PRAVOBRANITELJICA za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak upozorila je da tijekom ove godine nisu učinjeni veći pomaci u vidu zakonodavnih promjena s ciljem ostvarenja jednakih prava osoba s invaliditetom i njihova aktivna sudjelovanja u donošenju odluka, kao što je to bilo obećano krajem 2018. godine.

"Niz održanih konferencija, stručnih skupova i rasprava na kojima se govorilo o pravima osoba s invaliditetom na uživanje jednakih prava u svim područjima života bile su kvalitetne i dobre za podizanje svijesti o inkluzivnom društvu, međutim, nisu pridonijele potpunijim zakonodavnim promjenama u cilju stvarnog ostvarenja njihovih prava", priopćila je Slonjšak u povodu Međunarodnog dana osoba s invaliditetom koji se obilježava 3. prosinca.

Istaknula je kako je 2019. trebala biti godina zaokreta i konkretnih aktivnosti u kojima se naziru obrisi sustava usmjerenog na osobu te godina donošenja zakona u kojima se ogleda Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, čijom je ratifikacijom Hrvatska naglasila potrebu i važnost sudjelovanja osoba s invaliditetom u kreiranju javnih politika i zakona, odnosno u sudjelovanju stvaranja sigurnog i pravednog okruženja. 

Umjesto otvorene komunikacije još uvijek administrativno birokratski pristup

"Iza nas je godina u kojoj još uvijek prevladava administrativno birokratski pristup u rješavanju složenih ljudskih problema i razumijevanju potreba, umjesto otvorene komunikacije u traženju najboljih rješenja", ocijenila je.

U 2019. izmijenjeni su Zakon o prijevozu u linijskom i povremenom obalnom pomorskom prometu i Zakon o sigurnosti prometa na cestama nakon pritisaka inicijativa osoba s invaliditetom, ističe Slonjšak. I dalje nisu doneseni Zakon o osobnom asistentu, Zakon o inkluzivnom dodatku, Zakon o sustavnom financiranju saveza i udruga osoba s invaliditetom te novi Zakon o socijalnoj skrbi.

Isto tako, ističe, trebalo je nastaviti proces deinstitucionalizacije, razviti sustavnu ranu intervenciju te osigurati zaštitu mentalnog zdravlja u zajednici. Upozorila je i da osobe s invaliditetom smatraju da su naknade za invaliditet te usluge nepravedno i neravnomjerno raspoređene jer nisu osmišljene tako da svojom raznolikošću prate potrebe koje proizlaze iz invaliditeta.

Podsjetila je na potresne priče osoba koje su zbog teškog invaliditeta cijeli život provele u ustanovi, kao i onih koji su zbog gubitka roditelja otišli u ustanovu jer roditeljsku podršku nismo nadomjestili potrebnim uslugama. Upozorila je i da nitko od njih nije imao utjecaja na vlastiti život, pravo i mogućnost donošenja izbora o tome gdje će i kako živjeti. 

"Oni ne smiju ostati nevidljivi, izolirani u institucijama ili zatvoreni u svojim domovima. To što je netko osoba s invaliditetom ne znači da nema interese, svoje navike i svoj stav, želje, talente, što se vrlo često zaboravlja i generalizira, a čime se krše prava u raznim područjima života tih osoba", naglasila je. 

Sustavu preporučuje da s osobama s invaliditetom i stručnjacima udruži znanja i energiju za nalaženje rješenja, a ne za odgađanje ili potiskivanje problema jer time sve ostaje na obećanjima i željama, bez stvarnog pomaka.