Pokopan Niko Franjić: "Franjić i Puki će na nebu izdavati najbolje novine"

Pokopan Niko Franjić: "Franjić i Puki će na nebu izdavati najbolje novine"

NIKO FRANJIĆ, marketinški stručnjak i prijatelj Ive Pukanića, pokopan je danas u 13 sati, na groblju Sv. Križ u Bošnjacima.

Za razliku od Pukanićevog pogreba, s mnoštvom uglednika i javnih ličnosti, Franjić je sahranjen u krugu obitelji i prijatelja. Na groblju u Bošnjacima se, na Franjićevom posljednjem ispraćaju, okupilo oko 300 ljudi.

Uz Franjićev odar je stajala počasna straža, a pogrebu su, osim članova obitelji i prijatelja, prisustvovali i pripadnici Tigrova te Franjićevi kolege suborci, s kojima je dijelio sve patnje i stradanja Domovinskog rata.

Svećenik je izmolio pogrebnu molitvu, nakon koje je, prisjećajući se Franjićeva životnog puta, rekao: "Pomagao je mladima, bio za domovinu, nema ljepše od toga".

"Teško je opisati kakva je praznina ostala"

"Svi su ga jako voljeli, teško je opisati kakva je praznina ostala. Puki te isto jako volio, volio je biti u tvom društvu. Nasmijavao si ga kad mu je bilo teško", rekla je Franjićeva prijateljica i djelatnica NCL Media Grupe, Ljubica Šojat Kapusta. Dodala je i kako je Franjić bio jako sretan zbog zadnjeg projekta, kojeg je radio s Pukijem, te kako je nakon toga planirao napustiti izdavaštvo i posvetiti se samo obitelji. "Sigurna sam da će Franjić i Puki na nebu izdavati najbolje novine", navela je.

Još jednom je ponovila svoje riječi sa jučerašnje komemoracije - podsjetila je na tešku prometnu nesreću koju je Franjić preživio prije tri tjedna te je navela kako ga je tada Bog čuvao, a sada mu se dogodilo ovo. "Čini se da je i Bog nemoćan pred zločincima", rekla je Šojat Kapusta te je još jednom napomenula kako će se svi Franjićevi prijatelji pobrinuti da se krivce za ovo izvede pred lice pravde.

"Pozdravi svog tatu"

Oko 13.30 sati je tužna povorka krenula za lijesom, prema grobu koji će biti Franjićevo posljednje počivalište. Desetak minuta kasnije, lijes je spušten u grob.

Franjićevi kolege suborci su se od njega oprostili svečanom paljbom, nakon koje je njegovoj supruzi Ceciliji i sinu Niki predana hrvatska zastava, kao što to i običava na pogrebima hrvatskih branitelja.

Franjićeva majka se slomila i jecajući je posljednji put dodirnula lijes. "Pozdravi svog tatu", poručila je tragično preminulom sinu.

Sveta misa zadušnica je nakon pogreba odslužena u crkvi svetog Martina u Bošnjacima.

Svim je srcem branio domovinu

Niko Franjić rođen je 4. ožujka 1970. godine u selu Bošnjaci, kraj Županje. Bio je najmlađe od petero djece Magdalene i Nikole Franjića, i mezimac u obitelji. Njegov najstariji brat Antun prisjeća se kako su on i ostala djeca zbog toga ponekad bili i malo ljubomorni na Niku. Kao dijete volio se igrati, volio je čokoladu, nogomet, košarku i šah.

Njegova obitelj i poznanici su ga opisali kao čovjeka koji je "imao srce veliko kao autobus" i volio je svima pomoći. Bio je član dobrovoljnog vatrogasnog društva, a želio se školovati i za policajca. Kao specijalni policajac, s još 30 kolega, 2. svibnja 1991. godine zaputio se na ratište, u Borovo Selo. Njegova majka Magdalena je novinarima Nacionala ispričala: "Nije imao ni 22 godine kad su po njih, tako mlade, došli i autobusom ih odveli u Borovo Selo. Tri dana sam ga čekala, kad je jednu večer došao od glave do pete kaljav". Nakon toga je otišao u Zagreb, gdje je nakon obuke postao pripadnik 1. brigade Zbora narodne garde - Tigrova.

Borio se na prvim crtama bojišnica kod Iloka, u mjestu Bogdanovci kod Vukovara, na Baniji, Hrvatskoj Kostajnici i Hrvatskoj Dubici te u Novskoj, Jasenovcu, Novoj Gradiški i Okučanima. Branio je Vukovar gotovo do posljednjeg dana, a kad je to postalo nemoguće, uspio je s još osmoricom kolega preko polja pobjeći do Županje.

“Njih osmorica bili su tako blatni da su im noge u onim cipelama od vode i vlage bile posve pobijelile. Kad su pričali kojim su se putem povlačili, shvatili su da su prošli kroz minsko polje. Tri dana su bili kod mene, dok im nisam oprala i posušila uniforme, pa su otišli najprije u Zagreb, a onda ponovno za Novsku. Ondje je zamalo izgubio život od granate. Tada je iz Zagreba došlo naređenje da mog Niku pošalju kao zapovjednika Domobranske bojne u Županju. Međutim, u Županji je bila jedna grupa ljudi koji su zauzeli mjesta koja im ne pripadaju i nisu se pokoravali zapovijedima. Niko im je pokazao papire iz Zagreba prema kojima je on trebao biti postavljen za zapovjednika, intervenirao je i sam ministar obrane Gojko Šušak, ali kako je Niko bio jako mlad, ti stariji vojnici s podsmijehom su ga otpravili riječima: `Idi ti mali pred Savu pa tamo stražari`. To ga je toliko razljutilo i rastužilo da ih je poslao sve u rodni kraj i rekao mi: `Mama, ja ovdje nemam više što raditi`”, ispričala je Franjićeva majka. Bilo je to sredinom 1993. godine. Tad je Franjić odlučio otići u Beč i pokušati naći ondje posao.

Tko će koga nego svoj svoga: U Beču ga prevario bogati Hrvat

Prema pisanju Nacionala, sa nekoliko posuđenih kuna u džepu, s obzirom da je sav novac posudio prijatelju koji mu ga nije vratio, Franjić se zaputio u Beč. Ondje ga je jedan bogati Hrvat zaposlio kao vrtlara. No, kad je došlo vrijeme isplate, nije želio Franjiću platiti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tad je odlučio okušati sreću u Čileu. Brat i sestra su mu poslali novac za avionsku kartu te je, sa 100 dolara u džepu, krenuo u avanturu. Tijekom 20-satnog leta je u avionu odbijao hranu i piće, misleći da se to plaća. "Bio je gladan i žedan kao pas, ali kako nikada prije toga nije letio avionom, nije znao da su hrana i piće koje stjuardese ponude besplatni. A on se bojao ako potroši dolare na hranu i piće u avionu, neće imati od čega živjeti dok se ne snađe prvih dana u Čileu”, ispričao je njegov brat Antun anegdotu koju je i sam Niko često prepričavao prijateljima.

U Čileu su mu ljudi iz Hrvatskog kluba odmah pomogli pronać posao. Ubrzo je odlučio unaprijediti svoje znanje te je upisao visoku školu za marketing, usavršao je španjolski jezik, a znao je i engleski te malo njemačkog i talijanskog. Upornost i marljivost su mu se vrlo brzo isplatili.

Sudbonosni susret na ulicama Antofagaste

U Čileu je Franjić upoznao i svoju suprugu Ceciliju. Sreli su se prije 14 godina na ulicama Antofagaste, gdje je ona tog dana, kao mlada novinarka, radila televizijsku anketu.

"Radila sam televizijsku anketu za jednu jutarnju emisiju kao što je ovdje `Dobro jutro Hrvatska`, a on mi je prišao i pitao me: `Zašto mene ne intervjuiraš? Ja pišem knjigu o ratu u Hrvatskoj`. Dogovorila sam s njim intervju i intervjuirala ga. Pričao mi je o iskustvima iz rata u kojem je bio tri godine, a nakon toga me pozvao na sladoled. Zaljubili smo se na prvi pogled. Nakon toga smo se počeli viđati i bolje upoznavati, a na kraju i živjeti zajedno. Odlučili smo doći u Hrvatsku i to smo i učinili 1996., kada nam se rodio sin Niko. Vjenčali smo se te godine u Bošnjacima”, ispričala je Franjićeva supruga Cecilija novinarima Nacionala.

"Živjeli smo u Hrvatskoj do 2001., kada sam se ja vratila u Čile kako bih završila magisterij. Nazad u Zagreb smo stigli u ožujku, ja i mali Niko koji sad ide u peti razred. Prvo smo živjeli u Zagrebu, ali kako mali Niko ne govori ni hrvatski, ni engleski, bilo nam je važno da mu pronađemo školu u kojoj će se moći lakše snaći. Tako smo zaključili da bi bilo najbolje preseliti se u Rijeku, jer tamo postoji talijanska škola, a talijanski je malom Niki puno bliži od hrvatskog i engleskog. Odlično se snašao, ima dobre ocjene, baš je neki dan dobio četiri iz zemljopisa. Moj muž je bio tako sretan. Imali smo puno planova, planirali smo imati još djece. Ne znam što će sada biti s nama, ovdje sam sama, nezaposlena, s djetetom. Ne znam da li da se vratimo natrag u Čile. Ne mogu vjerovati da Nike više nema, bio je tako dobar i pošten, sve je radio za nas dvoje. Ja sam mu kuhala, obožavao je čileansku hranu. Zadnji put kad sam ga čula zvao me da mi kaže da me voli. Bila sam kod doktora i brinula sam se, a on je samo ponavljao da će sve biti u redu. Kasnije mi je poslao i poruku: `Cecilia, ne brini, sve će biti u redu`. I što je sad u redu? U Čileu je stalno govorio da trebamo ići živjeti u Hrvatsku, jer je tamo sigurnije za dijete. A, eto, nije bilo sigurnije za njega. Bio je sjajan otac, vodio je Niku na utakmicu čak u Austriju, a odveo ga je i na izložbu o Tutankamonu. Radio je sve za svoje dijete", dodala je.

"Puki ga je jako volio i volio je biti u njegovu društvu"

Ljubica Šojat-Kapusta, Franjićeva prijateljica i djelatnica NCL Media Grupe, također je prepričala svoja sjećanja na Franjića: "Bila sam prva osoba na koju je naišao u Nacionalu. Bio je poput nebrušenog dijamanta, jer je bio iz neke druge priče. Bio je čovjek koji se sam morao snalaziti u životu i često se u tim svojim snalaženjima ljudima obraćao na način koji neki nisu mogli razumjeti. Bio je otvoren i neposredan, govorio ljudima sve u lice i nazivao stvari pravim imenom. Puki ga je jako volio i volio je biti u njegovu društvu, i nakon atentata, kad je Pukiju bilo teško, često je bio s njim".

"Njih dvojica su se prepoznali. Niko ga je nasmijavao, ali i ljutio. Znali su se i posvađati i ne pričati po nekoliko dana. Niko je obožavao slati protestne mailove Pukiju i Sini. Onda bi me pozvao i rekao: `Ej, vidi što sam napisao`. Obično bih mu rekla da je lud i da se ne može tim tonom nekom obraćati, neka to malo uljepša, a on bi mi svaki put rekao da je mail već poslao. Bio je jako sretan zbog posljednjeg projekta koji su on i Puki zajedno radili i, iako je planirao otići iz firme, nije želio otići dok to ne dovrši”, dodala je.

"Ala volim ovaj režim, plata ide, a ja ležim"

"Čika Nikica, kako smo ga zvali, je bio čovjek koji je svima znao dati kompliment i zabavljati nas. Njegova poznata izreka bila je `Ala volim ovaj režim, plata ide, a ja ležim`, iako je u njegovom slučaju bilo upravo suprotno. Bio je vrlo marljiv, okretan, uporan i spretan čovjek koji nije prezao ni od kakvih napora da dođe do cilja. U sklopu unapređenja prodaje radio je puno na terenu, sudjelovao je i u poslovima marketinga, a održavao je i brojne seminare o unapređenju prodaje", prisjetila se Franjića Linda Badrić iz marketinga Nacionala.

O velikom prijateljstvu između Pukanića i Franjića svjedoči činjenica da je čak i Franjićeva majka Pukaniću često slala domaće proizvode. Franjićevi nećaci se sa osmjehom sjećaju kako je Puki jednom pojeo cijelu staklenku domaćeg džema od marelica u jednom danu, sa žlicom i bez kruha. Toliko je, kažu, volio slavonske specijalitete.

Iako je odavao dojam mirnog čovjeka, kojeg ne muče svakodnevne brige i problemi, Franjić je itekako osjećao posljedice rata, kroz kojega je kao mladić prošao. "Kad nam je došao u posjet, spavao bi na kauču u dnevnom boravku i primijetila sam da svjetlo gori cijelu noć. Kad sam ga pitala zašto ne ugasi svjetlo kad ide spavati, rekao mi je: `Mama, nisam ti htio prije reći, ali ja imam posljedice od rata, ne mogu spavati bez svjetla jer čim zažmirim dođu mi pred oči tenkovi, granate, ljudi i sve grozote`”, ispričala je Franjićeva majka Magdalena.

> Zagreb se komemoracijom oprostio od Pukanića i Franjića

> Video: Pokopan Ivo Pukanić; Jurdana policiji i novinarima: Vi ste krivi!

Jučer su se od Franjića i Pukanića članovi obitelji i prijatelji oprostili komemoracijom koja je održana u Hypo centru u Zagrebu. Uz  zvukove "Brothers In Arms" Dire Straitsa, pred okupljenima su prikazani slajdovi s fotografijama iz njihovih obiteljskih albuma. Na komemoraciji se okupilo tristotinjak ljudi.

Franjićeva prijateljica i djelatnica NCL Media Grupe, Ljubica Šojat Kapusta, osvrnula se na život i rad Nike Franjića. "Odlučio si potražiti novu sreću, daleko od ratnih stradanja, daleko od slavonskih ravnica. Sa 100 dolara u džepu, otišao si u Čile", podsjetila je Šojat Kapusta na Franjićev životni put. Potom je dodala: "Ovo je zemlja za koju si se ti i tvoja braća borili. Ovo je zemlja u koju si se uvijek želio vratiti".

Šojat Kapusta je podsjetila i na tešku prometnu nesreću koju je Franjić nedavno preživio "bez ogrebotine". Rekla je kako ga je "Bog čuvao" i u toj nesreći, kao i tijekom Domovinskog rata, dok se na ratištu borio za slobodnu Hrvatsku. Navela je kako ga prošlog četvrtka "Bog ipak nije uspio sačuvati" te se potom zapitala: "Pa je li i Bog nemoćan pred zločincima? No, bez brige, pravda će ih stići. Mi ćemo se za to pobrinuti".

Podsjetimo, Ivo Pukanić i Niko Franjić su poginuli u četvrtak, 23. listopada, u eksploziji bombe koja je bila postavljena pokaj Pukanićevog Lexusa, u dvorištu ispred redakcije Nacionala.

I.M./J.D.
Foto: J.D. / V.H.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara