Pod udarom bešćutnih jednadžbi

POVIJEST je ponovno u slučaju Srbije pokazala smisao za ubitačnu ironiju. Nedugo nakon što su njeni birači intenzivno plašeni "povratkom u 1990-e", ta je dekada, bez obzira na izborne rezultate napravila spektakularni come back. Prvo je to bilo u obliku  nekih od "igrača" koji su tada "vedrili i oblačili", a koji će po svemu sudeći, u većem ili manjem omjeru, nakon osam godina to ponovno raditi.

Danas, pak, dolazi vijest o tome da su se na ulicama srpskih gradova pojavili prodavači flaširanog benzina - scene karakteristične za ekonomski, kulturni i civilizacijski sunovrat uzrokovan ekonomskim sankcijama 1990-ih.

S druge strane, izljeva nacionalne superiornosti s kojima se u Hrvatskoj inače pratilo ovakve vijesti danas baš i nema, a ako ih ima, oni i ne izgledaju činjenično opravdani. Hrvatska je također, iako u nešto manjoj mjeri, na putu da i sama doživi svoje "golden oldies".

U studenom prošle godine se tako birače - iako ne baš tako eksplicitno - plašilo povratkom u "bolju" prošlost, odnosno zlim komunistima koji jedva čekaju da vrate sve ono po čemu je Jugoslavija ostala u lošoj uspomeni - nestašice u dućanima, redove za crni kruh, redukcije struje i vožnju par-nepar. Tada, a pogotovo neposredno nakon izbora, su mnogi takve teze smatrali pretjerivanjem uobičajenim za izborne kampanje, još uvijek uvjereni kako takvi fenomeni pripadaju poglavljima povijesti koja su, barem kada je Europa u pitanju, zauvijek zatvorena.

Danas - kada pitanje više nije pitanje hoće li, nego kada će benzin i drugi naftni derivati doseći dvoznamenkastu cijenu u kunama po litri - nestašice i naglo siromašenje više ne izgledaju kao babaroga iz daleke i navodno prevladane prošlosti. Naprotiv, zagrebački i drugi maturanti koji su se jučer zabavljali po ulicama, pa i pripadnici nešto starijih generacija, će možda za koju godinu-dvije biti prisiljeni tražiti praktične savjete za puko preživljavanje od svojih očeva i djedova koji su odrastali u "starim dobrim" vremenima.

Ono što je u svemu tome najporaznije jest činjenica da predstojeća kriza - koju će se eufemistički nazivati "korekcijom" isto onako kao što su jugoslavenski komunisti svoju krizu nazivali "stabilizacijom" - nema blage veze s većinom stvari oko kojih su proteklih godina razbijali glavu političari i mediji. Udar po novčaniku i sve što slijedi nije nimalo ovisilo niti će ovisiti o odgovoru na pitanje da li je gori Jasenovac ili Bleiburg, treba li surađivati s haškim sudom, tko će biti selektor hrvatske nogometne reprezentacije, mora li se baš ići u zatvor zbog jednog džointa, odnosno da li je Milanović umišljeniji od Sanadera.

Do te spoznaje će se mukotrpno doći, a pratit će je osjećaj bespomoćnosti i žala za "godinama koje su pojeli skakavci", odnosno kada se blagostanje uzimalo zdravo za gotovo kao posljedica neoliberalnog globalizacijskog "kraja povijesti". U trenutku pisanja ovih redova cijena nafte po barelu je skočila iznad 135 dolara, odnosno dva puta više u odnosu na isto razdoblje prethodne godine. Ne treba biti dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju da se zaključi kako će takav porast dovesti do porasta cijena struje, pa hrane,  a na kraju i svega onoga što se smatralo neupitnim civilizacijskim dostignućima.

Ono što sve nas čeka u tom gadnom novom svijetu su sve neugodnije i neugodnije dileme, a njih možda na slikovit, ali prilično mračan način, ilustriraju "Bešćutne jednadžbe", klasična science fiction priča Toma Godwina iz 1954. godine.

Protagonist priče je pilot malog svemirskog broda čiji je zadatak prevesti tovar lijekova na koloniju koju je pogodila epidemija. Tijekom leta se ispostavi da je na brodu slijepi putnik - mlada djevojka koja je mislila posjetiti brata na koloniji. Ono što ona nije znala, a što pilot zna, jest da brod ima točno određenu količinu goriva koja ovisi o masi tereta, odnosno da bi njeni dodatni kilogrami doveli do skretanja s točno određene putanje i katastrofalnog neuspjeha misije. Suočen s bešćutnim jednadžbama, pilotu preostaje samo jedno, jednostavno ali brutalno i tragično rješenje problema.

Nije teško zamisliti situaciju u kojoj današnji maturanti misle kako si mogu priuštiti sve ono što mogli priuštiti njihovi roditelji ili starija braća - odnosno da to mogu priuštiti uz istu količinu fizičkog ili mentalnog napora - a da stvarnost svima njima priredi neugodno iznenađenje prilično nalik na ono koje je slijepoj putnici priredio autor "Bešćutnih jednadžbi". Žudnja za skijanjem u Austriji, autu "ispod čekića", partijanjem na Zrću, a možda čak i novom haljinom ide u sudar s okrutnom stvarnošću svijeta gdje gorivo postaje luksuz, a posljedice će biti možda samo malo manje okrutnije od onih kada se lakomislenost svemirske putnice sudarila s okrutnim zakonima fizike.

Nova generacija će pod udarom bešćutnih jednadžbi odrastati brže, ali i bolnije od svojih prethodnika u sličnim situacijama. Postoje brojni primjeri kada su se mladenačke iluzije raspadale u paramparčad, a lagodni životi završavali u lokvi suza ili, kao ne baš tako davno, u lokvama krvi. Generacija koja će ovog ljeta krenuti na juriš prema biroima za zapošljavanje je, međutim, opterećena iluzijama koje nije, kao kod ranijih generacija, na vrijeme uspio obuzdati zdrav razum i životno iskustvo njihovih još uvijek živućih predaka. Pogled na budućnost je predugo bio zatrovan masovnim medijima koji upravo mlade nastoje uvjeriti da što više i što brže troše – barem prije nego što krediti dođu na naplatu, a netko shvati da život nije reality show gdje se sve dobiva bez prolijevanja kapi znoja.

Dragan Antulov

>>> Ostale komentare Indexovog novinara Dragana Antulova možete pročitati na njegovom službenom blogu draganantulov.bloger.hr

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara