POVJESNIČAR Tvrtko Jakovina je tijekom gostovanja na N1 televiziji analizirao Trumpove poruke i pritiske oko Grenlanda.

S obzirom na posljednje što smo doznali, a to je pismo što ga je Trump poslao norveškom premijeru, u kojem, manje-više, poručuje "niste mi dali Nobela za mir, pa mira neće ni biti" svejedno ću pitati jeste li iznenađeni? Šokirani?

Pomalo jest šok. Ne samo zbog sadržaja, nego i zato što je riječ o pismu upućenom čovjeku koji ne odlučuje o Nobelovoj nagradi - o tome odlučuje odbor. A u ovih sto i nešto godina ta je nagrada nekad završavala u rukama koje je možda nisu zaslužile, nekad jest - i uvijek je imala neku simboliku.

Da sam ja na Trumpovu mjestu, ne bih primao medalje i slikao se - mislim, ako sam već uvrijeđen. Ta reakcija "kad nisam dobio nagradu, neću se ni truditi" razina je koja ne bi prošla ni u lošoj srednjoj školi, možda eventualno u osnovnoj. To je prilično loše.

Ali, ako je predsjednik Trump u stanju to napisati danas, nakon svega što smo čuli i vidjeli - od sastanka danskih predstavnika s grenlandskim u Washingtonu - onda će se priča s Grenlandom završiti puno prije nego što mislimo. I to onako kako Trump želi.

Dakle, ne isključujete scenarij da Amerika dođe i doslovno kaže: "Ovo je Amerika. Vi, Danci... odnosno Grenlanđani – mislite što hoćete, ali odsad ste naši."

Ne vidim kako bi sve ovo, nakon reakcija posljednjih tjedana, moglo završiti drugačije. Sjedinjene Države već imaju baze, ili im se nudi otvaranje novih. Govorilo se i o "ciparskom modelu": da dijelovi teritorija postanu američki, kao što Britanci imaju svoje baze na Cipru – što izgrade na tom otoku, tretira se kao dio američkog teritorija.

Međutim, očito to nije dovoljno. Nije dovoljna ni argumentacija o Rusiji i Kini - čiji brodovi, realno, desetljećima nisu ni opaženi na tom prostoru. U Washingtonu su to znali i prije pet godina, znaju i danas. Ako su spremni oštetiti odnose s najbližim zapadnoeuropskim saveznicima do razine carina i otvorenog sukoba, onda je očito da će rasplet biti onakav kakav SAD u ovom trenutku želi.

Tako govore Trumpovi bliski suradnici, tako govori i Trump - bez obzira na to koliko je sve to istina. Ako zbrojite izjave o tome da bi Island bio "52. država", a Kanada "51.", jasno je da se ide u tom smjeru.

Ako se to zaista dogodi - što to znači za NATO? 

Ovisit će, prije svega, o Sjedinjenim Državama. Mislim da će velik dio europskih zemalja - osobito istočnoeuropskih i manjih - lakše "progutati" ovaj udarac nego se izložiti onome što doživljavaju kao egzistencijalnu prijetnju: Rusiji, bez američke zaštite. Vidjeli smo to već u različitim tonovima izjava poljskog predsjednika i premijera.

Vidjeli smo i posjete i poruke iz Slovačke i Mađarske. Hrvatska reakcija je, primjerice, bila vrlo blaga – a sutra se to uvijek može interpretirati drukčije. Imate teritorij koji nije dio EU, s 57 tisuća ljudi - i strahovi se lako "napumpaju". Nažalost, to nisu dobre vijesti ni za Grenland ni za Dansku.

Povjerenje će se sigurno slomiti. Ove simbolične geste - kontingenti, otvaranje francuskog konzulata - sugeriraju da Europa ipak nešto pokušava. Francuski predsjednik je s razlogom rekao: bez Grenlanda Europa neće imati ni teoretsku šansu doći do rijetkih ruda koje bi jednoga dana mogle biti ključne.

To je pitanje ravnopravnosti s Amerikom i Kinom, koja danas u velikoj mjeri kontrolira te lance. U NATO-u su SAD uvijek mogli blokirati bilo koju odluku. Ali nisu uvijek mogli progurati ono što žele - za neke stvari trebala vam je, recimo, suglasnost Turske, koja je sve gledala kroz odnose s Grčkom. Ovo bi, međutim, bila odluka koju, ako žele, mogu provesti.

I nakon toga počinju vaganja: je li 57 tisuća Grenlanđana i otok na krajnjem sjeveru dovoljan razlog da se ruši cijeli savez? A u isto vrijeme, udarac ideji saveza bit će toliko bolan da ga neće "zaliječiti" ni sutrašnja promjena u Bijeloj kući. Nepovjerenje među europskim zemljama bilo bi teško popraviti starim strukturama.

Relativno nedavno objavljena američka strategija nacionalne sigurnosti Europsku uniju praktički definira kao konkurenciju. Ali zanimljivo: u toj strategiji Grenland se ne spominje ni jednom riječju. Dakle, sve je ad hoc?

Možda jest ad hoc, iako Trump o Grenlandu ne govori prvi put. Može se gledati i kao dio oživljene Monroeove doktrine - ili, preciznije, trajne doktrine koja je u američkom političkom kodu već stoljećima. Postala je gotovo "genetski kod" SAD-a, važna kao i vjera u američkom društvu.

Možda se sve uklapa u pogled na zapadnu hemisferu: još od 1823. SAD je definira kao prostor o kojem se "ne pregovara". Odatle i ideja da se i Kanada i Grenland gledaju tim ključem. No, ono što Putin govori - da je pozvan u neku buduću multilateralnu organizaciju s visokim "članarinama" - sugerira da se svijet otvoreno dijeli.

A Europa, realno, ne može ravnopravno pregovarati ni s Kinom ni sa SAD-om, a često i ne s Rusijom – čak ni dvije, tri najveće europske zemlje zajedno. U hladnom ratu Varšavski ugovor bio je, praktički, Sovjetski Savez koji "jedan na jedan" pregovara sa svakom članicom. Tako se upravljalo imperijem – jer blok je opasniji nego pojedinačne zemlje.

Vratimo se na primjer Kanade i poteze premijera Marka Carneyja, koji je nedavno bio u Kini. Poruka je jasna: s Kinom se može razgovarati jer je stabilna i predvidiva. Može li Kanada – iako neusporediva sa SAD-om vojno i politički – biti svjetionik i saveznik Europi u pokušaju izgradnje novih odnosa, uključujući i suradnju s Kinom?

Možda. Kanada ima malo više stanovnika nego što je imala Jugoslavija. Teritorijalno je ravnopravna SAD-u, gospodarski je velika, ali strateški - to je mala zemlja. Teško obranjiva, zbog golemog i rijetko naseljenog prostora. Kanada desetljećima nema druge ozbiljne opasnosti osim jedne - južnog susjeda. A sada se taj susjed pokazao kao netko tko otvoreno govori o tome da bi "bilo divno" da sve bude jedna zemlja.

Ako bi Trump ostvario Grenland, i još ponešto, sebe bi upisao u povijest u rangu predsjednika koji su presijecali epohe - Lincolna, Washingtona, Jeffersona. O Trumpu će se analizirati desetljećima. Već se u prvom mandatu govorilo da će trumpizam trajati najmanje 30 godina. Danas vidimo da će obilježiti vrijeme u kojem živimo.

Motivi? Vidjet ćemo: je li to potreba da se "upiše", bilo kroz Nobelovu nagradu, bilo kroz teritorijalno širenje – ili je motiv ozbiljniji: spriječiti Kinu da u budućnosti dođe do resursa koje Grenland ima, a SAD želi kontrolirati.

Francuski predsjednik je s pravom govorio o rudama. Francuzi su tu pokazali veću razinu strateškog promišljanja nego mnogi drugi. No dramatičnog "povratka" SAD-a više neće biti u vremenu u kojem jesmo - jer će se svijet u međuvremenu promijeniti. A Kina je iz svega ovoga, čini mi se, profitirala: pokazala se stabilnom.

Njihova prednost - da surađuju s raznim režimima bez ideoloških uvjeta - sada im je plus. U isto vrijeme, SAD sve snažnije ulazi u Afriku, gdje je Kina desetljećima gradila infrastrukturu, pruge, stadione, stipendije, prisutnost. Ako SAD uđe izravno u tu zonu, to je otvorena konkurencija.

To sugerira da je "rat za rude" i materijal - nafta i kritični minerali - glavni motiv mnogih poteza koje vidimo. Može biti "začinjen" Trumpovom željom da bude velik predsjednik, ali može biti i ozbiljniji.

Što se Europe tiče: mnogim istočnoeuropskim zemljama već i sama činjenica da Kina ima jednostranački sustav i komunističku partiju bit će dovoljan razlog da s Kinom ne kooperiraju onako kako bi se moglo očekivati.

Vidjet ćemo što donosi ne tako daleka budućnost. Za sada, i Kina i Rusija u ovoj priči oko Grenlanda - barem zasad - profitiraju: pomaže onima koji stoje mirno, ne postavljaju pitanja, nude ruku suradnje. Kako god taj zagrljaj kasnije mogao postati opasan.