TREND preseljenja industrije iz SAD-a u druge države svijeta, uglavnom u Kinu, traje desetljećima. Iako se zadržala visokoproduktivna industrija koja zahtijeva kvalitetnu i obrazovanu radnu snagu, pa SAD ima nekoliko puta veću dodanu vrijednost industrijske proizvodnje po radniku od Kine i ostalih država u kojima se selila industrija iz SAD-a, veliki dio industrije niske i srednje sofisticiranosti je "outsourcan" u prekomorske zemlje.

Ipak, visokotehnološka industrija ovisi o proizvodima srednje i nisko razvijene industrije. To nije bio problem u doba širenja globalizacije zadnjih 30-ak godina, jer je teretni pomorski prijevoz bio jeftin i efikasan, ali je pandemija razotkrila slabosti takvog načina opskrbe.

S obzirom na nemoguće uvjete, globalni trgovački lanci su čak dobro prebrodili jedno od najtežih razdoblja u povijesti po pitanju međunarodne trgovine. Ali je pomorski prijevoz višestruko poskupio, nastala su uska grla (posebno kada je blokiran Sueski kanal), pojavile su se nestašice nekih ključnih komponenti (npr. mikročipova), a cijena sirovina je naglo narasla.

Zbog toga problema su kompanije u SAD-u odlučile skratiti dio lanaca nabave, da bi bili sigurniji i manje osjetljivi na globalne probleme. U tome obilato pomaže i država, a dostupni podaci pokazuju da se industrijska proizvodnja zaista počela vraćati u SAD.

Rekordne investicije u izgradnju tvornica

Iako su i prije postojali pokušaji da se proizvodnja vrati u SAD, a programi za to su se provodili i u vrijeme administracije Donalda Trumpa, i Baracka Obame, i Georga Busha, rezultati su bili slabi. Broj poslova u proizvodnoj industriji je kontinuirano padao od 2000., kada je u tom sektoru radilo 17 milijuna radnika u SAD-u, na samo 12 milijuna 2010.

Do 2019. je bilježen oporavak, na 13 milijuna, uz velike napore. Gradnja tvornica se blago intenzivirala u odnosu na prethodno razdoblje, ali nedovoljno da bi se moglo tvrditi kako se proizvodnja vraća.

Jedan od učinaka pandemije je bio oštar pad zaposlenosti u cijelom gospodarstvu, pa tako i u industriji. Time je prekinut trend blagog oporavka broja industrijskih proizvodnih radnika, koji je trajao od 2010. Ali već do sredine 2022. se vraća na pretpandemijske razine, a ako je suditi po investicijama u građevinarstvo za proizvodnu industriju, trend će se nastaviti. Proizvodnja se vraća u SAD na velika vrata, jer se to praktički odnosi na izgradnju novih tvornica, i širenje starih.

Sve do kraja 2021. je12-mjesečni iznos investicija iznosio između 70 i 80 milijardi dolara, što je ista razina na kojoj su bile još od 2015. Tada je počeo rast bez presedana u novijoj povijesti, a od siječnja 2022. do travnja 2023. su se investicije više nego udvostručile.

U siječnju 2022. su prosječne 12-mjesečne investicije u građevinarstvo za industrijsku proizvodnju iznosile 91 milijardu dolara, a u travnju 2023. 189 milijardi dolara. Veliki dio razloga je i rast cijena materijala te troškova rada, ali on nije bio toliko velik da bi objasnio rast od 98 milijardi dolara u manje od godinu i pol.

U travnju je izgradnja tvornica činila 9.9 posto ukupnih troškova na građevinarstvo u SAD-u, što je najveći udio još od 1993, do kada uopće postoje dostupni podaci. Od 2010. do 2022. izgradnja tvornica u prosjeku je iznosila samo 5.7 posto ukupnih troškova na građevinarstvo.

Od ukupnog rasta troškova na građevinarstvo, koji je u periodu od siječnja 2022. do travnja 2023. iznosio 182 milijarde dolara, više od pola se odnosi na rast u sektoru industrijske proizvodnje (izgradnja i proširenje tvornica), čak 98 milijardi dolara.

Očekuje se rast broja industrijskih radnika u narednim godinama

Iako se tek može očekivati rast broja zaposlenih u industrijskoj proizvodnji, jer je period velikog rasta izgradnje novih tvornica počeo tek prošle godine, već sada je ukupan broj zaposlenih najveći od 2009. Većina tvornica koje su se počele graditi još nije gotova, a još ih treba opremiti i tek onda zapošljavati radnike. Rast ukupnog broja radnika u industrijskoj proizvodnji će se vidjeti tek u narednim godinama.

Pokušaji povratka industrije u SAD sežu daleko u prošlost, a ukupni broj industrijskih radnika pada još od 1979., kada je dosegao maksimum od 19.5 milijuna. Postojali su periodi blagog oporavka između kriza, ali ni nakon jedne gospodarske krize od 1979. broj radnika se nije vratio na razinu od prije krize.

Prvo desetljeće ovog stoljeća je bilo razdoblje ogromnog gubitka poslova u industriji, s više od 5 milijuna izgubljenih radnih mjesta između 2000. i 2010. Taj period se poklapa s velikim gospodarskim rastom Kine, u koju je odlazila većina proizvodne industrije koja je nestajala u SAD-u.

Doduše, radilo se uglavnom o proizvodnji niske dodane vrijednosti, pa je i danas dodana vrijednost koju ostvari jedan industrijski radnik u SAD-u daleko veća nego što ostvari radnik u Kini. Točnije, 2019. je u SAD-u iznosila 115 tisuća dolara po radniku, Kini 27.5 tisuća dolara po radniku, a EU 66.5 tisuća dolara po radniku.

Dugo se pokušava vratiti tvornice u SAD, ovo je prva prava prilika

Svi američki predsjednici u ovom tisućljeću su pokušali vratiti proizvodnju u SAD, ali bez većih uspjeha. Određeni uspjesi su ostvareni i za vrijeme Obame, i za vrijeme Trumpa, država je pokušavala uvjeriti kompanije da vrate proizvodnju u SAD, ali privatni sektor je slabo reagirao.

Izgleda da Bidenova administracija ima puno više uspjeha, ali to je primarno rezultat tržišnih okolnosti, a ne državnih subvencija i poreznih olakšica. Slične politike su postojale i prije, pa nisu urodile plodom. Ali prije nije bilo pandemije i globalnog lockdowna, koji su pokazali kompanijama koliko su ovisne o uvozu, i koliko su im nabavni lanci rastegnuti, krhki, i rizični.

Unatoč velikom nastojanju bivšeg predsjednika Trumpa da potakne domaću industriju tarifama na uvoz i drugim trgovinskim ograničenjima, te politike su se pokazale promašenima. Rast broja poslova u proizvodnoj industriji je bio 1 posto godišnje za vrijeme njegova mandata do izbijanja pandemije, isto kao i za vrijeme Obaminog.

Privatni sektor je nakon pandemije odlučio smanjiti ranjivost na međunarodne šokove, a država mu je u tome odlučila pomoći. Jednostavno je došao trenutak pogodan za povratak industrije u SAD, a ne da su državne subvencije i porezne olakšice primarni motiv za to. Naravno, te politike su velik poticaj i olakšavaju cijeli proces. Tako bi zadnju godinu Bidenovog mandata mogao obilježiti veliki rast poslova u proizvodnji, što će se sigurno iskoristiti u kampanji 2024.

Loše vijesti za EU i Kinu

Veliki povratak tvornica u SAD je loša vijest za EU i Kinu, zbog jednostavne činjenice da ove izvoze više u SAD nego što izvoze iz njega. Na Kinu otpada 17 posto svjetskog izvoza proizvoda, EU 16 posto, a SAD 14 posto.

Situacija s uvozom je sasvim drugačija. SAD je najveći svjetski uvoznik, i o snazi njegovog tržišta više ovise EU i Kina nego obratno. Udio SAD-a u svjetskom izvozu je 18 posto, EU 15 posto, a Kine 12 posto. I EU i Kina više izvoze u SAD nego iz njega uvoze.

Iako je još Trump počeo trgovinske ratove s Kinom i EU (i izgubio), Biden nastavlja istu politiku. Ali umjesto direktnog ograničavanja trgovine tarifama i kvotama, koriste se subvencije i porezne olakšice. Trump je bio direktniji oko stava da EU i Kina "kradu poslove Amerikancima", ali je Biden podjednako jak kao on na djelima. Uz to je puno efikasniji.

Nakon što je donesen veliki program poticanja povratka proizvodnje mikročipova u SAD, posebno usmjeren na to da našteti Kini, donesen je i program poticanja tzv. "zelenih tehnologija", koji je potencijalno štetan za EU.

EU je navikla na to da Kina obilno subvencionira svoje kompanije, ali kada je to počeo raditi SAD, to je stvorilo otpor. Tijekom 2023. se razvila velika rasprava između SAD-a i EU oko poticaja i poreznih olakšica koje je najavio ili već uveo SAD.

Dogovor oko ublažavanja tih politika nije postignut, pa je EU jednostavno odlučila i sama uvesti široke subvencije za proizvodnju mikročipova, baterija za električne automobile, i takozvane "zelene tehnologije".

Svijet ulazi u novo razdoblje protekcionizma. Zbog političkih razloga SAD želi smanjiti uvoz iz Kine, i čini se da je to dio nacionalne geopolitičke strategije koju dijele i republikanci i demokrati. Ali u tom procesu će se naštetiti i EU, koja puno više ovisi o izvozu u SAD nego on o izvozu u nju.