Screenshot: HRT

PRIJE emitiranja prve epizode dokumentarnog serijala “Hrvatski premijeri osobno” na prvom programu HTV-a mogla se pogledati najava prikazivanja dokumentarnog filma “Neočekivana Angela Merkel”. Riječ je o doxu Torstena Körnera i Matthiasa Schmidta koji je u prosincu prošle godine premijerno prikazan na kanalu Arte. Iako je taj dox o Merkel snimljen pred kraj njezina trećeg kancelarskog mandata, autori su uspjeli iskopati neke manje poznate detalje iz djetinjstva te privatnog i političkog života Angele Merkel i snimiti doista izvrstan film koji ne samo da prikazuje životni i politički put trenutno najmoćnije političarske svijeta, nego to čini vizualno atraktivno, iako se koristi standardnim dokumentarističkim tehnikama poput kombiniranja arhivskih snimaka, starih fotografija i intervjua s različitim sugovornicima. Tko u srijedu navečer bude imao vremena pogledati “Neočekivanu Angelu Merkel”, sigurno se neće razočarati.

Nažalost, to se za prvu epizodu “Hrvatskih premijera osobno” koja je posvećena Stjepanu Mesiću ne može reći. Dokumentarni serijal kojemu je scenarist i redatelj novinar Gordan Malić se čini kao - za HTV tipično - poluamaterski uradak koji odgovorni urednici ne bi pustili u programu javne televizije.

Katastrofalan vizualni prosede

Prvi je problem “Hrvatskih premijera osobno”, tj. prve epizode posvećene Mesiću koji je bio premijer vlade od svibnja do kolovoza 1990., katastrofalan vizualni prosede. Kvaliteta slike je kao da je sve snimano TV-kamerom iz prošlog stoljeća, pokreti kamere su loše izvedeni pa se na nekoliko mjesta slika zatrese, iako to ne bi trebao biti kadar iz ruke, a vrhunac vizualne maštovitosti je snimanje Jože Manolića kako sjedi u parku na klupi pored olupine starog automobila.

Sat vremena se čovjek pita koja je tehnička ekipa realizirala tako lošu sliku, a na kraju postaje jasno da ekipe baš i nije bilo, jer je stanoviti Dubravko Ćuk i jedini kamerman, i snimatelj tona i majstor rasvjete. Sve u svemu, prva epizoda “Hrvatskih premijera osobno” izgleda kao da je Malić skupio nekoga u birtiji tko je prethodno snimio u najboljem slučaju dva-tri vjenčanja, jer ono što se vidjelo na ekranu ispod je najnižih standarda javnotelevizijske dokumentaristike kakva se prikazuje na britanskom BBC-ju ili njemačkom ARD-u, odnosno već spomenutom Arteu.

No loša kamera i još gora režija koja stoji iza nje ipak su manji problem prve epizode “Hrvatskih premijera osobno”, s obzirom na to da emitirano pada na testu osnovnih pravila novinarstva. Iako se serijal zove “Hrvatski premijeri osobno” epizoda o Mesiću zapravo se najmanje bavi njegovim privatnim životom; nije čak spomenuto ni da ima dvije kćeri. Nadalje, izbor sugovornika je prilično nasumičan - tu je malo rodbine, malo političkih suputnika i/ili protivnika, par frendova i jedan jedini novinar, Drago Hedl koji više govori iz pozicije prijatelja. Nema, primjerice, Ivice Đikića koji je autor zasad jedine biografije o Mesiću, knjige “Domovinski obrat” iz 2004. godine.

Među ljudima koji govore o Mesiću nema ni jedne žene

Što se tiče izabranih sugovornika, bivši Tuđmanov savjetnik za unutarnju politiku Ivić Pašalić očito Mesića najviše ne podnosi te ga opisuje kao nebitnu i karikaturalnu figuru. Po prijeziru prema Mesiću jedino mu konkurira Borisav Jović, nekadašnji član predsjedništva SFRJ iz Srbije i Milošević potrčko, dok se ostali (Slavko Goldstein, Vladimir Šeks, Budimir Lončar itd.), trude dati slojevitija tumačenja Mesićeva vrludavog političkog puta, tijekom kojega je bio predsjednik dviju država.

Pomalo je misteriozno što se među sugovornicima nalazi pokojni akademik Dušan Bilandžić koji je umro početkom ožujka 2015. godine. Znači li to da je Malić serijal počeo snimati još prije dvije-tri godine? Kako god, očito je da se nije preznojio u postprodukciji. Usput vrijedi napomenuti i da među ljudima koji u epizode govore o Mesiću nema ni jedne žene, što implicitno svjedoči o anakronom dokumentarističkom pristupu u kojem je ideja da bi ženska perspektiva mogla na relevantan način rasvijetliti Mesićev lik (ostao bez majke sa 16 mjeseci, baku koja ga je odgojila ubile ustaše pred kraj Drugog svjetskog rata).

Mesićevom premijerskom mandatu nije posvećeno ni pet minuta

Iako je povod za snimanje serije premijerska funkcija, o tri Mesićeva mjeseca na čelu hrvatske vlade sredinom 1990. nema puno govora, iako je riječ o prijelomnom periodu suvremene hrvatske povijesti. Jedini što se kaže je da je dosta provincijskih HDZ-ovaca bilo frustrirano što nisu dobili ministarske funkcije, a doslovno nema ni jednog jedinog kadra zasjedanja te vlade, iako arhivske snimke sigurne postoje. Onome što je nominalni razlog za cijeli serijal i ovu epizodu tako je od sveukupnih šezdesetak minuta posvećeno manje od pet, što nas dovodi do fatalne mane “Hrvatskih premijera osobno” posvećenih Mesiću - potpuni izostanak konteksta i relevantnih informacija.

Epizoda je koncipirana po kronološki poredanim poglavljima koja se zovu “Škola”, “Partija”, “HDZ” itd., no bez problema se preskače skoro dvadeset godina između Mesićeva izlaska iz zatvora nakon njegova sudjelovanja u Hrvatskom proljeću do osnivanja HDZ-a.

Mnogi gledatelji rođeni nakon 1990. sigurno će se zapitati u dijelu doxa naslovljenom “Genscher” tko je taj čovjek kojeg odjednom spominju i zbog čega su bili važni njegovi susreti s Mesićem početkom 1990-ih, ali objašnjenja za to u epizodi nema. Jednakim stilom kronološkog nabacivanja događaja bez objašnjenja prikazuju se i snimci sa sjednice predsjedništva Jugoslavije 14. ožujka 1991., ali nije jasno ni tko su svi ti ljudi za stolom, o čemu se tu zapravo radi i kako se to uklapa u širi kontekst tada aktualnih događaja.

Izostanak kontekstualiziranja događaja i osnovnih informacija

Malić valjda očekuje od gledatelja da znaju što sve to znači, ali gledateljima koji su bolje upoznati s turbulencijama s početka devedesetih godine prošlog stoljeća ova epizoda ne donosi ništa što im nije već poznato, dok one koji ne znaju ništa ne može naučiti, jer ništa nije objašnjeno kako treba. Stvari bi mogla donekle spasiti naracija koje nema, nego se cijeli dox sastoji od kombinacije arhivskih snimaka (često loše izabranih i neodgovarajuće plasiranih u narativ) i isječaka iz intervjua s Mesićem i još desetak sugovornika.

Zbog toga je prva epizoda “Hrvatskih premijera osobno” suštinski izlišna, jer uspijeva biti dosadna, nekoherentna i irelevantna za svaku moguću publiku. Cijeloj epizodi jednostavno nedostaje prijeko potrebne političke i dokumentarističke dubine.

U svakom slučaju, prva epizoda “Hrvatskih premijera osobno” ne potiče na gledanje druge, posvećene Joži Manoliću, jer ne zadovoljava ni minimalne standarde profesionalne televizijske dokumentaristike.

Propuštena prilika u vezi Mesićevih filoustaških ispada

HTV-u bi bilo bolje da reprizira izvrsni i nagrađivani dokumentarni film o usponu i padu Ive Sanadera “I ružičasto je crno” Anke Bilić Keserović ili da ga barem ponovno pogledaju stolujući urednici - ako dox nije tog nivoa, nema što raditi u programu javne televizije, nego je primjereniji “Bujici”, čiji se logo, nota bene, prošvercao u Malićev serijal preko Mesićeve skandalozne snimke u kojoj objašnjava da u Jasenovcu i nije bilo tako loše.

U moru površnosti Malićeva doxa to je možda najgori trenutak, ne zato što se Mesića - s pravom - još jednom blamira zbog filoustaških ispada s početka devedesetih, nego što se propušta uhvatiti u koštac sa strašnom činjenicom da je osnivanje samostalne Republike Hrvatske sa sobom donijelo i fenomen da ustaše rehabilitiraju i slave ljudi kojima su te iste ustaše ubijale najbližu obitelj. Taj moment shizofrenije koje je u temeljima današnje RH i koji objašnjava i društveno-politička gibanja i u 2017. godini za Malićev je serijal očito prevelik zalogaj. Kao i skoro sve ostalo što zahtijeva dobar dokumentarac.