Foto: FAH, Index

MORA biti da je jučer zatitralo srce svakog preostalog jugonostalgičara – hrvatski i srpski premijer, s istina još par njih, drže ruke zajedno, u maniri mušketira: „Svi za jednoga, jedan za sve!“, izraz je to prijateljstva, odanosti i muške ljubavi kakav se nije viđao ni u sletovima i radnim akcijama Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

Zanimljivo je to kako hrvatski čelnici, a evo sada i predsjednik HDZ-a i predsjednik Hrvatske vlade žele svijetu pokazati svoje slaganje, dobre, prijateljske i sve druge odnose s Aleksandrom Vučićem, jednim običnim obrijanim bivšim Šešeljevim četnikom.

Sa Srbijom naravno treba održavati diplomatske odnose. No, da li se s čelnicima ove i ovakve Srbije treba bratimiti i praviti se kao da se ništa ne događa? Ne treba. Ti ljudi, koji danas vode Srbiju, Tomislav "Toma" Nikolić i Aleksandar Vučić nisu zaslužili ni protokolarni stisak ruke.

Neki će reći: „Gdje je normalizacija odnosa?“ Zaista, gdje je? Gdje bi bila normalizacija nakon Drugog svjetskog rata s Njemačkom da je Njemačka na čelo stavila političare iz doba kada su zaratili s pola svijeta, da negiraju Dan pobjede, da se nisu ispričali za ono u Drugom svjetskom ratu? Srbija se za agresiju nije ispričala, za razliku od Crne Gore. I stoga, zašto i u čije ime se premijer Plenković bratimi s jednim Vučićem?

Tko je taj Aleksandar Vučić?

Veseli lik s kojim se Plenković drži za ruku i koji Kolindu dočekuje s „cvećem“ na mostu, Aleksandar Vučić rođen je 1970. godine. Postao je član Srpske radikalne stranke 1993. godine, kada je izabran za zastupnika u srbijanskom parlamentu. 1995. godine postao je generalni tajnik stranke.

Iste 1995. godine u ožujku Vučić je posjetio tada okupiranu Glinu, gdje se "proslavio" govorom koji je uredno i snimljen. Na tom snimku okupljenima obećaje da Srpska Krajina i Glina nikada neće biti Hrvatska i da ondje ustaška vlast nikada više neće moći doći SNIMKA DOGAĐAJA

Prije godinu i pol pojavio se i snimak Aleksandra Vučića iz 1995. godine, na srpskim položajima iznad Sarajeva. Šešelj je došao obići srpske paravojne formacije, na snimci se jasno vidi da je Vučić naoružan, baš kao i ostali vojnici. Podsjetimo se.

Kada je Vučić u ožujku 1998. godine izabran za ministra informiranja, pod njegovim mandatom novinari koji su bili protivnici Miloševićevog režima kažnjavani su visokim novčanim kaznama i zabranama. Povlači se nakratko iz politike 2008. godine, nakon raskola Šešelja i Nikolića, a onda staje na stranu Nikolića te mu pomaže u osnivanju Srpske narodne stranke.
Evo ga 2011. kada brani „đenerala“ Ratka Mladića.

Zašto, Plenkoviću?

To što je Srbija krenula putem kojim je krenula, pa za premijera bira čovjeka koji je pričao pizdarije o Srbiji do pola Hrvatske i dodatno se pokazivao naoružan iznad Sarajeva – to je stvar Srbije. No, to što hrvatski premijer ne samo da protokolarno daje ruku ruci koja je držala oružje iznad Sarajeva, već se rukuje s Vučićem kao mušketir, bratski i srdačno – e to je i hrvatski problem.

Budimo realni – Vučić nije bio klipan od 18 godina koji se eto povede za glupom idejom. Jako je dobro znao što radi u Hrvatskoj, što radi u BIH i što radi kao ministar. I kako i kada je branio Ratka Mladića – 2011. godine!

A što kaže Plenković, povodom ovog susreta gdje su tako prijateljski i bratski snimljeni (pa pola nas nema s najboljim prijateljima ovako prisne i ljepuškaste fotke)? Kaže: "Ključ će sada biti naći pravu dinamiku između slanja pozitivnih poruka za aspiracije zemalja o kojima je riječ, realnog ritma njihovog daljnjeg približavanja EU-u, a naravno i da se izbjegne bilo kakva destabilizacija na jugoistoku Europe." Opširnije.

Koji birokratski bullshit od govora! Prazne, bezvezne riječi. Pozitivne poruke? Dok s druge strane imate Nikolića i Vučića – svakome je normalnom jasno da potpune normalizacije nema. Dok Srbija ne učini ono što je učinila Njemačka nakon Drugog svjetskog rata, pa i Crna Gora – normalizacije nema i neće je biti, ma koliko Bruxelles gurao. Crna Gora se eto, kao primjer, ne samo iskreno ispričala za agresiju, već je i hrvatski jezik, kao jezik svoje manjine, Ustavom učinila jezikom u službenoj uporabi.

Briselski projekt

Premijer Andrej Plenković je prije par dana bio „iznenađen i uvređen“ (da citiramo Šoića) kada je zastupnik Živog zida Branimir Bunjac rekao da je Plenković „briselski projekt“. Znamo da je cilj Bruxellesu po svaku cijenu održati dobre veze EU sa Srbijom – kako Srbija ne bi otrčala u zagrljaj majčici Rusiji. Zato su i Vučićevu Srpsku narodnu stranku primili u obitelj Europske pučke stranke (grupaciju gdje je i HDZ).

Znamo da birokraciju u Bruxellesu apsolutno ne zanima što je tko bio i kakvu politiku je vodio u ovim krajevima. Birokracija voli kada nitko „ne talasa“ i kada nema nikakvog dodatnog posla. Zato toj birokraciji i smeta kada Hrvatska blokira koje pregovaračko poglavlje Srbiji (pa se ista naglo odblokiraju, bez da Srbija išta mora napraviti), a i smetalo bi joj da se Hrvatska počne ponašati onako kako se suverena zemlja i pobjednik u ratu treba ponašati. Časno. Ljudski. Ali ne i zaboraviti što je tko u tom ratu bio!

Hrvatska politika i Plenković, ovakvim naslikavanjima s Vučićem, upravo zaboravljaju što je tko u tom ratu bio. Zanimljivo, braniteljske i sve druge razne rodoljubne udruge i skupine šute – zamislite reakcije da se ovako s Vučićem fotografirao Zoran Milanović ili bilo koji političar koji nije iz HDZ-a!

Čini nam se nakon ovakvih slikanja i mušketirskih bratimljenja, s ovakvim praznim izgovorima – da Plenković jest „briselski projekt“. I to, dodat ćemo, sasvim osrednji projekt. Činovnički. Prazan. Bez ičega. Čovjek koji postoji samo da bi si dodavao crtice u svom CV-u.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala