuje se novi ugovor Vlada-MOL kojim se MOL-u daju dodatna prava.

Taj ugovor, kojim je MOL stekao dodatna prava bio je predmet i postupka protiv Ive Sanadera, ali i postupka ove Arbitraže. Sanader je, podsjetimo se, uhapšen prije više od 6 godina – 10. prosinca 2010. godine u austrijskom gradu Salzburgu. Šest godina je bilo dovoljno za započeti i dovršiti Drugi svjetski rat – no šest godina nije bilo dovoljno da hrvatski sudovi donesu ijednu pravomoćnu osuđujuću presudu na ovu temu. Dakle, ili je Sanader nevin, ili imamo ogromne probleme u pravosuđu, da ne napišem nešto drugo.

Pa kako hrvatski sudovi u Ugovoru iz 2009. nisu našli ništa sporno, postupci se ponavljaju (nema pravomoćne presude protiv Sanadera – čovjek je nevin, i još ćemo kako je krenulo plaćati mu novce jer je nevin ležao u istražnom zatvoru) – naravno da strana arbitraža nije našla ništa sporno. Zašto bi? Ako hrvatski sudovi kažu da je sve u redu, a za sada je po hrvatskim sudovima sve u redu – što bi onda stranci govorili nešto drugo?

Da bude sve veselije – uz ove ugovore su posredno vezani i ugovori za plinski biznis. Po dva ugovora o plinskom poslovanju, Hrvatska je trebala preuzeti veleprodaju plina – no pod kojim uvjetima? Analiza koju je Hrvatska Vlada naručila još 2014. godine govori da bi samo do ožujka 2014. godine ugovorom planirana hrvatska državna firma Prirodni plin izgubila 4,9 milijardi kuna, a kako su ugovori bili na 15 godina – gubitak bi ukupno bio nekih 20 milijardi kuna.

Državna firma Prirodni plin trebala je, po tim ugovorima, uredno potpisanim, kupovati Ininu proizvodnju plina do 2024., pri čemu se cijena određuje po „ruskoj formuli“, višestruko većoj od cijene po kojoj INA proizvodi plin. Vlada Jadranke Kosor je još 2010. odustala od preuzimanja plinskog biznisa jer su čini se shvatili štetnost istih, no MOL sada traži da im se plati ugovoreno – i vrlo moguće da će dobiti, kako je krenulo, par milijardi kuna. Jer ugovore, realno gledano – nismo ispunili.

Alo, ljudi? Pa ovo su naše milijarde! Ovo su teške milijarde koje će na kraju plaćati hrvatski porezni obveznici!

Sjetimo se izjava svjedoka

U travnju 2012. godine, tadašnji predsjednik Nadzornog odbora INA-e, Davor Štern, iznimni poznavatelj naftnog biznisa, svjedočio je u slučaju Sanader. Prenosimo dio njegovog svjedočenja koje je 25. 4. 2012. objavljeno na stranicama portala Energetika-net. Na početku se skraćeno navodi: „Predsjednik Nadzornog odbora Ine Davor Štern svjedočeći danas na suđenju Ivi Sanaderu za mito u zamjenu za upravljačka prava u MOL-u konstatirao je da međudioničarski ugovor potpisan 2009. godine nije spajanje dviju kompanija nego preuzimanje, čak prepuštanje Ine MOL-u.“

Dalje se u članku navodi kako je govoreći o izdvajanju plinskog poslovanja iz Ine Štern je rekao da je riječ o spinu kod kojeg Ina ostvaruje kratkoročan interes, no to bi državi prema KPMG-ovoj analizi koju je dobio MINGO-a donijelo između milijardu i milijardu i pol kuna gubitka u prvim godinama kupujući plin od Ine i prodajući ga, jer je cijena plina socijalna kategorija.

