Foto: FAH

I DALJE se ne zna hoće li se Iranski nuklearni sporazum učinkovito provesti. Cilj je svakako ukidanje ekonomskih sankcija Iranu u zamjenu za ograničavanje opsega njegovog nuklearnog programa. No, sporazum navodi i kako će u slučaju kršenja dogovora ekonomske sankcije protiv Teherana biti ponovno nametnute.

Ekonomski pritisak možda neće biti dovoljan, a toga su svjesni i američki dužnosnici, koji su više puta naglasili kako su "sve opcije otvorene". Priče koje se u posljednje vrijeme vrte unutar Pentagona naslućuju i kako bi se SAD, u slučaju da Iran prekrši sporazum, mogao odlučiti na zračnu ofenzicu, piše Reuters.

Povijesti ipak pokazuje kako takvi napadi često nisu dovoljno učinkovite, zbog čega SAD mora razmisliti o svim mogućnostima prije donošenja odluke. Ovo su metode i taktike kojima bi se SAD mogao služiti.

Atentat

Atentatima se navodno koristio Izrael u borbi protiv iračkih i iranskih znanstvenika. Primjerice, bomba koja je raznijela automobil Majida Shahrrirarija, glasovitog iranskog nuklearnog inženjera 2010. Metoda je odnijela njegov život, no ipak nije previše omela razvoj nuklearnog oružja.

Sabotaža nuklearnih instalacija

To je imalo malo veći učinak, no također se radi o tek privremenom rješenju. Najpoznatiji slučaj datira iz Drugog svjetskgo rata kad su britanski komandosi pokušali uništiti tvornicu u Norveškoj, koju su zauzeli nacisti i u njoj proizvodili takozvanu "nuklearnu vodu", poterbu za izradu nuklearnog oružja. Tvornica je uništena, ali taj je potez uzrokovao probleme kroz tek nekoliko mjeseci. Inženjeri su nakon toga popravili oštećenu opremu.

Druga vrsta sabotaže

Radi se o cyber napadima na iranska postrojenja za obogaćivanje urana, ali i o krivotvorenju materijala koji se koriste za izradu centrifuga. To kao posljedicu ima zastoj razvoja nuklearnog programa na duže vrijeme, nekoliko mjeseci.

Zračni napadi

Napadi iz zraka mogu biti učinkoviti, no ukoliko je prisutna velika preciznost. SAD su pokušale na taj način demolirati norvešku tvornicu koju su zauzeli nacisti, no nisu uspjeli. S druge strane, 1981. s naprednim avionima, Izrael je krenuo na bombardiranje Iraka, te 2007. sirijskog nuklearnog reaktora, što se pokazalo učinkovitim, čak najučinkovitijim u povijesti, obzirom da je Damask nakon toga odustao od svojih nukleranih pogona.

U Iraku je bila drugačija situacija. Bombardiranje može usporiti, no ne i spriječiti razvoj nuklearnog pogona. Po tome je Iran sličan Iraku.

Rat ili prijetnja ratom

Nasilna politika koja može eliminirati nastajanje programa nuklearnog naoružanja. Povijest je već pokazala da je rat riješio i problem nacističke Njemačke, a razna intervencija bila je učinkovita i u Iraku 1991. Međutim, on je i dalje najskuplja opcija, troši se mnogo novca, i mnogo života.

Prijetnja ratom isto može biti učinkovita, za što je primjer Kuba i Rusija. Nakon prijetnji vojnom silom Rusi su otišli, zbog zastrašivanja, otišli s Kube. Prisilna diplomacija, međutim, nikad nije sigurna opcija.  I SAD je zajedno sa saveznicima pokušao zastašiti Irak 1991. i 2003. Tome unatoč, slijedio je rat.

Prihvaćanje Irana kao nuklearne sile

Posljednja opcija je prihvaćanje Irana kao nuklearne sile. Washington je ipak odlučio odmah se umiješati i pokušati zaustaviti razvoj nuklearnog programa, umjesto da odmah počne silom. Naravno, ova opcija može imati loše posljedice.

Većina ovih mjera, naročito zračni napadi, mogu kupiti vrijeme i natjerati vlast u Teheranu da još jednom razmisle o svojem nuklearnom smjeru. No, tu je i dalje neugodna činjenica - ukoliko Iran ne postupi u skladu s nedavnom potpisanim nuklearnim sporazumom, Washinton će se morati suočiti s teškim izborom. Zaratiti s Iranom ili se nadati da će politika zastraživanja protivnika, koji ima nuklearno oružje, upaliti.