BUDIMO realni - pregovori između vlade i sindikata državnih i javnih službi su igrokaz za javnost. Bit je u pokazivanju "odlučnosti"; od vlade koja želi biti "odlučna", ali ne dirati previše svoje biračko tijelo, do sindikata koji žele biti "odlučni" i time osigurati svoj utjecaj. Nema tu ni planiranja, ni vizije - horizont je samo do narednih saborskih, odnosno sindikalnih izbora.

Stanje u državi je realno - gospodarska katastrofa. Država toliko ovisna o turizmu i vanjskim tržištima ovakvu krizu mora uvelike osjetiti, što god napravili. Nije naravno kriza svima, telekomi i online trgovine cvjetaju, neki poslovi će se kroz par mjeseci oporaviti, ali mnogi se ne mogu nadati normalnom poslovanju ne do 2021., već čak i do 2022. Dobar dio turizma u nas je izvan sezone živio od azijskih turista koje teško da ćemo vidjeti uskoro. 

Neke djelatnosti će osjetiti probleme i zbog strukture turista. Turisti koji samostalno dolaze iz susjednih država u pravilu manje koriste turističke vodiče i slične usluge. Charter plovila teško da ćemo vidjeti do 2021., a brodovi za krstarenja Jadranom morat će sačekati cjepivo i možda 2022. godinu. Tisuće su tu ljudskih sudbina, desetine tisuća otkaza, milijuni kuna kredita koji se nemaju čime vraćati. Kriza izravno utječe na primanja i život nekoliko stotina tisuća obitelji u Hrvatskoj. Posredno na sve nas.

Kavica, razgovor pa glumljenje sukoba pred novinarima

Činjenica je da smo masovnim ulaganjem turizam napravili državu ovisnu o sunčanom vremenu, koju može potresti i puno manje od svjetske pandemije. Činjenica je da su za to krivi vladajući, ali i oporba (ništa drugo nije nudila). Realno i dobrom dijelu građana je ovo odgovaralo. No situacija je kakva je - državna blagajna prikuplja bitno manje. Hrvati kupuju manje, turisti koji troše neće doći i država se naravno poziva da treba smanjiti troškove javnog sektora.

Za početak, država je ponudila da se zaustave obećana povećanja plaća (4%) i da se ove godine ne isplaćuju božićnica, regres i jubilarne nagrade.

Za one koji ne znaju - jubilarne nagrade su nešto što u razvijenom svijetu dobijete za vjernost firmi, no u Hrvatskoj se dijele gotovo isključivo u javnom sektoru za hmm... vjernost javnom sektoru jer niste pobjegli u privatnika? Sindikati su naravno s gnušanjem sve to odbili - navodeći kao primjer da država spašava privatne firme. I spašava. Nakon što im je ta ista država zabranila, odnosno bitno ograničila rad. I spašava ih upravo novcem koje su te firme uplaćivale u proračun. Drugog novca osim novca poreznih obveznika država i nema.

Ukratko, našle su se dvije strane, kako se već nalaze 30-ak godina. S jedne ministri, s druge već pomalo sijedi sindikalni čelnici. Za stolom kao i uvijek kava, ona mala pakiranja s mlijekom i bočice vode. Obična, možda i mineralna. Jedino što se u tih 30 godina promijenilo je što sada uz šećer obično nude i neko sladilo jer, eto, ljudi su već u godinama, treba paziti na slatko. I tako, sjeli oni, srču tu kavicu i razgovaraju. Par sati. Pa pred novinare, glumiti čvrstinu. To je potpuni igrokaz za naivce koji će sada navijati za jednu ili drugu stranu, HDZ će se pokazati kao eto socijalno osjetljiv - oni bi smanjivanje dodatnih povlastica, ne samih plaća, a sindikalci će sve to odbiti. 

Što bilo da bilo, naredni tjedan će i ministri i sindikalni čelnici uredno dobiti plaću. Za razliku od mnogih u privredi. I to u prosjeku puno veću od ovih što će se u njihovo ime svađati po internetu ili Fejsu.

Obje strane znaju da su pregovori samo glumatanje

Ne budite naivni. Država sasvim dobro zna da se u poštene pregovore oko plaća ne ide tjedan ili dva prije raspuštanja sabora - kada vlada postaje tehnička, a državni proračun ionako nema tko promijeniti (tamo je zapisana masa plaća i za to mijenjati treba sabor). Sindikati savršeno dobro znaju da će se plaće morati smanjivati, jer novca nema. No ovo držanje na položajima trenutno odgovara i jednima i drugima. Sindikatima zato što se pred svojim članstvom pokazuju odlučni (naučili su lekciju, pa sada u prvi ešalon guraju sindikaliste onih javnih službi koje sada i realno više rade), a vladi da ne mora raditi stvarne reforme. Dodatno, bonus za vladu, nitko ne pita za obnovu Zagreba koji se obnavlja od potresa sporije nego što su Rusi obnavljali Berlin 1945.

Što bi bile stvarne reforme? Nitko ne očekuje da vlada sada naprasno krene s otkazima - jer ne bi bilo novca ni za otpremnine, ali u velikom sustavu imate prirodni odljev radne snage od 3-4% godišnje, dakle za jednog mandata se uredno javni sektor može smanjiti za vrlo značajnih 10% bez ijednog otkaza. No to znači da nema stranačkog zapošljavanja, već zapošljavanja samo onih koji su zaista neophodni. Reforme bi značile da treba obuhvatiti i lokalnu samoupravu, a ne da sada neki gradovi s pripadajućim komunalnim firmama, turističkim zajednicama i drugim ustanovama imaju veću birokraciju od ministarstava. Županije da i ne spominjemo.

Samo ovakvi "odlučni i rezolutni" sindikati mogu pričati istu prastaru priču. S druge strane, samo vlast koja se hvata regresa i božićnica, a ne stvarnih problema u javnom sektoru, može si time držati vjernu stranačku vojsku pred izbore. I jednima i drugima je dobro. Što bi mijenjali? Ne bude se oni noću razmišljajući što će biti s plaćama u firmi za mjesec dva.

Ovo sigurno nisu reforme uprave koje nam trebaju

A vi, dragi moj narode, lupajte po tastaturama, vičite, svađajte se, dižite jedni drugima tlak, vi iz prosvjete vičite kako ste slabo plaćeni (jeste), vi iz turizma kako nemate za isplatiti ni minimalne plaće (ni nemate). U međuvremenu, ova ekipa će i dalje u vaše ime pregovarati u lijepim klimatiziranim uredima, doći će i izbori, pa mandatar, pa jesen kada stvarno više ne bude novca i bude se rezalo troškove sjekirom, to će biti onda kriva već prošla vlada... 

A reforme? Ma kakve reforme, dobro i jednima i drugima. U cijelom ovom gospodarskom raspadu i opet starim ideološkim borbama ključno pitanje izlaska iz krize je hoće li netko dobiti regres s kojim može do mora dva dana, noćnim vlakom. Ako vam je to glavna "reforma", jao nama svima...

Sve je to ista ekipa koja lažnim karikaturalnim sukobom sebi kupuje udobnu sadašnjosti i udobnu budućnost. Paradoks je, dok je ta ekipa na vlasti, što države što sindikata, nikakve budućnost ovdje nema. Samo svađa oko tuđeg novca, novca sve siromašnijih poreznih obveznika.