Ugovorom je s druge strane planirano povećanje rudne rente koju INA plaća državi, no Štern i tu govori kao znalac, a Energetika-net prenosi: „Upitan za rudnu rentu svjedok je rekao da bi prema ugovoru ona trebala rasti s 3,5% za 0,5% godišnje, sve do razine od 10%. Dodao je da će proizvodnja plina u tom periodu kontinuirano padati, pa kad renta dosegne maksimum, državni prihodi će znatno pasti jer su vezani za količinu prodanog plina. "Mađarska rudna renta iznosi 12% za nova polja, a kod onih u proizvodnji, koja su već amortizirana raste do 60%", rekao je Štern.

Dakle, u Hrvatskoj renta 10%, u Mađarskoj 60% za isti tip polja? Ako ovo svjedočenje samo nije dovoljno za poslati ekipu s kapuljačama i pohapsiti par desetaka ljudi, što je potrebno?

Tko je umočen?

Dakle, gospodo Plenkoviću, Petrove i Bernardiću – mi bismo nakon svega trebali kupiti nazad svoj dio INA-e? Znate li koliko je to? Frenki Laušić iz Slobodne Dalmacije se već potrudio izračunati: „Pritom treba kazati kako je dionica Ine 23. prosinca ove godine bila na razini od 2.929 kuna što daje ukupnu tržišnu kapitalizaciju od 29, 52 milijarde kuna, i to bez prodavateljske premije kada se prodaje tako krupan paket dionica. Što znači da će državu tih 49 posto dionica koštati minimalno 15 milijardi kuna,  a to ide i prema 20 milijardi kuna, s premijom.“

Ajmo da bude ovo optimistično – 15 milijardi kuna. To vam je po stanovniku 3500 kuna. Dakle, ako država želi dionice natrag – to će svako od nas platiti 3500 kuna, tročlana obitelj dakle 10.000 kuna, i to bez da računamo katastrofu oko plinskog biznisa. Imate li te novce? Želite li te novce dati MOL-u nakon svih svinjarija koja su se događale oko INA-e?

Gospodo Plenkoviću, Petrove i Bernardiću – a da mi napravimo nešto drugo – da pronađete sve ugovore, sve potpisnike, sve koji su glasali „ZA“ ovakve ugovore, sve konzultantske kuće koje su pripremale i savjetovale ove ugovore i ovakvu prodaju – pa neka se ti isti dogovore kako i gdje međusobno naći 15-tak milijardi kuna. Ako ovo oko INA-e nije bio kriminal, što je kriminal uopće? Kada koji jadnik uleti u poštu s čarapom na glavi? Taj pokupi maksimalno 50.000 kuna i za to dobije nekih 10 godina robije, a ovdje gdje su u igri milijarde – „mir, mir, mir, nitko nije kriv“?

Ako nešto smrdi poput svinjca – to je ovo što se događalo oko INA-e zadnjih 15-tak godina. Tu treba čistiti – i to tako da se u čišćenje pošalju ekipe specijalaca s dugim cijevima, jer ovakve stvari ne se rade bez da su „umočeni“ brojni. I brojni moćni i brojni utjecajni.

A ako pričate o tome da je „nacionalni interes“ otkupiti dionice INA-e našim novcem, bez da ste javili kako su istražni zatvori puni onih koji su ovo potpisivali – time prikrivate prošlost i sve što se događalo u toj prošlosit, i time uz sladunjavu priču o „nacionalnom interesu“ prikrivate izgubljene narodne milijarde. I nemojte samo početi o tome kako su DORH i sudovi neovisni i da ne možete ništa.

Jeste li uopće bolji od ovih koji su doveli do stanja oko INA-e kojeg danas imamo? Ili da budemo izravni: tko je sve ovdje umočen, gospodine premijeru? Gdje su imena? Dok ne iziđete s imenima, nemate pravo trošiti naš novac na saniranje posljedica onoga što se ne može nazvati nego teški kriminal i izdaja nacionalnih interesa.

Naime, dragi premijeru, u ovim krajevima Između „zaštite nacionalnih interesa“ i veleizidaje, jedan je korak.