U PRIČI o predsjedničkoj kandidaturi Miroslava Škore, lansiranoj iz kruga ekstremno desnih donedavnih prijatelja aktualne predsjednice, najtužnije je što ona, sadržajno, ne bi donijela nijednu bitnu novost.

Kad si žaba, svaki tukac izgleda ti kao slon

Škoro je, naime, politički blizak osamnaestom stoljeću poput Tuđmana, forsira "duhovitosti" kao Mesić, dobar je s Bujancem i Radeljićem kao aktualna predsjednica u nježnim godinama svoga mandata. Jedino ga s Josipovićem nije moguće usporediti jer Josipović je preveliki politički bezveznjak.

Uostalom, ovih je dana rekao: "Nemojte podcjenjivati gospodina Škoru. On je ozbiljan intelektualac. Ne vidim zašto ne bi imao šanse. Naime, njegov će najveći problem biti taj ako HDZ bude imao nekog drugog kandidata, riječ je zapravo o njegovom prirodnom biračkom tijelu, ali koje je poslušno u odnosu na stranku i tu bi mogao biti njegov problem." Autor ovih misli je, ponovimo, Ivo Josipović. Iz žablje perspektive svaki tukac izgleda kao slon.

Josipovićev ozbiljan intelektualac zapravo je trgovac nacionalnim sentimentima, što je aktivnost koju je, od hrvatskih predsjednika, izbjegavao tek Mesić. I to ne uvijek. Autor je glupih, prvoloptaških usporedbi bivše haške tužiteljice Carle Del Ponte sa svinjom, potpisuje uglazbljeno zgražanje nad nositeljima čudnih imena, druži se ili se družio s Thompsonom i onim trećim.

Da, i?

Zašto Škoro ne bi bio predsjednik?

Jesmo li među predsjednicima imali protivnike suradnje s Haagom? Jesmo. Jesmo li imali i one koji su prebrojavali krvna zrnca? Jesmo. Jesmo li imali i imamo li na Pantovčaku najjeftiniji dućan hrvatstva, s nacionalnim mukama, kalvarijama i patnjama kao glavnim rekvizitima? Imali smo i imamo. Jesu li dosadašnji predsjednici, uključujući aktualnu osobu na tom položaju, bili barem malo bolji političari nego što je Škoro muzičar. Uglavnom nisu. Nije li, konačno, Škoro tamburao o likovima čija biografija neodoljivo podsjeća na ratnu prošlost "dede" vjerojatnog lijevo-liberalnog predsjedničkog kandidata? Jest.

Zašto onda Škoro ne bi bio predsjednik? Tko bi bolje reprezentirao naciju koja s dirljivom slaboumnošću bira političku stranku nastalu na nevjerojatnoj kolekciji pljački i zločina? Ako je mogao Tuđman, ako može Kolinda, ako bi htio Milanović, zašto ne i Škoro? Zašto lakrdiju ne dovesti od kraja?

Nitko ionako ne zna čemu služi predsjednik RH

Naravno, bilo bi najpametnije zapitati se što će Hrvatskoj uopće cijeli taj predsjednički cirkus s pripadajućim dvorima, savjetnicima, osiguranjem i ostalom florom i faunom, ali iskustvo nas uči da čak i kada se nađe netko voljan postaviti pametno pitanje, u Hrvatskoj, među utjecajnim svijetom, nema mnogo spremnih na pametne i racionalne odgovore. Čemu točno hrvatski predsjednik služi, to ne bi dokučili ni prekaljeni profesionalci National Geographica koji su se susretali sa svakakvim dosjetkama evolucije. Čak je i slijepom crijevu lakše naći svrhu, a ono, kao što znamo, nema neku svrhu.

Škoro je, konačno, idealna pojava za sve ono što hrvatski predsjednik inače radi: cmizdri na nacionalnim stratištima, relativizira krivnju u Drugom svjetskom, ali je apsolutizira u zadnjem ratu, ima neograničeno razumijevanje za "naše dečke" s krvavim rukama i bijelim nosom, a u govorima o ekonomskom i socijalnom stanju priča besmislice poput onih s naljepnica mineralne vode.

Škoro može sve to. Može i skakati po svlačionicama nacionalnih reprezentacija, grliti sportske uzdanice u svim sportovima. Može im, to je ona dodatna vrijednost, čak i zapjevati.

Usporedba s Titanicom je očekivana i točna.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala