KAD BISTE trebali zamisliti pilota kamikazu, prizor koji bi vam pao na pamet vjerojatno bi bio njegovo vrišteće lice zaklonjeno zaštitnim naočalama koje se upušta u smrtonosno poniranje. Ili možda uopće nema lica, nego je to samo borbeni zrakoplov koji se zabija u ratni brod.

To vjerojatno nije tinejdžer koji plače u vlažnom i ukopanom bunkeru s plahtama navučenim preko glave. A sigurno nisu ni gimnazijalci koji veselo maze psića samo nekoliko sati prije nego što se od njih očekuje da poginu dok pokušavaju potopiti američki nosač zrakoplova.

Ali ovo su neka od stvarnih lica kamikaza, koja se nalaze duž zidova muzeja zračne baze Kanoya i Muzeja mira Chiran, oba smještena na japanskom otoku Kyushu. Ima ih na stotine, piše CNN.

Najmlađi pilot je imao 16 godina

Na mnogim fotografijama možete vidjeti njihove posljednje riječi, često u pismima svojim majkama, u kojima se ispričavaju za svoju mladenačku indiskreciju i obećavaju da će ih učiniti ponosnima.

Najmlađi pilot kamikaza bio je Yasuo Tanaka. Imao je samo 16 godina. Upravljao je avionom Okha - zapravo bombom s krilima i bez kotača, koja se ispušta iz matične letjelice. Poginuo je 11. svibnja 1945. Njegovu fotografiju možete vidjeti u muzeju Kanoya, koji se nalazi u bazi japanske mornarice.

Službenik muzeja rekao je da nemaju posljednje pismo tog tinejdžera, ali pisma drugih mladih kamikaza pokazuju hrabrost ovih mladića. Torao Kato, 18-godišnji potporučnik, napisao je na japanskom debelim potezima kista: "Draga majko, molim te, živi dug život pun snage. Pokušat ću uništiti veliki brod."

Izloženo posljednje pismo sinu

Najstariji kamikaza bio je 32-godišnji potpukovnik Yoshio Itsui, zapovjednik postrojbe koji je predvodio prve letove iz zračne baze Chiran 1. travnja 1945. godine. Itsui je ostavio ženu i troje male djece, uključujući malog sina. Knjiga iz Muzeja Chiran pod naslovom "Um kamikaze" uključuje Itsuijevo posljednje pismo svome sinu, koje je izloženo u muzeju.

"Naporno radi i molim te odrasti u izvrsnog Japanca i sina našeg cara", napisao je Itsui. Njegov sin nikada neće pročitati pismo. Kad je pilotova žena saznala za njegovu smrt, izgubila je majčino mlijeko i dječak je četiri mjeseca kasnije umro od neuhranjenosti.

U dvorani Muzeja Chiran jednog sunčanog listopadskog jutra priče poput Itsuijeve izazivaju suze kod gotovo svih u publici od 30-ak ljudi, koji slušaju prezentaciju o povijesti kamikaza. Čak i za osobu koja ne govori japanski, slike na ekranu i emocije drugih ljudi dovoljne su da izazovu suze.

Na fotografijama u muzeju i jedan Amerikanac

Među fotografijama se nalazi i jedna koja prikazuje mlade kamikaze kako maze psića. Mnogi je smatraju najupečatljivijom kad su u pitanju piloti samoubojice. Piloti su bili u dobi od 17 do 19 godina i svi su bili takozvani mladi letači, koji su se pridružili obuci u zrakoplovstvu u dobi od 14 godina, prije nego što su jedinice kamikaza uopće osnovane.

"Najvjerojatnije nisu ni znali da će biti piloti kamikaze. Međutim, nakon što su saznali svoju sudbinu, nisu oklijevali prihvatiti svoju dužnost. Vjerovali su da je vrijedno umrijeti za svoju zemlju i za svoje roditelje", piše u knjizi "Um kamikaze".

Pet mladića na toj fotografiji sa psićem umrlo je 27. svibnja 1945. zajedno s 335 mladih pilota koji su dali svoje živote kao kamikaze. Na fotografijama na zidovima muzeja nalazi se i jedan Amerikanac, kapetan Masaji Takano. Rođen je na Havajima, oženio se Japankom, otišao je u Japan na studij i bio regrutiran u redove kamikaza, stoji u muzejskoj knjizi.

"Božanski vjetar"

Njegovo posljednje pismo uključuje crtež aviona s riječima: "Sigurno ću poslati neprijateljski ratni brod na dno mora." Takano je imao tri brata, jednog koji se borio za Japan i dvojicu koji su se borili za američku vojsku u Europi.

Kamikaza je kombinacija dviju japanskih riječi: "kami" što znači "božanski" i "kaze" što znači "vjetar". Izraz se pojavio 1281. godine, kada je veliki tajfun potopio mongolsku invazijsku flotu, koja je krenula prema slabo branjenom Japanu, poštedjevši Japance od vjerojatno razorne borbe.

U Japanu su kamikaze iz Drugog svjetskog rata također poznati kao "tokko", što znači piloti "specijalnog napada". Kako se rat na Pacifiku 1944. okretao protiv japanskih snaga, admiral Takijiro Onishi uveo je taktiku obrušavanja aviona natovarenih bombama na američke ratne brodove kao posljednji pokušaj da se domovinu zaštiti od američke flote.

Ukupno je 1036 pilota poginulo u kamikaza-misijama, prema podacima koje je objavio muzej. Još 1584 zrakoplovca koji su letjeli za mornaričke jedinice također su ubijena u akciji. Ukupno su imali 1730 borbenih misija.

Amerikanci trpili velike gubitke

I gubici američke mornarice bili su teški. Zapovjedništvo američke pomorske povijesti i baštine naziva bitku za Okinawu, koja se vodila od 1. travnja do 22. lipnja 1945. godine, najsmrtonosnijom ikad za američku mornaricu.

Oko 40% ljudi od 12.000 američkih vojnika poginulih u spomenutoj bici stradalo je na 26 potopljenih američkih brodova i 168 oštećenih u napadima kamikaza kod Okinawe.

Do 1945. američke snage bile su itekako svjesne da se suočavaju s brutalnim samoubilačkim misijama japanskih imperijalnih snaga, koje su potaknute intenzivnim militarizmom i lojalnošću svome caru brutalno postupale s osvojenim teritorijima diljem istočne i jugoistočne Azije.

Najzloglasniji samoubilački napad

Možda najzloglasniji masovni samoubilački napad dogodio se godinu dana ranije na pacifičkom otoku Saipanu kada je, znajući da je pobjeda na bojnom polju nemoguća, gotovo 4000 japanskih vojnika izvelo samoubilački napad na nadmoćne američke snage.

"Slijedili su posljednje naredbe svog zapovjednika, general-pukovnika Yoshisugua Saita, koji je pozvao na ovaj sveobuhvatni iznenadni napad u čast cara prije nego što je počinio ritualno samoubojstvo", navodi se u objavi na web stranici Zaklade za atomsku baštinu iz 2016. godine.

U kopnenoj bici na Okinawi došlo je do sličnih samoubilačkih napada manjeg opsega, ali jedan Japanac koji je preživio Okinawu sjeća se što je potaknulo takav mentalitet.

"U ono vrijeme, kada je 100 milijuna japanskih građana bilo spremno boriti se do posljednjeg čovjeka, svi su bili spremni na smrt. Doktrina potpune poslušnosti caru glorificirala je takvu smrt. Spremnost da se umre za cara na dalekom otoku rezultirala je potpuno novim osjećajem identiteta", rekao je preživjeli Kinjo Shigeaki.

Piloti povjeravali posljednje riječi vlasnici gostionice

Piloti u bazi Chirana često su svoju posljednju noć provodili u gostionici Tomiya u tom gradu, gdje je vlasnica Tome Torihama mnogima od njih postala osoba od povjerenja. Neki su joj povjeravali da njihovim obiteljima prenese posljednje riječi koje ne podliježu vojnim cenzurama.

Njezina je obitelj sačuvala nešto od te korespondencije i druge artefakte u zasebnom malom muzeju u Chiranu. Torihamin praunuk Kenta Torihama danas vodi restoran u blizini glavnog muzeja. S posjetiteljima rado razgovara o svojoj prabaki i kamikazama.

Važno je da se priče o kamikazama i njegovoj baki ne zaborave, poručuje posjetiteljima. No želi da dođe više stranaca jer je samo pet posto posjetitelja izvan Japana, a još manje ih je iz drugih azijskih zemalja.

"Japanci vide kamikaze kao zaštitnike, a autsajderi ih vide kao neprijatelje", kaže Torihama i dodaje da su posljednja pisma kamikaza puna pouka, ali da posebno pokazuju ludost i tragediju rata: "Kada bismo svi mogli učiti iz toga, današnji bi svijet bio mirnije mjesto."

Kagoshima kao posljednje uporište japanskih samuraja

Muzeji Kanoya i Chiran nalaze se u blizini Kagoshime, na južnom kraju otoka Kyushua. Ondje su bili aerodromi u Drugom svjetskom ratu s kojih su polijetale kamikaze kako bi zrakoplovi što brže i sa što manje goriva stigli do Okinawe. Napadi kamikaza također su dolazili iz japanskih baza u Tajvanu i na Filipinima.

Međutim, Kagoshima se smatra i posljednjim uporištem japanskih samurajskih ratnika. Samurajska pobuna Satsuma protiv carske vlade završila je smrću legendarnog samuraja Saiga Takamorija na planini Shiroyama u Kagoshimi u rujnu 1877. godine.

Iako su se držale uzvisine, snage predvođene Saigom od oko 400 ljudi potučene su od gotovo 1000 puta brojnije carske vojske. Za ljubitelje povijesnih putovanja posjet poprištu posljednjeg otpora samuraja vrijedan je način da se provede nekoliko sati u tom području.